Wikipedija

Jadransko more

more, dio Sredozemnoga mora

»Jadran« preusmjerava ovamo. Za druga značenja pogledajte Jadran (razdvojba).

Jadransko more ogranak je Sredozemnoga mora koji odvaja Apeninski poluotok od Jugoistočne Europe te Apeninsko od Dinarskoga gorja. Jadran je najsjeverniji rukavac Sredozemlja koje se s njim spaja preko Otrantskih vrata (morski prolaz između Jadranskog i Jonskog mora). Države na obalama Jadranskog mora jesu: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Italija i Slovenija. U Jadranu se nalazi preko 1300 otoka, većinom smještenih na istočnoj strani, to jest na hrvatskoj obali. Dijeli se na dva bazena: sjeverni koji je plići i južni koji je dublji s najvećom dubinom od 1233 metra. Morske struje putuju u smjeru obrnutom od kazaljke na satu ulazeći kroz Otrantska vrata uz istočnu obalu mora i vraćajući se uz zapadnu (talijansku) obalu. Morske mijene nisu pretjerano izražene iako se povremeno mogu dogoditi veće razlike u njihovim amplitudama. Slanost Jadrana manja je od Sredozemnoga zato što tekućice u Jadranskom slivu čine trećinu pritoka Sredozemnog mora. Površinska temperatura mora varira od 24 °C ljeti do 7 °C zimi.

Jadransko more
More
satelitska fotografija Jadranskog mora
Položaj
Koordinate43°0′0″N 15°0′0″E / 43.00000°N 15.00000°E / 43.00000; 15.00000
SmještajJužna Europa
Države
Granična moraJonsko more
Fizikalne osobine
Površina138 595[1] km2
Duljina870[2] km
Širina216.7[2] km
Dubina 
 • Prosječna173[1] m
 • Najveća1233[2] m
Duljina obale13737[2] km
Zapremina35000 km3
Temperatura 
 • Najmanja7 °C
 • Najveća24 °C
Salinitet38 – 39 ‰
Rijeke i otoci
Površina slijeva235000 km2
PritociAdige, Bojana, Cetina, Drim, Krka, Neretva, Soča, Pad, Zrmanja
Otoci1246
Jadransko more na zemljovidu Europe
Jadransko more
Jadransko more
Jadransko more na zemljovidu Europe
Zemljovid
1 Duljina obale nije dobro definirana mjera.

More leži na Jadranskoj mikroploči koja se u Mezozoiku odvojila od Afričke ploče. Kretanje ploče i sudar s Euroazijskom pločom znatno su utjecali na uzdizanje okolnih planinskih lanaca. U Jadranu su nađene sve vrste sedimenata koje je najvećim dijelom donijela rijeka Po, najveća rijeka u Jadranskom porječju. Zapadna je obala aluvijalna ili terasasta, a istočna je vrlo razvedena i krška. Na Jadranu je mnogo zaštićenih područja kako bi se zaštitila bioraznolikost u kršu. More obiluje florom i faunom, u njemu obitava više od 7000 vrsta od kojih su mnoge rijetke, endemske i ugrožene.

Jadransku obalu nastanjuje preko 3,5 milijuna ljudi. Najveći su gradovi Bari, Venecija, Trst, Rijeka i Split. Najstariji stanovnici jadranske obale bili su Etruščani i razna italska plemena, Iliri te Grci. Do 2. stoljeća pr. Kr. obala je bila pod kontrolom Rimske Republike. U Srednjem vijeku Jadransku su obalu i more kontrolirale razne države od kojih su najznačajnije bile Bizantsko Carstvo, Mletačka Republika, Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo. Nakon ujedinjenja Italije Kraljevina Italija imala je velike pretenzije na kontrolu istočne obale, a time i cijeloga Jadrana koje su trajale cijelo 20. stoljeće. Nakon Prvoga svjetskog rata te raspada Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva na istočnoj obali nastale su dvije nove države: Kraljevina Jugoslavija i Albanija. Nakon odvajanja jugoslavenskih saveznih republika pomorske i teritorijalne granice prenijele su se na novoosnovane države.

Glavne djelatnosti uz obalu su ribarstvo i turizam. Hrvatski i crnogorski turizam gospodarski su najbrže rastući u regiji. Pomorski prijevoz također je vrlo važna djelatnost, a na obali Jadranskog mora postoji 19 većih pomorskih luka kroz koje godišnje prođe preko milijun tona robe. Najveća jadranske pomorske luke za prijevoz tereta jesu Venecija, Trst, Kopar i Rijeka, a venecijanska i splitska luka najveće su putničke luke.

Hidrografija

uredi

Jadransko je more poluzatvoreno more[3], omeđeno s jugozapada Apeninskim poluotokom, sa sjeverozapada talijanskim regijama Veneto i Furlanija-Julijska krajina, a na sjeveru i istoku sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Albanijom. Na jugu se spaja s Jonskim morem, a dijele ih 72 km široka Otrantska vrata.[4] Međunarodna hidrografska organizacija (eng. International Hydrographic Organization, IHO) određuje granicu između Jadranskog i Jonskog mora kao crtu koja spaja ušće rijeke Butrint u Albaniji s rtom Karagol na otoku Krfu, preko rta Kephali do rta Santa Maria di Leuca na Apeninskom poluotoku.[5] More se proteže u duljini od oko 800 km od sjevera prema jugu, te na oko 200 km širine od istoka do zapada. Pokriva površinu od oko 138 600 četvornih kilometara i obujma je 35 000 kubičnih kilometara. Jadran se proteže prema sjeveru od 40° do 45° 47' predstavljajući najsjeverniju točku Sredozemnog mora.[4] Geografski je podijeljeno na Sjeverni, Srednji i Južni Jadran.[6] Porječje Jadranskoga mora obuhvaća površinu od 235 000 četvornih kilometara, pri čemu je omjer kopna i mora 1:8. Prosječna nadmorska visina porječja je 782 metra, sa srednjim nagibom od 12,1°. Glavne rijeke koje se ulijevaju u Jadran su Po, Neretva, Soča, Krka, Drim, Bojana i Vjosa.[7] Krajem 19. stoljeća, Austro-Ugarska Monarhija osnovala je geodetsku mrežu s mjerenjem nadmorske visine koristeći srednju razinu Jadranskog mora u luci Sartorio u Trstu. Mjerenja je zadržala Austrija, koje je kasnije prihvatila Jugoslavija i naposljetku su prenesena na države nastale njezinim raspadom.[8]

 
Boka kotorska, rijas u Južnom Jadranu na obali Crne Gore.
Duljina Jadranske obale u kilometrima[9][10]
Država Kopno Otoci Ukupno Zračna linijaa
Hrvatska 1777,3 4058 5835,3 526
Italija 1249 23b 1272 926
Albanija 396 10 406 265
Crna Gora 249 11 260 92
Slovenija 46,6 0 46,6 17
Bosna i Hercegovina 21,2 0 21,2 10,5
Ukupno 3739,1 4102 7841,1 1836,5
Napomene: a Udaljenost između najudaljenijih točaka obale svake države, b Ne uključuje otoke u obalnim lagunama

U Jadranskom moru leži više od 1300 otoka i otočića, od kojih se velika većina nalazi na istočnoj obali, osobito na hrvatskom dijelu obale s 1246 otoka,[11] čime je ona jedna od najrazvedenijih obala na svijetu. Broj uključuje otoke, otočiće, stijene i hridi svih veličina, ubrajajući i one koji se vide samo u vrijeme trajanja oseke.[12] Hrvatski otoci Krk i Cres najveći su u Jadranskom moru, oba pokrivaju područje od oko 405,78 četvornih kilometara. Najviši otok na Jadranu je Brač, čiji najviši vrh doseže 780 metara nadmorske visine. Otoci Cres i Lošinj odvojeni su samo uskim plovnim kanalom iskopanim u antičko doba.[13] Originalni cijeli otok je kod Starih Grka bio znan kao "Apsyrtides".[14] Od mnogo hrvatskih otoka, 48 je stalno naseljenih, a najviše stanovnika imaju Krk i Korčula.[15] Za razliku od vrlo razvedene istočne, otoci uz zapadnu obalu su brojčano i veličinom manji. Najpoznatija je skupina od 117 otoka na kojima leži grad Venecija.[16] Sjeverna obala grčkog otoka Krfa prema IHO-u također leži u Jadranskom moru.[17] IHO-ove su granice u Jadran smjestile i par manjih grčkih otoka koji se nalaze sjevernije od Krfa.[5]

 
 
Hrvatski otoci na obali Jadranskog mora.

Batimetrija

uredi
 
Dubina Jadranskog mora prikazana izobatama.

