Stjepan Držislav

kralj Hrvatskog Kraljevstva

Stjepan Držislav, hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, sin kralja Mihajla Krešimira II. i kraljice Jelene. Vladao je od 969. do 996.[1]/997. godine.[2] godine. Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s makedonskim (zapadnobugarskim) carem Samuilom.

Stjepan Držislav
Pleter s natpisom kralja Držislava, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
Kralj Hrvatske i Dalmacije
Vladavina 969.996./997.
Prethodnik Mihajlo Krešimir II.
Nasljednik Svetoslav Suronja
Djeca Svetoslav Suronja
Gojslav
Krešimir III.
Dinastija Trpimirovići
Otac Mihajlo Krešimir II.
Majka Jelena Slavna
Smrt 996./997.
Pokop Crkva sv. Stjepana na Otoku

Vladavina

uredi

Stjepan Držislav je hrvatskim banom proglasio župana Godimira.[3] Kako je u Srbiji oko god. 960., bez pravoga nasljednika, umro veliki župan Časlav Klonimirović koji je nakratko pod svojom vlastu ujedinio župane Raške, Duklje, Paganije, Zahumlja, Travunje i Bosne. Već 971. god. Srbija postaje pokrajinom bizantinskog carstva. Vjeruje se da je tada Bosna, s većim dijelom Crvene Hrvatske (ali bez Duklje, gdje je krajem 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir) došla opet u okvir Kraljevine Hrvatske.[4]

Nakon što je car Samuilo (980.1014.) uspio za nekoliko godina proširiti svoju vlast na Bosnu, Srijem, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje, te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganiju), postao je opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Samuilo je provalio i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što dokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava uspjela oporaviti od posljedica unutarnjih sukoba. Samuilo je tijekom ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.[5]

S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i otoke (kao nekad Tomislavu). Samom Držislavu, Bizant je priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, te ga je odlikovao titulom carskog "eparha i patricija".[6] Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo ime Stjepan koje znači ovjenčani, odnosno okrunjeni. Toma Arhiđakon (1200. – 1268.) piše u djelu Historia Salonitana da su od Držislava nadalje hrvatski vladari nosili naslov "kralja Hrvatske i Dalmacije" (Rex Croatiae et Dalmatiae).

Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je razvoj trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su uspostavili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su prestati plaćati "uobičajeni danak" ("solitus census") Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na moru.

Kralj Stjepan Držislav umro je god. 996.[1]/997.[2] godine, a za sobom je ostavio tri sina; Svetoslava Suronju, Krešimira i Gojslava.

Legenda o nastanku hrvatskog grba

uredi

Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.

Zavjetna crkvica

uredi

Na padinama Pelegrina u Župi Dubrovačkoj je stara crkvica sv. Stjepana koja se spominje još 1279. godine. Prema pisanjima dubrovačkih ljetopisaca, zavjetni je dar hrvatskog i dalmatinskog kralja Stjepana, Krešimirova sina, za ozdravljenje.[7]

Izvori

uredi
  1. a b Detling, Samaržija: Koraci kroz vrijeme II, udžbenik povijesti za II. razred gimnazije; Školska knjiga, Zagreb, 2008.
  2. a b Goldstein: Hrvatska povijest; Kolekcija knjiga POVIJEST Jutarnjeg lista, svezak 21
  3. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustr., str. 62.
  4. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., Zagreb, 1924.
  5. Rački: Documenta, str. 23. i 24.
  6. Thomas archidiaconus: »Historia Salonitana«, caput 13.
  7. (): KupariArhivirana inačica izvorne stranice od 27. svibnja 2016. (Wayback Machine), TZ općine Župa Dubrovačka. Pristupljeno 29. svibnja 2016.

Literatura

uredi

Vidi još

uredi

Vanjske poveznice

uredi

Ostali projekti

uredi
 Wikizvor ima izvorni tekst Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Nasljednici kralja Tomislava


Vladarske titule
prethodnik
Mihajlo Krešimir II.
hrvatski kralj
969. – 996./997.
nasljednik
Svetoslav Suronja