Wikipedija

Dmitar Zvonimir

kralj Hrvatskog Kraljevstva
(Preusmjereno s Zvonimir)

Dmitar Zvonimir[a] (? – † ?, 1089.) bio je hrvatski ban, herceg i kralj srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva, vladao od 1075. do 1089. godine. Upamćen je kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske.

Dmitar Zvonimir
Kralj Dmitar Zvonimir
Kralj Hrvatske i Dalmacije
Vladavina 1075. – 1089.
Krunidba 8. listopada 1075. ili 1076.
Solin, Hrvatska
Prethodnik Petar Krešimir IV.
Nasljednik Stjepan II.
Slavonski ban
Vladavina 1070. – 1073.
Supruga Jelena Lijepa
Djeca Radovan
Klaudija
Dinastija Trpimirovići
Smrt 1089., okolica Knina, Hrvatska
Pokop Crkva sv. Marije, Knin, Hrvatska
Vjera rimokatolik

Kao i njegov prethodnik Petar Krešimir IV., nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti, jer je sukcesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.[1][2]

Dolazak na prijestolje

uredi
 
Celestin Medović: Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu
 
Krunidba kralja Zvonimira (slika iz 19. st.)
 
Darovnica kralja Zvonimira samostanu opatica sv. Benedikta u Splitu za zemljište Pusticu u Lažanima (1076. – 1078.), Hrvatski državni arhiv.
 
Granice Hrvatske u vrijeme Zvonimira.[3]
 
Kruna kralja Dmitra Zvonimira

Do dolaska na prijestolje

uredi

O Zvonimirovu podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Najvjerojatnije je bio potomak kralja Svetoslava Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.), iako ima povjesničara koji smatraju da nije bio Trpimirovići nego pripadnik nekog od uglednih hrvatskih rodova.[4][5] Poznato je iz jedne sudske presude iz Šibenika (1078.) da se Zvonimirov ujak zvao Streza.[6]

Pretpostavlja se da je prvobitno vladao Slavonijom koju je dobio od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio je do toga doba pod njihovom vlašću (osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši je Krešimiru III.).[potrebno pojasniti i navesti izvor] Zvonimir je bio u rodbinskim odnosima s Arpadovićima preko svoje žene Jelene Lijepe koja je bila kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.). Postoji mogućnost da se Zvonimirova vlast protezala čak i do Srijema.[7] Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao višestruke koristi, ali i oni još više, jer su upravo na temelju Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu. Nakon 1067. zamolio je ban Zvonimir ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske (područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre, od današnje Rijeke do Labina) koji je to područje osvojio oko 1064. godine. Oni su to i učinili, a zauzvrat su od njega dobili darove te je Zvonimir tako zavladao i tim područjem.

Sve to zasigurno je utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. godine Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika (kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom) što se u hrvatskoj historiografiji također tumači i kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom koja je tako ponovo postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik njegov nećak, vojvoda Stjepan skinut je s tog položaja te poslan u samostan sv. Stjepana pod borovima u Splitu.[8][9][10]

Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti na Jadranu se pojavljuje nova sila, Normani. U izvorima tako stoji da je 1074. godine normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio hrvatskog kralja. Najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru IV., iako postoji mogućnost da je možda riječ i o neretvanskom knezu Slavcu. U takvim, prilično nejasnim okolnostima, na prijestolje je stupio Zvonimir.

Krunidba Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije

uredi

Zvonimir je odmah po dolasku na vlast počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Mletcima.

Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. – 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

U rujnu 1075. ili 1076. papa Grgur VII. poslao je svoje legate, opata Gebizona, opata rimskoga samostana sv. Bonifacija i Aleksija, i biskupa Fulkona, biskupa grada Fossombrone nedaleko od Ankone. oni su prvo sazvali crkveni sabor u Splitu.[11]

Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075.[5][12][13][14] ili 8. listopada 1076.[15][16][17][18][19][20] u Solinu, u krunidbenoj bazilici sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti (žezlo i mač) i papinsku zastavu.[21] Zvonimir je uoči krunidbe imao naslov hercega Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque dux), a po krunidbi naslov kralja Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque rex). O Zvonimirovoj krunidbi svjedoči suvremeni izvor Collectio canonum kojeg je 1086. godine napisao kardinal Deusdedit († o. 1000.) i posvetio papi Viktoru III. (1086. – 1087.) te kasniji izvori, Korčulanski kodeks iz druge polovice 12. stoljeća i Liber censuum kojeg je 1192. godine napisao Cencius Camerarius, budući papa Honorije III. (1216. – 1227.).

Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike. U tom samostanu, po prijepisu prisege Dmitra Zvonimira, nalazile su se dvije zlatne krune s draguljima. Pretpostavka je da su to krune kralja Tomislava i Stjepana Držislava.

Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donesena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od stane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski.

Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

U državni život Hrvatske počeo je uvoditi neke zapadne uredbe i običaje. Tako je ukinuo bansku čast te se za njegova vladanja ne spominje ni u kojoj povelji ime bana hrvatskoga.[22]

Povijesno značenje

uredi
 
Portret Dmitra Zvonimira
Danica, 1940.

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).

Godine 1079. napao je Zvonimira istarski velikaš, knez Vecelin, podanik njemačkog cara Henrika IV. U pomoć Zvonimiru priskočio je papa Grgur VII. Nešto kasnije, krenuo je Zvonimir u rat kao saveznik normanskog vojvode Roberta Guiscarda († 1085.) protiv Bizantskog Carstva i njegove saveznice Venecije. Godine 1083. Normani su u savezništvu s Hrvatima, potukli bizantsko-mletačko brodovlje i zauzeli grad Drač, a 1084. su žestoko potukli mletačko brodovlje kod Kasopa na otoku Krfu.[23]

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša Vinihu iz plemena Lapčana. Kako je jedini sin i prijestolonasljednik Radovan umro prije očeve smrti (iza 1083.), pojavio se problem nasljeđivanja prijestolja. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Petra Krešimira IV., s čijom smrću je izumrla dinastija Trpimirovića.

Još se na Cetingradskom saboru 1526. godine spominjalo razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak s Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukscesijski rat koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

Smrt

uredi

Kralj Stjepan II. 8. rujna 1089. godine izdaje u Šibeniku ispravu u korist benediktinkog splitskog samostana. U jednom se dijelu osvrće na Zvonimirovu smrt:[24]

I tako je, među njima (došla) pred nas opatica i upraviteljica redovnicâ splitskog samostana, tj. sv. Benedikta mučenika, zajedno s nekim svojim sestrama, noseći sa sobom neku ispravu, koju joj je podijelio nedavno preminuli kralj Svinimir u korist njezina samostana, a tiče se nekog kraljevskog zemljišta koje se nalazi u mjestu zvanom Lažani.

Iz isprave se ne da isčitati da je Zvonimir umro nasilnom smrću.[24] Jednako tako, Toma Arhiđakon govori o prirodnoj Zvonimirovoj smrti.[25]

Zvonimirovu smrt spominje i ugarska kronika Chronicon pictum Vindobonense („Bečka slikana kronika”), pisana 1358. godine:[25]

Kad je naime umro kralj Zolomer (=Zvonimir) ne ostavivši djece, žena njegova, sestra kralja Ladislava, gonjena mnogim nepravdama od dušmana svoga muža, zamoli u ime Isusa Krista pomoći od svoga brata kralja Ladislava. Njezine je nepravde kralj ljuto odmazdio i povratio joj čitavu Hrvatsku i Dalmaciju, koju je kasnije kroz spomenutu, kraljicu svojoj državi podložio. To pak kralj nije učinio od pohlepe, nego što je sebi baštinu prisvajao po kraljevskom pravu. Kralj Zvonimir naime bijaše njemu u prvom stupnju rođak, a baštinika nije imao.

Legenda o smrti

uredi
  Podrobniji članak o temi: Kletva kralja Zvonimira
 
Kip Dmitra Zvonimira u Kninu

Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Zvonimirovo ime vezano uz nasilnu smrt pouzdano se javlja tek u Ljetopisu popa Dukljanina, točnije u prijevodu prva 23 poglavlja djela na hrvatski iz 15. stoljeća.[26] Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u mjestu Pet crkava na Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina.[27]

Nakon što su Turci Seldžuci osvojili Jeruzalem papa Urban II. tražio je pomoć vladara za oslobađanje Jeruzalema. U isto vrijeme je zatražena i Zvonimirova pomoć. Na sazvanom saboru pri spomenu na rat ubili su ga nezadovoljni plemići.[28]