Prosječna dubina Jadrana je 252,5 metara, a njegova maksimalna dubina je 1233 metra. Međutim, Sjeverni Jadran rijetko je dublji od 100 metara.[9] Sjeverni Jadran, koji se prostire između Venecije i Trsta do linije koja povezuje Anconu i Zadar, je na svojem najsjevernijem dijelu dubok samo 15 metara, dok se postupno ta dubina povećava prema jugu.[18] Srednji Jadran se prostire južnije od linije Ancona-Zadar, s 270 metara dubokom Srednjejadranskom jamom. Na jugu Srednjeg Jadrana nalazi se 170 metara duboki Palagruški prag, koji odvaja Srednji od 1200 metara duboke depresije u Južnom Jadranu. Dalje prema jugu, morsko se dno uzdiže do 780 metara dubokog Otrantskog praga na granici Jadranskoga i Jonskoga mora. Južni Jadran je po mnogočemu sličan sjevernom dijelu Jonskog mora.[19] Poprečno, Jadransko more je asimetrično kao i Jonsko. Obala Apeninskog poluotoka relativno j e slabo razvedena s vrlo malo otoka. Kao kontrast, obala Balkanskog poluotoka vrlo je razvedena s mnogo otoka, osobito u Hrvatskoj. Na razvedenost obale utjecali su Dinaridi koji su vrlo blizu obale, dok su Apenini mnogo dalje od obalne crte.[18]

Hidrologija

uredi
 
Shematski prikaz morskih struja u Jadranu.
Crvena - površinske struje
Plava - dubinske struje

Dinamiku priobalnih voda najviše određuje asimetrična obala i protok vode iz Mediterana kroz Otrantska vrata uz istočnu obalu.[20] "Glatka" talijanska obala (s vrlo malo izbočenja i otoka) omogućava mirni protok Zapadnojadranske struje, koju čini površinska relativno svježa vodena masa i dublja hladna i gusta vodena masa.[21] Obalne struje na suprotnoj obali mnogo su složenije zbog krševite obale, mnogo otoka i blizine Dinarida. Blizina Dinarida uzrok je značajnih temperaturnih promjena između mora i zaleđa, što dovodi do pojave bure. Razlike između morskih mijena su blage, najčešće manje od 30 centimetara.[22]

Normalne visine plime i oseke se mogu značajno povećati, što dovodi do plavljenja obale; ovaj je fenomen najpoznatiji u Italiji, osobito gradu Veneciji. Takve promjene mogu povećati normalne razine mora za više od 140 cm[23], a najviša visina plime od 194 cm je izmjerena 4. studenoga 1966. godine.[24] Takvo drastično povećanje amplitude plime uzrokuje kombinacija nekoliko čimbenika, poputi položaaj Sunca i Mjeseca, meteoroloških faktora kao olujni udari juga i geometrijski oblik uvale (koji smanjuje ili povećava astronomski faktor).[25] Nadalje, oblik Jadranskog mora koje je izduženo i usko uzrok je oscilacija u kretanju vode uz glavne osi bazena.[26] Na posljetku, Venecija je najugroženija takvim poplavama zbog slijeganja obalnog tla čime ona "tone" sve niže.[27] Neobično visoke plime zabilježene su i drugdje na Jadranu, primjerice u Kopru, Zadru i Šibeniku.[28][29][30]

 
Podvodni izvor (vrulja) kraj Omiša. Primjećuje se mreškanje vode.

Procjenjuje se da se cijeli volumen Jadrana izmjeni kroz Otrantska vrata za 3,4 ± 0,4 godine, što je vrlo kratko razdoblje (za usporedbu, oko 500 godina potrebno je da se izmjeni sva voda u Crnom moru). Ovako kratko razdoblje iznimno je važno zbog istjeka rijeka u Jadransko more koji iznosi do 5700 m3/s. Ova brzina istjeka iznosi 0,5% ukupnog volumena Jadrana, ili sloj od 1,3 metra slatke vode svake godine. Najveći doprinos pritoka ima rijeka Po (28%)[31], s prosječnim istjekom od 1569 m3/s. Ako gledamo najveće pritoke u Mediteranu, rijeka Po je na drugom mjestu, a prate ju Neretva i Drin koje su na trećem i četvrtom. Značajne pritoke slatke vode čine i podzemne tekućice koje izviru pod vodom - vrulje.[32] Procjenjuje se da se kroz podzemne vode slije više od 29% ukupnog pritoka slatke vode u Jadranu. U podzemne izvore ubrajaju i termalni izvori, koji su otkriveni u blizini grada Izola. Termalna voda bogata je sumporovodikom, temperature od 22 od 29,6 °C i omogućava razvoj specifičnog ekosustava.[33] Jadransko porječje čini trećinu ukupnog volumena dotoka slatke vode u Sredozemnom moru.[34]

Temperatura i slanost

uredi

Temperature na površini Jadrana ljeti su od 22 do 24 °C ili 12 do 14 °C zimi ako izuzmemo sjeverni dio Jadrana u kojem se temperatura zimi spušta do 9 °C. Sezonske temperaturne razlike javljaju se kao longitudinalni gradijent u Sjevernom Jadranu i transverzalni gradijent u Srednjem i Južnom Jadranu[35] zbog geografskih karakteristika mora; pliće je i bliže obali (izduženog oblika).[36] Tijekom posebno hladnih zima, more se na nekim plićim mjestima može zalediti, osobito u Venecijanskoj laguni, ali bilo je takvih slučajeva i mnogo južnije kod grada Tisno.[37][38] Južni Jadran zimi je topliji 8 °C do 10 °C od sjevernijih područja.[39] Razlike u slanosti mora također su prisutne i variraju između 38 i 39 promila.[35] Južni Jadran nešto je slaniji zbog dotoka slanije vode iz istočnog Sredozemlja.[40]

Klima

uredi

Kao i kod većine područja na Sredozemlju, Jadransko more i kopnene mase koje ga okružuju imaju sredozemnu klimu, vrstu suptropske klime. Budući da se more nalazi na srednjim geografskim dužinama, ima promjenjivu sezonsku klimu. Ljeta su topla do vruća i suha, a zime su blage do hladne i kišovite. Godišnja prosječna temperatura zraka mijenja se u opsegu od oko 20 °C.[35] Prema Köppenovoj klasifikaciji klime Južni i Srednji Jadran klasificiran je da ima sredozemnu klimu s vrućim ljetima (Csa), a sjeverni dio Jadrana da ima vlažnu suptropsku klimu (Cfa).[41][42] Dominantni vjetrovi zimi su jugo i bura. Bura puše kroz klance i prijevoje na Dinaridima i donosi hladan i suhi zrak s kontinenta. Najveće brzine dostiže u područjima Trsta, Senja i Splita, s naletima vjetra koji dostižu brzine do 180 km/h. Jugo donosi vlažan i topao zrak i često sa sobom nosi pijesak iz Sahare čime uzrokuje prljave kiše.

Klimatske karakteristike nekih većih gradova na Jadranu
Grad Srednja temperatura (dnevni maksimum) Srednja količina padalina (kišni dani)
siječanj srpanj siječanj srpanj
°C °C mm dana mm dana
Bari 12,1 28,4 50,8 7,3 27,0 2,6
Dubrovnik 12,2 28,3 95,2 11,2 24,1 4,4
Rijeka 8,7 27,7 134,9 11,0 82,0 9,1
Split 10,2 29,8 77,9 11,1 27,6 5,6
Venecija 5,8 27,5 58,1 6,7 63,1 5,7
Izvor: Svjetska meteorološka organizacija[43]

Naseljenost

uredi
Najveći gradovi na Jadranskoj obali

 
Bari
 
Venecija

 broj grad država regija/županija stanovništvo (gradsko)

 
Trst
 
Split

1 Bari Italija Apulija 320 475
2 Venecija Italija Veneto 270 884
3 Trst Italija Furlanija-Julijska krajina 205 535
4 Split Hrvatska Splitsko-Dalmatinska 165 893
5 Ravenna Italija Emilia-Romagna 159 497
6 Rimini Italija Emilia-Romagna 142 579
7 Rijeka Hrvatska Primorsko-Goranska 127 498
8 Pescara Italija Abruzzo 123 103
9 Drač Albanija Drač 115 550
10 Ancona Italija Marke 101 210
Izvori: Hrvatski popis stanovništva 2011.;[44] Talijanski nacionalni statistički institut (2011.);[45] Albanski popis stanovništva 2011.[46]


Na obalama i otocima Jadranskog mora nalazi se mnogo manjih naselja i samo nekoliko većih gradova. Među najvećima su talijanski Bari, Venecija, Trst, Ravenna i Rimini, hrvatski Split, Rijeka i Zadar, albanski Drač i Valona i slovenski Kopar. Ukupno na Jadranskim obalama živi oko 3,5 milijuna ljudi.[47]

Upravljanje obalom

uredi
 
Projekt MOSE sjeverno od otoka Lido di Venezia.

Grad Venecija sagrađen je na skupini otoka koji se nalaze uz obalu i u opasnosti je zbog slijeganja sedimenta, a ista opasnost je prisutna u delti rijeke Po. Slijeganje uzrokuje voda koje odnosi sa sobom sedimentno tlo, a učinak se pojačava iskapanjem pijeska za industriju, korištenjem vode za poljoprivredu i crpljenjem podzemnih izvora vode.[48][49]

Slijeganje Venecije usporeno je nakon odluke donesene 1960-ih da se zabrane arteški bunari, ali je grad i dalje bio u opasnosti od potapanja za vrijeme većih plima. Nedavno provedene studije pokazuju da grad više ne tone,[50][51] ali unatoč tome i dalje je spreman za hitne obrane od poplava. Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi je u svibnju 2003. predstavio projekt MOSE (tal. modulo sperimentale elettromeccanico, u prijevodu eksperimentalni elektromehanički modul) koji bi trebao u budućnosti čuvati grad od poplava. Prijedlog projekta je da se položi 79 pokretnih pontona duž morskog dna na trima ulazima u Venecijansku lagunu. Kada razina plime prijeđe 110 cm, pontoni se napune zrakom tvoreći branu i blokirali nadolazeći plimni val s Jadranskog mora.[52]

Geologija

uredi
 
Granice Jadranske mikroploče.

Geofizičke i geološke informacije pokazuju da su Jadransko more i dolina rijeke Po dio litosferne ploče nazvane Jadranska mikroploča. Pretpostavlja se da se ta ploča odvojila od Afičke ploče u Mezozoiku. Odvajanje je počelo tokom srednjeg i kasnijeg trijasa, kada je i počelo taloženje vapnenca. Između stadija norik i gornje krede stvorio se debeli niz karbonatnih sedimenata (dolomita i vapnenca) dubok gotovo 8 kilometara, koji tvori takozvanu jadransku karbonatnu platformu.[53] Ostaci te platforme mogu se naći u Jadranskom moru i okolnom mladom nabranom gorju (Južne Alpe i Dinaridi). Tokom eocena i ranog oligocena, ploča se pomaknula na sjever i sjeveroistok i zajedno s Afričkom i Euroazijskom pločom imala je utjecaja na Alpsku orogenezu tokom koje su uzdignuti Dinaridi i Alpe. U kasnijem oligocenu, kretanje ploče okrenulo se i zajedno s Euroazijskom pločom sudjelovalo u Apeninskoj oregenezi tijekom koje je uzdignut Apeninski poluotok i gorski masiv Apenini.[54] Neprekinuti obruč povećane seizmičke aktivnosti u Jadranu, zajedno s obručem navlaka (rasjed), orijentiranog linijom sjeveroistok-jugozapad i identičnom orijentacijom Apenina i Dinarida pokazuje da se ploča okreće suprotno od kazaljke na satu.[55] Aktivni rasjed dužine 200 km nalazi se sjeverozapadno od Dubrovnika, uzdižući Dalmatinske otoke kako se Jadranska mikroploča podvlači pod Euroazijsku. Nadalje, rasjed izaziva primicanje južnog vrha Apeninskog poluotoka prema Balkanskom poluotoku za oko 0,4 cm godišnje. Ako se ovakvo kretanje nastavi, Jadransko more će se zatvoriti za otprilike 50 do 70 milijuna godina.[56] U Sjevernom Jadranu obala zapadne Istre i Tršćanskog zaljeva konstantno tone. U zadnje dvije stotine godina potonula je oko 1,5 metara.[57] U srednjem Jadranskom bazenu, postoje dokazi o vulkanskoj aktivnosti tijekom razdoblja Perma oko Komiže na otoku Visu i vulkanskih otoka Jabuke i Brusnika.[58] Potresi se u ovoj regiji bilježe od davnina.[59] Nedavni jači potres jačine 7 po Richterovoj ljestvici pogodio je Crnu Goru 1979. godine.[60] Od ostalih većih potresa, u povijesti su zapamćeni potres iz 1627. na poluotoku Gargano i veliki potres u Dubrovniku iz 1667., oba popraćena jakim cunamijem.[61] U posljednjih 600 godina, cunamiji su se u Jadranu pojavili petnaestak puta.[62]

Naslage na morskom dnu

uredi
 
Talog uz talijansku obalu u Jadranskom moru.

U Jadranu su pronađene razne vrste morskog taloga (sedimenta). Sjeverni Jadran je pretežito plitak i karakterističan je po pijesku iz vremena kada je razina vode bila niža i to je područje bilo obala. U predjelima dubljim od 100 metara, tipično je muljevito korito.[20][63] Jadran je geomorfološki podijeljen na pet jedinica. "Sjeverni Jadran" (do dubine od 100 metara), "Sjeverni Jadran otočno područje" (veliki Kvarnerski otoci) je zaštićeno od taloženja sedimenata vanjskim otocima, "Srednji Jadran otočno područje" (veliki Dalmatinski otoci), "Srednji Jadran" (karakterizira ga srednjejadranska depresija) i "Južni Jadran" kojeg čini obalni sprud i južnojadranska depresija. Sedimenti nataloženi u Jadranu danas pretežito dolaze sa sjeverozapadne obale, a nanose ih rijeke Po, Reno, Adige, Brenta, Tagliamento, Piave i Soča. Količina sedimenata koje nose rijeke istočne obale, Rječina, Zrmanja, Krka, Cetina, Ombla, Dragonja, Mirna, Raša i Neretva je zanemariva, jer se ti sedimenti većinom talože na ušćima tih rijeka. Jadranska zapadna obala je aluvijalna i terasasta, dok je istočna obala većinom kamenita uz izuzetak najjužnijeg dijela u Albaniji koja ima pješčane uvale i stjenovite rtove.[54]

Obala

uredi

Istočna obala, osobito hrvatski dio je pored grčke obale najrazvedenija obalna linija na Sredozemlju.[64] Većina istočne obale karakterizira krška topografija, razvijena vremenskim utjecajem na Jadransku karbonatnu platformu. Karstifikacija je započela nakon zadnjeg uzdizanja Dinarida u Oligocenu i u Miocenu tijekom kojeg su karbonatne stijene izložene atmosferskim prilikama. Utjecaju atmosfere bilo je izloženo i 120 metara obale koja se trenutno nalazi ispod površine mora, a činila je obalu tijekom zadnjeg ledenog doba. Procjenjuje se da su se neke krške formacije formirale u ranijim razdobljima niske razine mora, najviše tijekom Mesinske krize slaniteta.[53] Krš se razvio i u Apuliji iz Apulijanske karbonatne platforme.[65]

Najveći dio istočne obale sastoji se od karbonatnih stijena, dok je fliš uvelike prisutan u Tršćanskom zaljevu, osobito uz slovensku Istru gdje je 80 metara visoki Strunjanski klif najviša stijena na cijelom Jadranu i jedina takvog tipa na istočnom Jadranu.[66] Fliš je prisutan i na Biokovu, a može se vidjeti i u Albaniji te na zapadnoj Jadranskoj obali.[67][68]

Postoje izmjene pomorskog i aluvijalnog sedimenta u delti rijeke Po, na Jadranskoj sjeverozapadnoj obali i prema zapadu do Piacenze, koje datira iz razdoblja pleistocena kada je razina mora rasla i potopila dolinu. Rast razine mora nastupio je nakon zadnjeg ledenog doba, koje je uzdignulo Jadransko more prije otprilike 5500 godina.[69] Od tada se delta rijeke Po širi. Od 1000. godine pr. Kr. do 1200. godine prosječno se širila oko 4 metra godišnje.[70] U 12. stoljeću, delta se širila oko 25 metara godišnje. U 17. stoljeću, delta je postala okoliš kojim upravlja čovjek jer je počeo iskop umjetnih kanala. Od tada se kanalima i novim rukavcima delta rijeke širi po godišnjoj stopi od 50 metara.[71] Osim već nabrojanih rijeka, u Jadran se samo iz Italije ulijeva više od 20 drugih rijeka, koje također tvore aluvijalnu obalu,[72] uključujući lagune Venecije, Grada i Caorlea.[73] Na istočnoj obali postoje manje aluvijalne ravnice u deltama rijeka Dragonje, Bojane i Neretve.[74][75]

Biogeografija i ekologija

uredi

Jadransko more ima jedinstveno vodno tijelo u odnosu na cjelokupnu biokemijsku fizionomiju. Proizvodi anorganske hranjive tvari, a uvozi čestice organskog ugljika i dušika kroz Otrantska vrata koja djeluju kao mjesto mineralizacije. Izmjena tvari je mnogo složenija zbog batimetrije mora; 75% vode protječe kroz tjesnac i kruži oko Palagruškog praga i Sjeverni Jadran utječe tek na 3-4% vode u Južnom Jadranu.[76] To se reflektira na biogeografiju i ekologiju mora, osobito na sastav i osobine njegovog ekosustava.[77] Glavne biogeografske jedinice su Sjeverni Jadran, Središnji Jadran i Južni Jadran.[78]

Flora i fauna

uredi

Jedinstvena priroda Jadrana bogata je endemima. U Jadranu je identificirano više od 7000 životinjskih i biljnih vrsta. Srednji Jadran najbogatiji je endemskim vrstama, s 535 identificiranih vrsta zelene, smeđe i crvene alge.[79] Četiri od pet vrsta mediteranske morske trave pronađene su u Jadranu. Najčešće vrste su Cymodocea nodosa i Zostera noltii, dok su Zostera marina i Posidonia oceanica mnogo rjeđe.[80]

Uzduž istočne obale pronađene su mnoge rijetke i zaštićene vrste. Razlog tome je čista i manje zagađena voda od one na zapadnoj obali, za što su zaslužne morske struje koje cirkuliraju u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Takav protok vode značajno doprinosi bioraznolikosti država na istočnoj obali. Dobri dupin je često viđen na istočnom akvatoriju, a nekad je hrvatska obala pružala utočište kritično ugroženoj sredozemnoj medvjedici i morskim kornjačama.[79]

Sjeverni Jadran osobito je bogat ribljim endemskim vrstama.[81] Oko trideset endemskih vrsta riba nađeno je u samo jednoj ili dvije države čije granice izlaze na Jadran. Razlog tome je krška morfologija obalne i podmorske topografije, uključujući nastanjena podvodna staništa, krških rijeka i područja oko vrulja.[82] Poznato je 45 podvrsta, endema Jadranske obale i otoka. U Jadranu obitava oko 410 vrsta i podvrsta riba, predstavljajući približno 70% mediteranske riblje svojte, s barem 7 vrsta koje žive samo u Jadranu. Zbog pretjeranog izlova ribe, oko 64 poznatih vrsta je pred izumiranjem.[79] Samo mali djelić ribe nađene u Jadranu je došao procesom lesepsijske migracije i bijegom iz marikultura.[83]

Zaštićena područja

uredi
 
Otočje Tremiti, zaštićeno područje.