Također, vijesti o nasilnoj smrti nalaze se u „Historia salonitana maior” (16. st.)[25] te „Chronicon breve regni Croaciae” (16. st.)[29] „Chronicon breve Regni Croatiae” navodi kako je Zvonimira u svome šatoru, na inzistiranje nezadovoljnog pučanstva ubio njegov peharnik, Tadija Slovinac.[30]

Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao kako ove izvještaje ne treba odbaciti te je u svojim djelima zastupao ideju kako je Zvonimir ubijen.[31] Postoji i mišljenje kako je legenda zapravo modificirana verzija češke legende o smrti kneza Vjenceslava.[32]

Počasti

uredi

Prikaz u umjetnosti

uredi

Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije mu je tijelo preneseno u Solin.

U crkvi Sv. Marka evanđeliste u Zagrebu nalazi se freska Joze Kljakovića s motivom prisege kralja Zvonimira.

Bilješke

uredi
  1. ↑ Navodi se i kao: Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir, Svinimir

Izvori

uredi
  1. ↑ Zvonimir. Pristupljeno 17. siječnja 2020.
  2. ↑ Legenda o smrti kralja Zvonimira. povijest.hr. Pristupljeno 17. siječnja 2020.
  3. ↑ Bilosnić 2007, str. 295.
  4. ↑ Budak 1994, str. 111–113.
  5. ↑ a b Goldstein 1995, str. 401.
  6. ↑ Laszowski 1925, str. 10.
  7. ↑ Goldstein 1995, str. 390.
  8. ↑ Budak 1994, str. 116.
  9. ↑ Goldstein 1995, str. 390–391.
  10. ↑ Antoljak 1994, str. 49.
  11. ↑ Knezović 1937, str. 86.
  12. ↑ Budak i Raukar 2006, str. 138.
  13. ↑ Antoljak 1994, str. 50.
  14. ↑ Ferdo Šišić, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600. – 1918., Split, 2004., str. 151.:
      »Kad su ti uvjeti bili primljeni obavljeno je negdje na početku listopada 1075. svečano krunisanje.«
    U fusnoti se navodi:
      »Zvonimirova zakletva datirana je anno dominice incarnationis millesimo LXXVI, indictione XIV, mense octobris, no kako se radi o mjesecu listopadu, a indikcija 14 započela je 1. IX 1075., dolazi ovdje u obzir ne god. 1076, nego 1075. Slično je s datumom splitskog sabora u studenom 1074, a ne 1075.«
  15. ↑ Smičiklas 1882, str. 214, 251–258.
  16. ↑ Šišić, Ferdo. Hrvatska povijest od najstarijih dana do potkraj 1918., sv. 1, dijelovi 1–3, Tisak Zaklade tiskare »Narodnih novina«, 1925., str. 559.,
      »Kad ih je knez Dmitar Zvonimir prihvatio, bi isklican od svega sabrana svećenstva, plemstva i naroda kraljem Hrvatske i Dalmacije, našto ga je onda u nedjelju 9. oktobra 1076. sam papinski poslanik Gebizon okrunio u bazilici Sv. Petra u Solinu, a ne u Splitu…«
    (Šišić, 1925., 559.)
  17. ↑ Mandić, Dominik; [Lasić, Dionis; Pandžić, Basilius S. (prir.)], Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963., str. 315., 438.,
      »…po firentinskom načinu računanja i rimskoj indikciji, to bi bilo 9. listopada 1076. Prvu godinu valja isključiti, jer je još u studenom 1075. hrvatski kralj živio u ropstvu normanskoga kneza Amika115, niti se još tada bilo pristupilo izboru novoga kralja Zvonimira.«
    (Mandić, 1963., 315.)
  18. ↑ Rački 1861, str. 62.
  19. ↑ Tkalčić 1861, str. 33.
  20. ↑ Klaić 1899, str. 113, 115.
  21. ↑ Raukar 1997, str. 49.
  22. ↑ Horvat 1924, str. 60.
  23. ↑ Šišić 2004, str. 150.
  24. ↑ a b Jadrijević 1967, str. 46.
  25. ↑ a b c Jadrijević 1967, str. 47.
  26. ↑ Jadrijević 1967, str. 49.
  27. ↑ Jadrijević 1967, str. 50, 51.
  28. ↑ Jadrijević 1967, str. 50.
  29. ↑ Jadrijević 1967, str. 53.
  30. ↑ Šišić 1905, str. 26.
  31. ↑ Šišić 1905, str. 29.
  32. ↑ Bratulić 1997, str. 235.