Bioraznolikost u Jadranu velika je i duž obale postoji nekoliko zaštićenih područja. U Italiji su to Miramare u Tršćanskom zaljevu (Sjeverni Jadran), Torre del Cerrano i otočje Tremiti u srednjejadranskom bazenu i Torre Guaceto u južnoj Apuliji.[84][85] Zaštićeno područje Miramare uspostavljeno je 1986. godine i pokriva oko 30 hektara obale i 90 hektara mora. Područje obuhvaća 1,8 kilometara obalne linijeu blizini rta Miramare.[86] Zaštićeno područje Torre del Cerrano osnovano je 2009., a prostire se 5,7 km (3 nautičke milje) od obale prema pučini uz 7 km dugu obalnu crtu. Različite zone zaštićenog područja pokrivaju područje od 37 km2 površine mora.[87] Otočje Tremiti zaštićeno je od 1989., dok su sami otoci dio Nacionalnog parka Gargano.[88] Zaštićeno područje Torre Guaceto, koje se nalazi blizu Brindisija i Carovinga, pokriva područje od 2227 hektara i u blizini Državni rezervat Torre Guaceto koji pokriva 1114 hektara obale i dijeli 8 kilometara obalne linije sa zaštićenim područjem mora.[89] Nadalje na talijanskoj Jadranskoj obali nalazi se 10 međunarodno važnih močvarnih područja zaštićenih Ramsarskom konvencijom.[90]

 
Nacionalni park Brijuni.

Nacionalni park Brijuni obuhvaća 743,3 hektara arhipelaga i 2651,7 hektara okolnog mora.[91] Proglašen je nacionalnim parkom 1999. godine.[92] Limski zaljev je 10 kilometarski rijas rijeke Pazinčice.[93] U slovenskom dijelu Istre, morska i obalna zaštićena prirodna područja jesu Park prirode Sečovlje Salina, Park prirode Strunjan, Prirodni rezervat Škocjan Inlet i spomenici prirode Debeli Rtič, Cape Madona i Jezera Fiesa.[94][95] Park prirode Sečovlje Salina osnovan je 1990. i pokriva 721 hektar, te obuhvaća četiri prirodna rezervata.[96][97] Godine 1993., područje je zaštićeno Ramsarskom konvencijom i od međunarodnog je značaja za vrste ptica močvarica.[98] Park prirode Strunjan osnovan je 2004., pokriva 429 hektara i sadrži dva prirodna rezervata.[94][96] U sastavu parka nalazi se i 4 km dugi klif, najsjeverniju mediteransku solanu i jedini slovenski sustav laguna.[99] Ujedno je i najsjevernija točka na kojoj se uzgajaju neke mediteranske biljke.[100] Prirodni rezervat Škocjan Inlet osnovan je 1998. i pokriva 122 hektara.[101] Spomenik prirode Debeli Rtič obuhvaća 24 hektara,[102] Spomenik prirode Cape Madona 12 hektara,[103] i Spomenik prirode Jezera Fiesa 2,1 hektar,[104] kao jedino obalno boćato jezero u Sloveniji.[105]

U Hrvatskoj je sedam zaštićenih područja: pored navedenih Brijuna i Limskog zaljeva u hrvatskom dijelu Istre, u Dalmaciji su: Kornati i Telašćica u srednjejadranskom bazenu, blizu Šibenika, te Lastovsko otočje, Malostonski zaljev i otok Mljet u južnoj Dalmaciji.[84]

Nacionalni park Kornati utemeljen je 1980. i prostire se na 220 k, uključujući 89 otoka i hridi. Morski okoliš

 
Nacionalni park Kornati.

obuhvaća tri četvrtine ukupne površine parka, dok ukupna duljina obale iznosi 238 km.[106] Nacionalni park Telašćica nalazi se na Dugom otoku i osnovan je 1998. godine. Park pokriva 69 km obalne linije, 22,95 km2 kopna i 44,55 km2 mora.[107] Malostonski zaljev je na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sjevernije od poluotoka Pelješca i obuhvaća 48 km2 morskog područja.[84] Park prirode Lastovsko otočje je utemeljen 2006. i sadrži 44 otoka i hridi, 55 km2 kopna i 143 km2 mora.[108] Nacionalni park Mljet utemeljen je 1960. i pokriva površinu od 24 km2. Ramsarskom konvencijom zaštićena je delta Neretve kao značajno međunarodno močvarno područje.[109]

 
Laguna Kravasta u Albaniji.

Albanija je 2010. osnovala svoje prvo zaštićeno morsko područje, Nacionalni park Karaburun-Sazan na poluotoku Karaburun, gdje se spajaju Jadransko i Jonsko more. Park pokriva ukupno 12570 hektara površine.[110] Planirana su još dva zaštićena morska područja, Rt Rodon i Porto Palermo.[84] U Albaniji su i dva močvarna rezervata zaštićena Ramsarskom konvencijom: laguna Karavasta i Butrint.[111] Bosna i Hercegovina i Crna Gora nemaju planove za uspostavom ikakvih zaštićenih područja.[84]

Zagađenje

uredi

Ekosustav Jadranskog mora je pod stalnom prijetnjom prekomjernog unosa hranjivih tvari putem drenaža s poljoprivrednih zemljišta i otpadnih voda gradova na obali, ali i iz rijeka, osobito rijeke Po.[112] Venecija je najznačajniji primjer zagađenja obalnih voda Jadrana, gdje brodovi, polja, tvornice i otpadne vode pridonose zagađenju mora.[113] Rizik predstavljaju i balastne vode koje ispuštaju brodovi, osobito tankeri. No, s obzirom da većina tereta i gotovo svi tankeri dolaze s teretom, a ne odlaze s teretom, rizik od balastnih voda ostaje minimalan. Međutim, predloženi terminali za izvoz nafte kritizirani su prvenstveno zbog toga. Glavnu prijetnju predstavlja izlijevanje nafte u more koje bi ozbiljno ugrozilo okoliš i nanijelo štetu turizmu i ribarstvu.[114] Procijenjeno je da ako se dogodi veći izljev nafte, samo u Hrvatskoj bi gotovo milijun ljudi ostalo bez prihoda.[115] Dodatni rizik predstavljaju rafinerije nafte na delti rijeke Po gdje su se izljevi nafte događali u prošlosti,[116] srećom bez značajnijih posljedica po okoliš.[117] Od 2006. Italija razmatra izgradnju terminala za ukapljeni zemni plin u Tršćanskom zaljevu, zajedno s plinovodom u neposrednoj blizini granice sa Slovenijom.[118] Slovenska vlada, okolne općine i gradovi izrazili su zabrinutost zbog utjecaja tog terminala na okoliš, promet i turizam.[119][120]

Još jedan izvor zagađenja u Jadranu je kruti otpad. Jugo i morske struje znaju nositi sa sobom velike količine krutog otpada, najčešće plastike.[121] Na onečišćenje zraka u Jadranu najviše utječu velika industrijska sjedišta u porječju rijeke Po i velikih industrijskih gradova uz obalu.[122][123]

Italija i SFRJ su 1977. uspostavile zajedničku komisiju za zaštitu od onečišćenja Jadrana. Organizacija je nakon raspada SFRJ prenesena na Sloveniju, Hrvatsku i Crnu Goru.[124] Buduća onečišćenja predviđena su i napravljena je analiza najugroženijih dijelova koja će se sanirati uz pomoć regionalnih projekata i Svjetske banke. Prepoznato je 27 "vrućih točaka" do 2011. godine, od kojih šest zahtijevaju brzu reakciju.[125]

Etimologija

uredi

Porijeklo imena Adriatico (Jadran) povezano je s etruščanskim naseljem Adria, koja najvjerojatnije potječe od ilirskog adur što znači voda ili more.[126] U Antici je more bilo znano kao Mare Adriaticum (Mare Hadriaticum, katkada pojednostavljeno na Adria) ili rjeđe Mare Superum (gornje more).[127] Ova dva pojma nisu sinonimi. Mare Adriaticum odnosi se općenito na područje Jadranskoga mora i proteže se od Venecijanskog zaljeva do Otrantskih vrata. Granice su malo striktnije definirali rimski autori. Rani grčki izvori postavili su granice između Jadranskog i Jonskog mora na više točaka, od Venecijanskog zaljeva do južnog vrha otoka Peleponeza, istočne obale Sicilije i Zapadne obale Krete.[128] Mare Superum u definiciji je obuhvaćalo sadašnje granice Jadrana i more južno od Apeninskoga poluotoka, sve do Sicilijanskoga prolaza.[129] Još jedno ime korišteno u to vrijeme je Mare Dalmaticum, koje se odnosilo na more uz obalu rimske provincije Dalmacije i Ilirik.[130]

Državne granice

uredi

Italija i Jugoslavija su 1968. dogovorile granice na Jadranu, s dodatnim sporazumom potpisanim 1975. koji se odnosio na pitanje Tršćanskog zaljeva. Granica dogovorena 1968. proteže se na 654 kilometra i sastoji se od 43 točke. Te točke povezane su ravnim linijama ili kružnim segmentima. Granice dogovorene 1975. sadrže dodatnih 5 točaka, koje se nastavljaju na završnu točku određenu 1968. godine. Sve države nastale raspadom SFRJ prihvatile su te sporazume. Na najjužnijem dijelu Jadrana granice nisu određene zbog izbjegavanja određivanja točke dodira dviju granica s albanskom. SFRJ, Albanija i Italija su teritorijalnim vodama definirale pojas 15 km od kopna, ali je ta udaljenost 1970-ih smanjena na međunarodno standardnih 12 km. Italija i Albanija su dogovorile svoje morske granice 1992. po principu ekvidistance.[131] Prema konvenciji UN-a o zakonima na moru Jadransko more je definirano kao zatvoreno ili poluzatvoreno more.[132]

Jadranska Euroregija

uredi

Jadraska Euroregija utemeljena je u Puli 2006. kako bi se promicala regionalna suradnja na obalama Jadranskog mora i služila kao pomoć u rješavanju problema u regiji. Jadranska Euroregija sastoji se od 23 regije: Apulija, Molise, Abruzzo, Marche, Emilia-Romagna, Veneto i Friuli-Venezia Giulia u Italiji; slovenska Istra (obala); Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija u Hrvatskoj; Hercegovačko-neretvanska županija u Bosni i Hercegovini; općine Kotor i Tivat u Crnoj Gori; okruge Fier, Valona, Tiran, Skadar, Drač i Lješ u Albaniji te grčke prefekture Tesprocija i Krf.[133]

Sporovi

uredi

Granice republika unutar bivše SFRJ određene su odlukom AVNOJ-a 1943. i 1945. godine,[134][135] ali stroge granice nisu bile dogovorene među novonastalim državama, dok morske granice u SFRJ uopće nisu bile definirane.[136] Primjerice pomorska granica između Albanije i Crne Gore nije bila dogovorena prije 1990-ih.[131]

Hrvatska i Slovenija započele su pregovore oko dogovaranja pomorske granice u Savudrijskoj vali 1992. Unatoč završetku arbitraže, granični spor je i dalje u tijeku. Obje su zemlje proglasile svoje ekonomske zone u tom području i one se djelomično poklapaju.[131][137] Pristupni pregovori Hrvatske za ulazak u EU bili su usporeni zbog spora oko te granice.[131]

Pomorska granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske uređena je 1999., ali ostalo je još nekoliko pitanja oko poluotoka Klek i dva otočića. Granica Hrvatske i Crne Gore bila je sporna kod Kotorskog zaljeva i na poluotoku Prevlaka. Spor je nastao zbog jugoslavenske okupacije poluotoka tijekom Domovinskog rata. Poluotok je kasnije predan u nadzor UN-ovim promatračima koji su se tamo zadržali do 2002. godine. Hrvatska je zauzela to područje dogovorom s Crnom Gorom.[131]

Gospodarstvo

uredi
 
Jadransko more
 Ovaj članak ili dio članka sadrži zastarjele podatke. (Rasprava)Nadopunite članak novijim podacima i uklonite ovaj predložak.

Ribarstvo

uredi

U Jadranskom moru je 2000. godine ulov ribe dosegao 110 000 tona žive vage.[138] Jedan od najvećih problema je pretjeran izlov i čime su mnoge vrste ugrožene (primjerice zubatac, škarpina, grdobina mrkulja, šanpjer (riba Kovač)), skuša, kostelj,[139] cipal, trilja, škamp,[140] kao i oslić[141] i sardina.[142] Ribarske mreže ubijaju i zapletene kornjače i dobre dupine. Kako bi se očuvala brojnost ribe, 2003. je predstavljen ZERP, ali je njegova primjena za zemlje EU ukinuta 2004. čime je izgubio smisao.[143]

Talijanski ribari ulove najveći dio ribe, s ukupnim ulovom 465 637 tona 2007. godine.[144] Od ukupnog ulova, tijekom 2003. 28,8% bilo je iz Sjevernog i Srednjeg Jadrana i 24,5% iz Južnog Jadrana i Jonskog mora. Talijansko ribarstvo zapošljava 60 700 ljudi u primarnom sektoru, uključujući i one ribare koji djeluju izvan Jadrana. Od ukupnog ulova, 40% dolazi iz akvakulture. Ukupna bruto vrijednost ulovljene ribe 2002. iznosi 2 milijarde američkih dolara.[145]

Hrvatski ulov i proizvodnja je 2007. dosegnula 53 083 tona.[144] U 2006. ukupan hrvatski ulov je bio 37 800 tona uz 14 200 tona iz uzgoja. Hrvatsko ribarstvo zapošljava oko 20 000 ljudi. Tijekom 2006. morski ulov ribe u hrvatskim vodama činile su sardine (44,8%), inćuni (31,3%), tune (2,7%), ostala plava riba (4,8%), oslići (2,4%), cipli (2,1%), ostale ribe (8,3 %), rakovi (ponajviše jastozi i škampi) (0,8%), školjke (0,3%), sipe (0,6%), lignje (0,2%), hobotnice i ostali glavonošci (1,6%). Hrvatska morska akvakulturna proizvodnja čini pretežno tuna (47,2%), školjke (28,2%) i basa i deverika (zajedno 24,6%).[146]

Albanski ribari su 2007. godine ulovili 7505 tona ribe, uključujući i akvakulturnu proizvodnju, koja je dosegnula 1 970 tona 2006. godine.[144] U istom razdoblju, Slovenski su ribari ulovili 2500 tona s 55% proizvodnje u akvakulturama, što predstavlja najviši omjer u Jadranu. Crnogorski ribari su iste godine ulovili 911 tona, sa samo 11 tona uzgojenim u akvakulturama.[147] Tijekom 2007. godine, ribarska proizvodnja u Bosni i Hercegovini dosegnula je 9625 tona.[144]

Turizam

uredi
 
Dubrovnik je glavna turistička destinacija u Hrvatskoj.
 
Neum i plaža Zenička u Bosni i Hercegovini.
 
Rimini je glavno obalno turističko odredište u Italiji.
 
Portorož je najveći obalni turistički centar u dijelu Istre u Sloveniji.

Zemlje koje imaju izlaz na Jadransko more značajna su turistička odredišta. Najveći broj noćenja turista u regiji ima Italija, osobito regija Veneto (oko Venecije). Slijede ju regija Emilija-Romanja i hrvatske županije. Hrvatski turističke objekte čini 21 000 morskih luka i pristaništa, a nautičke turiste privlače različite vrste zaštićenih morskih i priobalnih područja.[84]

Sve zemlje uz obalu Jadrana, osim Albanije i Bosne i Hercegovine sudjeluju u programu Plava zastava koji certificira marine i plaže koje zadovoljavaju stroge standarde kvalitete uključujući zaštitu okoliša, kvalitetu vode, sigurnost i razinu turističke usluge.[148] Do 30. siječnja 2013, Plavom zastavom su nagrađene 103 talijanske Jadranske plaže i 29 marina, 116 hrvatskih plaža i 19 marina, 7 slovenskih plaža i 2 marine i 16 crnogorskih plaža.[149] Turizam na Jadranu značajan je izvor prihoda zemlje, osobito Hrvatske i Crne Gore.[150][151] Izravni prihod od troškova putovanja i turizma 2011. u Hrvatskoj iznosi 5,1% BDP-a, s ukupnim industrijskim doprinosom od 12,8% BDP-a.[152] Za Crnu Goru, izravan prihod od turizma iznosi 8,1% BDP-a, s ukupnim doprinosom gospodarstvu od 17,2% crnogorskog BDP-a.[153]

Turizam u Hrvatskoj u posljednje vrijeme bilježi veći rast od drugih zemalja na Jadranu.[154]

Turizam na Jadranu[150][155][156][157][158][159][160]
Država Regija CAF kreveti* Hotelski kreveti Prenoćišta
  Albanija — — — 2 302 899
  Bosna i Hercegovina općina Neum oko 6000 1810 280 000
  Hrvatska Jadranska Hrvatska 411 722 137 561 34 915 552
  Italija Furlanija-Julijska krajina 152 847 40 921 8 656 077
Veneto 692 987 209 700 60 820 308
Emilija i Romanja 440 999 298 332 37 477 880
Marke 193 965 66 921 10 728 507
Abruzzo 108 747 50 987 33 716 112
Molise 11 711 6383 7 306 951
Apulija** 238 972 90 618 12 982 987
  Crna Gora — 40 427 25 916 7 964 893
  Slovenija obalne općine 24 080 9330 1 981 141
*Kreveti u svim kolektivnim smještajnim objektima; uključuje hotelske krevete za koje postoje odvojene brojke
**Uključuje i jadransku i jonsku obalu

Prijevoz

uredi
 
Luka Trst, najveća teretna luka u Jadranskom moru.
 
Luka Rijeka, najveća luka u Hrvatskoj.
 
Luka Drač.

Na obalama Jadranskoga mora nalazi se ukupno 19 luka u četiri različite države, koje zajedno mogu primiti više od 1 000 000 tona tereta godišnje. Najveće teretne luke među njima su u talijanskom Trstu, Veneciji, Ravenni, slovenskom Kopru,[161] te hrvatskoj Rijeci. Najveće putničke luke u Jadranskom moru nalaze se u hrvatskom Splitu i talijanskoj Anconi.[162][163][164][165] U drugim državama, među bitnije luke spadaju Bar kao najveća crnogorska,[166] odnosno Drač kao najveća albanska luka. Godine 2010. sjevernojadranske luke u Trstu, Veneciji, Ravenni, Kopru i Rijeci osnovale su Udruženje luka Sjevernog Jadrana s ciljem ostvarivanja boljeg položaja u transportnom sustavu EU.[167][168]

Glavne jadranske luke*
Luka Država Tonaža tereta Broj putnika
Ancona Italija 10 573 000 1 483 000
Bari Italija 3 197 000 1 392 000
Barletta Italija 1 390 000 -
Brindisi Italija 10 708 000 469 000
Chioggia Italija 2 990 000 -
Drač Albanija 3 441 000 770 000
Koper Slovenija 17 051 000 100 300
Manfredonia Italija 1 277 000 -
Monfalcone Italija 4 544 000 -
Ortona Italija 1 340 000 -
Ploče Hrvatska 5 104 000 146 000
Porto Nogaro Italija 1 475 000 -
Rabac Hrvatska 1 090 000 669 000
Ravenna Italija 27 008 000 -
Rijeka Hrvatska 15 441 000 219 800
Split Hrvatska 2 745 000 3 979 000
Trst Italija 39 833 000 -
Venecija Italija 32 042 000 1 097 000
*Uključuje luke s više od milijun tona tereta ili milijun putnika godišnje.
Izvori: Nacionalni institut za statistiku (podaci iz 2007., talijanske luke, napomena: Luka Ancona uključuje Anconu i Falconaru Marittimu;[169] putnički promet ispod 200 000 nije naveden),[162] Hrvatski zavod za statistiku (podaci iz 2008., hrvatske luke, napomena: Luka Rijeka uključuje terminale Rijeku, Bakar, Bršicu i Omišalj;[170] Luka Ploče uključuje terminale Ploče i Metković),[163][171] Dračka komora za trgovinu i industriju – Albanija (podaci iz 2007., Luka Drač),[164] SEOnet (podaci iz 2011., Luka Kopar)[172]