Literatura

uredi

Članci

uredi

Knjige

uredi
  • Raukar, Tomislav. 1997. Hrvatsko srednjovjekovlje. Školska knjiga. Zagreb.
  • Bratulić, Josip. 1997. Legenda o kralju Zvonimiru. Goldstein, Ivo (ur.). Zvonimir, kralj hrvatski. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb.
  • Šišić, Ferdo. 2004. Povijest Hrvata: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Marjan tisak. Split.
  • Laszowski, Emilij, ur. 1925. Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925. Odbor za izdavanje knjige „Zaslužni i znameniti Hrvati 925–1925.”. Zagreb.
  • Budak, Neven. 1994. Prva stoljeća Hrvatske. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb.
  • Goldstein, Ivo. 1995. Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber. Zagreb.
  • Tkalčić, Ivan Krstitelj. 1861. Hrvatska povjestnica. Brzotiskom Dragutina Albrechta. Zagreb.
  • Budak, Neven; Raukar, Tomislav. 2006. Hrvatska povijest srednjeg vijeka. Školska knjiga. Zagreb.
  • Klaić, Vjekoslav. 1899. Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Tisak i naklada L. Hartmana. Zagreb.
  • Rački, Franjo. 1861. Odlomci iz državnoga práva hrvatskoga za narodne dynastie. Troškom K. Stojšića, Knjigarnica Ferdinanda Klemma. Beč.
  • Antoljak, Stjepan. 1994. Pregled hrvatske povijesti. Laus-Orbis. Split.
  • Smičiklas, Tadija. 1882. Poviest hrvatska / po vrelih napisao Tade Smičiklas. Dio prvi. Naklada Matice hrvatske. Zagreb.
  • Bilosnić, Tomislav Marijan. 2007. Hrvatski knezovi i kraljevi. Zadar
  • Knezović, Oton. 1937. Hrvatska povijest od najstarijeg doba do godine 1918. Jeronimska knjižnica. Zagreb.
  • Stjepan Gunjača: Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir s dodatkom o grobu kralja Zvonimira na Kapitulu kod Knina, Zagreb, 1952., NSK signatura 318.123
  • Stjepan Gunjača: Oko revizije iskopina u Biskupiji, Knin, 1956., NSK signatura 334.634
  • Nada Klaić: Problem Zvonimirove smrti u novijoj literaturi, Zagreb, 1963., NSK signatura 371.433
  • Ante Milošević: Crkva Sv. Marije, mauzolej i dvori hrvatskih vladara u Biskupiji kraj Knina, Split, 2002., NSK signatura 609.844
  • Mate Zekan: Kralj Zvonimir-dokumenti i spomenici, hrv. i eng., Split, 1990., NSK signatura A–II 65.502
  • Mate Zekan: Krunidbena bazilika kralja Zvonimira : crkva Sv. Petra i Mojsija (Šuplja crkva) u Solinu : pregled dosadašnjih istraživanja, Starohrvatska prosvjeta, Split, ser 3, 27(2000. (i.e.2003.)); str. 249–259.
  • Jakov Stipišić: Pitanje godine krunidbe kralja Zvonimira. U: Goldstein, Ivo (ur.), Zvonimir kralj hrvatski : zbornik radova, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1997., str. 57–66., ISBN 953-175-048-X nevaljani ISBN, (Zbornik radova sa znanstvenog skupa Zvonimir kralj hrvatski održanoga u prosincu 1989. god. u Zagrebu i Splitu).

Vanjske poveznice

uredi
Ostali projekti
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Dmitar Zvonimir
 Wikizvor ima izvorni tekst Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Dmitar Zvonimir
 Wikizvor ima izvorni tekst Prisega kralja Zvonimira
 Wikizvor ima izvorni tekst Natpis na grobu kralja Dmitra Zvonimira
 Wikizvor ima izvorni tekst U spomen osamstogodišnjice krunidbe hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira


Vladarske titule
prethodnik
Petar Krešimir IV. 		hrvatski kralj
1075. – 1089. 		nasljednik
Stjepan II.


Dobavljeno iz "https://hr.wiki.x.io/w/index.php?title=Dmitar_Zvonimir&oldid=7106224"