Ugljikovodici

uredi

Energetske tvrtke temeljem podataka koje je prikupila norveška tvrtka Spectrum i INA, smatraju da se u jadranskom podmorju nalaze velika ležišta ugljikovodika pogodnih za eksploataciju. Dana 2. travnja 2014. Vlada RH otvorila je javno nadmetanje za istraživanje i eksploataciju nafte i plina u hrvatskom dijelu jadranskog podmorja. Natječaj je zatvoren 3. studenoga 2014. Na otvaranju javnog nadmetanja u travnju bilo je predstavnika 40-ak energetskih tvrtki: Exxon, Gazprom, Lukoil, Total, Ina, RWE, Edison, Turkish Petroleum, Hellenic Petroleum, Petroceltic, Hunt Oil, JP Nippon i dr. Natječaj je u djelokrugu ministarstva gospodarstva. Ponuđeno je 29 istražnih polja, površine od 1000 do 1600 četvornih kilometara. Osam istražnih polja je na Sjevernom Jadranu, a dvadeset i jedno na Srednjem i Južnom Jadranu. Ministarstvo procjenjuje da bi ovisno o polju istraživanja potencijalnih nalazišta nafte i plina u Jadranu trajala od dvije do pet godina.[173]

Ponude će biti procijenjene prema onome što su ponuđači ponudili o predloženom programu minimalnog ulaganja u seizmička istraživanja, broju predloženih rudarskih radova bušenja i istražnih bušotina te o drugim istraživanjima, kao i naknadi za potpis ugovora. 70-postotni udio u ocjeni ponude odnosi se na inicijalno trogodišnje istražno razdoblje, kad se najviše vrednuje broj bušotina. 20 posto ocjene ponude nose podaci iz ponude za drugo inicijalno istražno razdoblje od dvije godine. U tom razdoblju najvažniji je broj bušotina. S 10 posto u procjeni ponude sudjeluje naknada za potpis ugovora.[173]

Projektu eksploatacije su se suprotstavila eko udruženja, Oceanografski institut, Klub nezavisnih vijećnika s Jadrana i dr.[174][175]

Izvori

uredi
  1. ↑ a b Jadransko more Hrvatska enciklopedija (pristupljeno 15. veljače 2018.)
  2. ↑ a b c d Jadransko more Proleksis enciklopedija (pristupljeno 15. veljače 2018.)
  3. ↑ Moranta et al. 2008., str. 3.
  4. ↑ a b Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 1–2.
  5. ↑ a b Limits of Oceans and Seas (PDF). 3 izdanje. International Hydrographic Organization. 1953. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 8. listopada 2011. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  6. ↑ Lipej & Dulčić 2004., str. 291.
  7. ↑ Drainage Basin of the Mediterranean Sea (PDF). United Nations Economic Commission for Europe
  8. ↑ Tutić, Dražen; Lapaine, Miljenko. 2011. Cartography in Croatia 2007–2011 – National Report to the ICA (PDF). International Cartographic Association
  9. ↑ a b Blake, Topalović & Schofield 1996., str. 1–5.
  10. ↑ Ured za statistiku Republike Slovenije. 2011. Territory and climate (Length of the state border) (PDF). Statistical Yearbook (50): 38. ISSN 1318-5403
  11. ↑ Duplančić Leder, Tea; Ujević, Tin; Čala, Mendi. Lipanj 2004. Coastline lengths and areas of islands in the Croatian part of the Adriatic Sea determined from the topographic maps at the scale of 1 : 25 000 (PDF). Geoadria (disertacija). 9. Zadar. str. 5–32
  12. ↑ Faričić, Josip; Graovac, Vera; Čuka, Anica. 2010. Croatian small islands – residential and/or leisure area. Geoadria. Sveučilište u Zadru. 15 (1): 145.–185.
  13. ↑ Pravilnik za luku Osor. Luka Lošinj Authority. 23. prosinca 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. veljače 2012. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  14. ↑ Regan, Krešimir; Nadilo, Branko. 2010. Stare crkve na Cresu i Lošinju te okolnim otocima (PDF). Građevinar. Croatian association of civil engineers. 62 (2). ISSN 0350-2465. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 15. srpnja 2012. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  15. ↑ Bašić, Ksenija; Sović, Ivica; Katušin, Zvonimir; Cesarec, Ksenija. 2011. Ostroški, Ljiljana (ur.). Geographical and Meteorological Data (PDF). Statistical Yearbook of the Republic of Croatia. Hrvatski zavod za statistiku. 43: 41. ISSN 1333-3305
  16. ↑ Garwood 2009., str. 481.
  17. ↑ Hughes et al. 2010., str. 58.
  18. ↑ a b Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 122.
  19. ↑ Bombace 1992., str. 379.-382.
  20. ↑ a b Mannini, Piero; Massa, Fabio; Milone, Nicoletta. Adriatic Sea Fisheries: outline of some main facts (PDF). FAO AdriaMed
  21. ↑ Del Negro 2001., str. 478.
  22. ↑ Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 218.
  23. ↑ Valiela 2006., str. 49–56.
  24. ↑ Gower 2010., str. 11.
  25. ↑ Camuffo 2001., str. 107.–108.
  26. ↑ Ferla 2005, str. 101.
  27. ↑ Standish 2011., str. 5–6.
  28. ↑ U Sloveniji more poplavilo obalu. Nova TV. 9. studenoga 2010.
  29. ↑ Zadar: Zbog velike plime more poplavilo obalu. Nova TV. 25. prosinca 2009.
  30. ↑ Jugo i niski tlak: More poplavilo šibensku rivu. Vijesti. 1. prosinca 2010.
  31. ↑ Franić, Zdenko; Petrinec, Branko. 2006. Marine Radioecology and Waste Management in the Adriatic. Archives of Industrial Hygiene and Toxicology. Institute for Medical Research and Occupational Health. 57 (3): 347–352. ISSN 0004-1254. PMID 17121008
  32. ↑ Taniguchi, Makoto; Burnett, William C; Cable, Jaye E; Turner, Jeffrey V. 2002. Investigation of submarine groundwater discharge (PDF). Hydrological Processes. John Wiley & Sons. 16 (11): 2115–2159. doi:10.1002/hyp.1145. ISSN 1099-1085
  33. ↑ Žumer, Jože. 2004. Odkritje podmorskih termalnih izvirov (PDF). Geografski obzornik (slovenski). Association of the Geographical Societies of Slovenia. 51 (2): 11–17. ISSN 0016-7274 (slov.)
  34. ↑ Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 145.
  35. ↑ a b c Artegiani, A; Paschini, E; Russo, A; Bregant, D; Raicich, F; Pinardi, N. 1997. The Adriatic Sea General Circulation. Part I: Air–Sea Interactions and Water Mass Structure (PDF). Journal of Physical Oceanography. American Meteorological Society. 27 (8): 1492.–1514. doi:10.1175/1520-0485(1997)027<1492:TASGCP>2.0.CO;2. ISSN 0022-3670
  36. ↑ Zore-Armanda 1979., str. 43.
  37. ↑ Loinello, Malanotte-Rizzoli & Boscolo 2006., str. 47–53.
  38. ↑ Led okovao svjetionik, u Tisnom smrznulo more. RTL Televizija. 16. prosinca 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. srpnja 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  39. ↑ Lipej & Dulčić 2004, str. 293.
  40. ↑ Lipej & Dulčić 2004, str. 293.
  41. ↑ Lionello, Piero. Mediterranean climate: Background information (PDF). University of Salento. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 30. srpnja 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  42. ↑ Šegota, Tomislav; Filipčić, Anita. 2003. Köppenova podjela klima i hrvatsko nazivlje. Geoadria. Sveučilište u Zadru. 8 (1): 17–37
  43. ↑ World Weather Information Service. World Meteorological Organization
  44. ↑ Census of Population, Households and Dwellings 2011, First Results by Settlements (PDF). Statistical Reports. Hrvatski zavod za statistiku. Zagreb. (1441). Lipanj 2011. ISSN 1332-0297. Pristupljeno 30. lipnja 2011.
  45. ↑ Individual area review (talijanski). National Institute of Statistics (Italy). 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. rujna 2011. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  46. ↑ Population and Housing Census in Albania (PDF). Institute of Statistics of Albania. 2011
  47. ↑ Sekulić, Bogdan; Sondi, Ivan. 1997. Koliko je Jadran doista opterećen antropogenim i prirodnim unosom tvari?. Hrvatski geografski glasnik. Croatian Geographic Society. 59 (1). ISSN 1331-5854
  48. ↑ Facing Water Challenges in the [[Po (river)|Po]] River Basin, Italy: A WWDR3 Case Study. waterwiki.net. 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. kolovoza 2009. Pristupljeno 21. srpnja 2015. Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  49. ↑ Raggi, Meri; Ronchi, Davide; Sardonini, Laura; Viaggi, Davide. 4. travnja 2006. Po Basin Case study status report (PDF). AquaMoney. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 14. lipnja 2020. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  50. ↑ Technology: Venetians put barrage to the test against the Adriatic. New Scientist magazine (1660). 15. travnja 1989. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. listopada 2007. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  51. ↑ Venice's 1,500-year battle with the waves. BBC Online News. 17. srpnja 2003.
  52. ↑ 'Moses project' to secure future of [[Venice]]. Telegraph News. 11. siječnja 2012. Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  53. ↑ a b Surić, Maša. 2005. Submerged Karst – Dead or Alive? Examples from the eastern Adriatic Coast (Croatia). Geoadria. Sveučilište u Zadru. 10 (1): 5–19. ISSN 1331-2294
  54. ↑ a b Mladen Juračić. Geologija mora, Mediteran i Jadran (PDF). Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Geološki odsjek. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 12. kolovoza 2014. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  55. ↑ Muço 2006, str. 352.
  56. ↑ Goudarzi, Sara. 25. siječnja 2008. New Fault Found in Europe; May "Close Up" Adriatic Sea. National Geographic. National Geographic Society
  57. ↑ Antonioli, F; Anzideib, M; Lambeckc, K; Auriemmad, R; Gaddie, D; Furlanif, S; Orrug, P; Solinash, E; Gasparii, A. 2007. Sea-level change during the Holocene in Sardinia and in the northeastern Adriatic (central Mediterranean Sea) from archaeological and geomorphological data (PDF). Quaternary Science Reviews. Elsevier. 26 (19–21): 2463–2486. doi:10.1016/j.quascirev.2007.06.022. ISSN 0277-3791. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 2. ožujka 2011. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  58. ↑ Vukosav, Branimir. 30. travnja 2011. Ostaci prastarog vulkana u Jadranu. Zadarski list. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. travnja 2019. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  59. ↑ Muço 2006, str. 351.
  60. ↑ Historical Seismicity of Montenegro. Montenegro seismological observatory
  61. ↑ Soloviev et al. 2000, str. 47–52.
  62. ↑ Pasarić, Mira; Brizuela, B; Graziani, L; Maramai, A; Orlić, M. 2012. Historical tsunamis in the Adriatic Sea. Natural Hazards. International Society for the Prevention and Mitigation of Natural Hazards. 61 (2): 281. doi:10.1007/s11069-011-9916-3. ISSN 1573-0840[neaktivna poveznica]
  63. ↑ Schwartz 2005, str. 575.
  64. ↑ Randić 2002, str. 155–156.
  65. ↑ Parise, Mario. 2011. Surface and subsurface karst geomorphology in the Murge (Apulia, Southern Italy) (PDF). Acta Carsologica. Slovenian Academy of Sciences and Arts. 40 (1): 73–93. ISSN 0583-6050. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 13. kolovoza 2011. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  66. ↑ Zavarovano območje narave: Krajinski park Strunjan / Area prottetta: Parco naturale di Strugnano (PDF). Institute of the Republic of Slovenia for Nature Conservation. 2008. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 31. ožujka 2017. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  67. ↑ Beccaluva et al. 1997, str. 7–16.
  68. ↑ Vezzani, Festa i Ghisetti 2010, str. 6–56.
  69. ↑ McKinney 2007, str. 123–132.
  70. ↑ Syvitski, James P M; Kettner, Albert J; Correggiari, Anna; Nelson, Bruce W. 2005. Distributary channels and their impact on sediment dispersal. Marine Geology. Elsevier. 222–223 (15): 75–94. doi:10.1016/j.margeo.2005.06.030. ISSN 0025-3227
  71. ↑ Geological processes in the [[Anthropocene]]: the [[Po (river)|Po]] [[River Delta]]. Theseus Project Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  72. ↑ Barrocu 2003, str. 210.
  73. ↑ Renato Sconfietti. 2003. Ecological indicators of estuarine features on hard substrata in the large North Adriatic lagoons (PDF). Proceedings of the International Conference on Southern European Coastal Lagoons: The Influence of River Basin-Coastal Zone interactions. Institute for Environment and Sustainability Inland and Marine Waters Unit
  74. ↑ Rapid assessment of the Ecological Value of the Bojana-Buna Delta (PDF). EURONATUR. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 2. prosinca 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  75. ↑ Mužinić, Jasmina. 2007. The Neretva Delta: Green Pearl of Coastal Croatia. Croatian Medical Journal. Medicinska Naklada. 48 (2). PMC 2121601
  76. ↑ Gačić, Civitarese i Ursella 1999, str. 356.
  77. ↑ Lipej i Dulčić 2004, str. 291-300.
  78. ↑ Bianchi 2007, str. 10.
  79. ↑ a b c Chemonics International Inc. 31. prosinca 2000. Biodiversity assessment for Croatia. Natural Resources Management & Development Portal. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. prosinca 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  80. ↑ Koce, Jasna Dolenc; Vilhar, Barbara; Bohanec, Borut; Dermastia, Marina. 2003. Genome size of Adriatic seagrasses (PDF). Aquatic Botany. 77: 17–25. doi:10.1016/S0304-3770(03)00072-X. ISSN 0304-3770
  81. ↑ Bombace 1992, str. 379-382.
  82. ↑ Vukšić, Ivana. 18. svibnja 2009. Fourth national report of the Republic of Croatia to the Convention on Biological Diversity (PDF). Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske
  83. ↑ Lipej i Dulčić 2004, str. 300.
  84. ↑ a b c d e f The potential of Maritime Spatial Planning in the Mediterranean Sea – Case study report: The Adriatic Sea (PDF). Europska unija. 5. siječnja 2011.
  85. ↑ Dove Siamo (hrv. "Gdje smo". Torre del Cerrano (talijanski). 2010 (tal.)
  86. ↑ La Riserva (talijanski). La Riserva Marina di Miramare. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. rujna 2004. Pristupljeno 2. srpnja 2022. (tal.)
  87. ↑ The Marine Protected Area. Marine Protected Area Torre Cerrano. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. svibnja 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  88. ↑ Riserva Marina delle Isole Tremiti (talijanski). tremiti.eu (tal.)
  89. ↑ Protected Area. Consorzio di Gestione di Torre Guaceto
  90. ↑ The Annotated Ramsar List: Italy. Ramsarska konvencija
  91. ↑ General Info. Brijuni national park. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. siječnja 2012. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  92. ↑ Documents and reports. Brijuni national park[neaktivna poveznica]
  93. ↑ Limski kanal. City of Rovinj (hrv.)
  94. ↑ a b Vidmar, Barbara; Turk, Robert. 2011. Marine protected areas in Slovenia: How far are we from the 2012/2020 target? (PDF). Varstvo narave. Nature Conservation Institute of the Republic of Slovenia. Suppl. (1): 159–170. ISSN 0506-4252. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 31. ožujka 2017. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  95. ↑ Naravni spomenik Jezeri v Fiesi. Nature Conservation Institute of the Republic of Slovenia. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. ožujka 2007. Pristupljeno 2. srpnja 2022. (slov.)
  96. ↑ a b Ured za statistiku Republike Slovenije. 30. lipnja 2011. Territory and climate (PDF). Statistical Yearbook (50): 38. ISSN 1318-5403
  97. ↑ Pipan, Primož. Sečoveljske soline. Šmid Hribar, Mateja; Torkar, Gregor; Golež, Mateja; Podjed, Dan; Kladnik, Drago; Erhartič, Bojan; Pavlin, Primož; Jerele, Ines (ur.). Enciklopedija naravne in kulturne dediščine na Slovenskem – DEDI(slov.)
  98. ↑ Report of the Republic of Slovenia on the implementation of the Agreement in the period 2005–2007 (PDF). Agreement on the Conservation of African-Eurasian Migratory Waterbirds. 2008. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 20. studenoga 2012. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  99. ↑ Bratina Jurkovič, Nataša. 2011. Landscape Management Methodologies: Synthesis report of thematic studies (PDF). United Nations Environment Programme. str. 286–291. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  100. ↑ Putrle, Dejan. 2011. Landscape Park Strunjan (PDF). Varstvo narave. Nature Conservation Institute of the Republic of Slovenia. Suppl. (1): 187. ISSN 0506-4252. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 31. ožujka 2017. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  101. ↑ Osebna izkaznica. Bird Watching and Bird Study Society of Slovenia (slov.)
  102. ↑ Zavarovana območja: Debeli rtič. Geopedia.si. Agencija RS za okolje; Zavod Republike Slovenije za varstvo narave; Synergise, d. o. o. 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. srpnja 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  103. ↑ Zavarovana območja: Rt Madona v Piranu. Geopedia.si. Agencija RS za okolje; Zavod Republike Slovenije za varstvo narave; Synergise, d. o. o. 2007
  104. ↑ Zavarovana območja: Jezeri v Fiesi. Agencija RS za okolje; Zavod Republike Slovenije za varstvo narave; Synergise, d. o. o. 2007
  105. ↑ Krivograd Klemenčič, Aleksandra; Vrhovšek, Danijel; Smolar-Žvanut, Nataša. 31. ožujka 2007. Microplanktonic and Microbenthic Algal Assemblages in the Coastal Brackish Lake Fiesa and the Dragonja Estuary (Slovenia). Natura Croatica. Croatian Natural History Museum. 16 (1)
  106. ↑ Welcome back to the National Park Kornati. Kornati national park. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. kolovoza 2011. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  107. ↑ Nature Park Telašćica. Telašćica nature park. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. srpnja 2009. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  108. ↑ About Us. Lastovo nature park. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. prosinca 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  109. ↑ The Annotated Ramsar List: Croatia. Ramsarska konvencija
  110. ↑ Vendim për shpalljen "Park Kombëtar" të ekosistemit natyror detar pranë gadishullit të Karaburunit dhe ishullit të Sazanit (albanski). shqiperia.com (alb.)
  111. ↑ The Annotated Ramsar List: Albania. Ramsarska konvencija
  112. ↑ Chin 2006, str. 5–6.
  113. ↑ Woes of Venice Lagoon tackled in U.S. CNN. 23. rujna 1999. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. studenoga 2010. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  114. ↑ Jelavić, Vedran; Radan, Damir. 2004. Ecologic risks from crude oil tankers in Croatian part of Adriatic Sea (PDF). Zagrebačko sveučilište. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 2. prosinca 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  115. ↑ Trajković, Sergej; Horvat, Nevenka. 14. svibnja 2010. Tankerska havarija u Jadranu bez prihoda bi ostavila milijun ljudi. Jutarnji list. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. siječnja 2012. Pristupljeno 2. srpnja 2022. (hrv.)
  116. ↑ Environmental disaster warning as oil spill reaches the Po, Italy's biggest river. The Guardian. 24. veljače 2010.
  117. ↑ Budimir, M. 22. rujna 2009. Havarija tankera na Hvaru: pijani kormilar vozio, kapetan boravio u – zahodu. Slobodna Dalmacija (hrv.)
  118. ↑ Malačič, Faganeli i Malej 2008, str. 375–376.
  119. ↑ Coastal Town Mayors Protest over Italy's Gas Terminal. STA: Slovenian Press Agency. 25. srpnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. siječnja 2015. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  120. ↑ Slovenia slams Italy's Trieste LNG plans. United Press International. 11. kolovoza 2011.
  121. ↑ Kalajdžić, Ahmet. 26. prosinca 2011. Nevrijeme i Božićni blagdani: smeće u starom Portu. Slobodna Dalmacija (hrv.)
  122. ↑ Rosenthal, Elisabeth. 11. lipnja 2007. Made in Italy: Fashion, food, Fiat, pollution. The New York Times
  123. ↑ Glavan, Marinko. 12. listopada 2011. Kvaliteta zraka u Rijeci: Mlaka, Urinj i Viševac crne točke zagađenja. Novi list (hrv.)
  124. ↑ The Joint Commission for the protection of the Adriatic Sea and coastal area from pollution. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske. 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. srpnja 2012. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  125. ↑ Addressing Adriatic Hot Spots: A Proposed Adriatic Environmental Program (PDF). Western Balkans Investment Framework. 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 7. travnja 2012. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  126. ↑ Room 2006, str. 20.
  127. ↑ Playfair, James. 1812. System of Geography. The British Critic. F. and C. Rivington. 40: 504
  128. ↑ Calmet i Taylor 1830, str. 53–54.
  129. ↑ Anthon 2005, str. 20.
  130. ↑ Tacitus 1853, str. 380.
  131. ↑ a b c d e Klemenčić, Mladen; Topalović, Duško. 2009. The maritime boundaries of the Adriatic Sea. Geoadria. Sveučilište u Zadru. 14 (2): 311–324. ISSN 1331-2294
  132. ↑ Vukas 2006, str. 205.
  133. ↑ About the Adriatic Euroregion. Adriatic Euroregion
  134. ↑ Kraljević, Egon. 2007. Prilog za povijest uprave: Komisija za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske 1945. – 1946 (PDF). Arhivski vjesnik. Hrvatski državni arhiv (50). ISSN 0570-9008
  135. ↑ Tomaić, Tatjana. 2011. Kriza međunarodnih odnosa – studija slučaja: Hrvatska i Slovenija – granica u Istri. Časopis za suvremenu povijest. Croatian Institute of History. 43 (2): 391–414. ISSN 0590-9597 (hrv.)
  136. ↑ Vukas 2007, str. 553-566.
  137. ↑ Chronology of Events 2005 (PDF). Government Communication Office, Republic of Slovenia. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 19. srpnja 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  138. ↑ Mannini, Piero; Massa, Fabio; Milone, Nicoletta. Adriatic Sea Fisheries: outline of some main facts (PDF). FAO AdriaMed
  139. ↑ Damir Herceg. 29. travnja 2011. Talijanski ribari optužuju hrvatsku flotu da im kradu ribu. Vjesnik. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. lipnja 2012. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  140. ↑ Houde et al. 1999, str. 344.
  141. ↑ Lola Wright. 26. kolovoza 2003. U Jadranu je 40 posto manje ribe. Slobodna Dalmacija
  142. ↑ Prosvjed zbog prekomjernog izlova srdele. Nova TV. 30. rujna 2011.
  143. ↑ Bajruši, Robert. 6. prosinca 2007. ZERP je nepotrebna avantura. Nacional. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. srpnja 2012. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  144. ↑ a b c d Fishery and Aquaculture Statistics (PDF). FAO yearbook. Food and Agriculture Organization. Rome. 2011. ISSN 2070-6057 |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  145. ↑ Fishery and Aquaculture Country Profiles – Italy. Food and Agriculture Organization
  146. ↑ Fishery Country Profiles – Croatia (PDF). Food and Agriculture Organization. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 18. svibnja 2017. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  147. ↑ Country Fishery Information. FAO AdriaMed
  148. ↑ FEE is. Foundation for Environmental Education. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. kolovoza 2008. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  149. ↑ Blue Flag Beaches and Marinas. Foundation for Environmental Education. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. lipnja 2011. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  150. ↑ a b Tourism. Statistical office of Montenegro
  151. ↑ Krasić, Davor; Gatti, Petra; Gledec, Mladen; Jugović, Alen; Kesić, Blanka; Klarić, Zoran; Krešić, Damir; Kunst, Ivo; Kušen, Eduard. 2011. Glavni plan i strategija razvoja turizma Republike Hrvatske (PDF). Institute for Tourism (Croatia) (hrv.)
  152. ↑ Croatia – Key Facts at a Glance. World Travel and Tourism Council
  153. ↑ Montenegro – Key Facts at a Glance. World Travel and Tourism Council
  154. ↑ Quintiliani, Fabio. International tourism in the coastal regions of five Mediterranean countries (PDF). The Rimini Centre for Economic Analysis
  155. ↑ Eurostat – Tourism. Eurostat
  156. ↑ Intervju: Načelnik općine [[Neum]] dr. Živko Matuško za BH. Privrednik. Neum municipality. 17. listopada 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. lipnja 2017. Pristupljeno 2. srpnja 2022. Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  157. ↑ Pregled sektora turizma (PDF). Chamber of Economy of the Federation of Bosnia and Herzegovina. 2011. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 2. prosinca 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  158. ↑ Treguesit statistikorë të turizmit (albanski). Ministry of Tourism, Cultural Affairs, Youth and Sports (Albania). Inačica izvorne stranice arhivirana 19. siječnja 2012. Pristupljeno 2. srpnja 2022. (alb.)
  159. ↑ Ured za statistiku Republike Slovenije. 2011. Tourism (PDF). Statistical Yearbook of the Republic of Slovenia. ISSN 1318–5403 Provjerite vrijednost parametra |issn= (pomoć). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 15. svibnja 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  160. ↑ Ured za statistiku Republike Slovenije. 27. rujna 2011. Tourism – Hotels, Slovenia, 2008–2010 – final data (PDF). Statistične informacije – Rapid Reports. 16: 5. ISSN 1854-1275. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 5. siječnja 2012. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  161. ↑ Transport (PDF). Ured za statistiku Republike Slovenije. 2011. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 15. svibnja 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  162. ↑ a b Trasporti e telecomunicazioni (PDF) (talijanski). Istituto Nazionale di Statistica. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 12. kolovoza 2011. Pristupljeno 21. srpnja 2015. (tal.)
  163. ↑ a b Traffic of ships, passengers and goods by harbour master's offices and statistical ports, 2008 (PDF). Croatian Bureau of Statistics
  164. ↑ a b Durrës, a good business choice (PDF). Durrës' Chamber of Commerce and Industry – Albania. str. 14. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 13. svibnja 2013. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  165. ↑ Slovenia's Luka Koper 2011 Cargo Throughput Up 11%. limun.hr. Raiffeisen Zentralbank. 17. siječnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. prosinca 2013. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  166. ↑ Serbia eyes Montenegro's largest port. B92. 26. kolovoza 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. kolovoza 2009. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  167. ↑ Signed the founding of the NAPA in Trieste, Rijeka is expected to join in. Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske. Zagreb. 2. ožujka 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. prosinca 2012. Pristupljeno 2. srpnja 2022.
  168. ↑ Port of Rijeka – Fifth Star of NAPA. North Adriatic Ports Association. 29. studenoga 2010.
  169. ↑ Rapporto statistico 2011 (PDF) (talijanski). Port of Ancona Authority
  170. ↑ General information. Port of Rijeka Authority. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. siječnja 2015. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  171. ↑ Capacities. Port of Ploče Authority. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. siječnja 2012. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  172. ↑ Ladijski pretovor v letu 2011. Port of Koper. 17. siječnja 2012. (slov.)
  173. ↑ a b Završava natječaj za istraživanje nafte i plina na Jadranu, Poslovni.hr/Hina, 3. studenoga 2014.
  174. ↑ Mladen Volarić. 21. veljače 2015. Sinčić: Projekt eksploatacije nafte iz Jadrana je sulud i protupravan. liderpress.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. veljače 2015. Pristupljeno 21. srpnja 2015.
  175. ↑ Magdalena Rendulić, "Jadran nije Vladin privatni vrt, građani trebaju odlučiti", 24sata.hr, 5. ožujka 2015.

Literatura

uredi

Povezani članci

uredi

Vanjske poveznice

uredi

Sestrinski projekti

uredi
 Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Jadransko more
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Jadransko more

Mrežna sjedišta

uredi
Dobavljeno iz "https://hr.wiki.x.io/w/index.php?title=Jadransko_more&oldid=7062873"