Wikipedija

Dmitar Zvonimir

kralj Hrvatskog Kraljevstva

Dmitar Zvonimir[a] bio je hrvatski ban, herceg i kralj srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva. Vladao je od 1075. do 1089. godine. Upamćen je kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske.[1]

Dmitar Zvonimir
Kralj Dmitar Zvonimir
Kralj Hrvatske i Dalmacije
Vladavina 1075. – 1089.
Krunidba 8. listopada 1075. ili 1076.
Solin, Hrvatska
Prethodnik Petar Krešimir IV.
Nasljednik Stjepan II.
Slavonski ban
Vladavina 1070. – 1073.
Supruga Jelena Lijepa
Djeca Radovan
Klaudija
Dinastija Trpimirovići
Smrt 1089., okolica Knina, Hrvatska
Pokop Crkva sv. Stjepana na Otoku
Vjera katoličanstvo

Dolazak na prijestolje

uredi
 
„Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira”, Celestin Medović, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu.
 
Darovnica kralja Zvonimira samostanu opatica sv. Benedikta u Splitu za zemljište Pusticu u Lažanima (1076. – 1078.), Hrvatski državni arhiv.
 
Granice Hrvatske u vrijeme Zvonimira.[2]
 
Kruna kralja Dmitra Zvonimira.

Do dolaska na prijestolje

uredi

O Zvonimirovu podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Najvjerojatnije je bio potomak kralja Svetoslava Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.), iako ima povjesničara koji smatraju da nije bio Trpimirovići nego pripadnik nekog od uglednih hrvatskih rodova.[3][4] Poznato je iz jedne sudske presude iz Šibenika (1078.) da se Zvonimirov ujak zvao Streza.[5]

Pretpostavlja se da je prvobitno vladao Slavonijom koju je dobio od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio je do toga doba pod njihovom vlašću (osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši je Krešimiru III.).[potrebno pojasniti i navesti izvor]

Zvonimir je bio u rodbinskim odnosima s Arpadovićima preko svoje žene Jelene Lijepe koja je bila kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.).[6] Postoji mogućnost da se Zvonimirova vlast protezala čak i do Srijema.[7] Nakon 1067. zamolio je ban Zvonimir ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja njegove banovine koje je zauzeto oko 1063. godine.[6] Tada je uspio vratiti zauzeta područja te je proširio svoju vlast i na Hrvatsko Primorje i otočje.[8]

Sve to zasigurno je utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. godine Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika (kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom) što se u hrvatskoj historiografiji također tumači i kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom koja je tako ponovo postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik njegov nećak, vojvoda Stjepan skinut je s tog položaja te poslan u samostan sv. Stjepana pod borovima u Splitu.[9][10][11] Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti na Jadranu se pojavljuje nova sila, Normani.[12]

Krunidba Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije

uredi

Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. – 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

U rujnu 1075. ili 1076. papa Grgur VII. poslao je svoje legate, opata Gebizona, opata rimskoga samostana sv. Bonifacija i Aleksija, i biskupa Fulkona, biskupa grada Fossombrone nedaleko od Ankone. oni su prvo sazvali crkveni sabor u Splitu.[13]

Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075.[4][14][15][16][b] ili 8. listopada 1076.[17][18][c][19][20][21] u Solinu, u krunidbenoj bazilici sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti (žezlo i mač) i papinsku zastavu.[22]

Zvonimir je uoči krunidbe imao naslov hercega Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque dux),[23] a po krunidbi naslov kralja Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque rex).[24] O Zvonimirovoj krunidbi svjedoči suvremeni izvor Collectio canonum kojeg je 1086. godine napisao kardinal Deusdedit († o. 1000.) i posvetio papi Viktoru III. (1086. – 1087.) te kasniji izvori, Korčulanski kodeks iz druge polovice 12. stoljeća i Liber censuum kojeg je 1192. godine napisao Cencius Camerarius, budući papa Honorije III. (1216. – 1227.).

Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike.[16]

Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

U državni život Hrvatske počeo je uvoditi neke zapadne uredbe i običaje. Tako je ukinuo bansku čast te se za njegova vladanja ne spominje ni u kojoj povelji ime bana hrvatskoga.[25]

Povijesno značenje

uredi

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).[26] Godine 1079. napao je Zvonimira istarski velikaš, knez Vecelin, podanik njemačkog cara Henrika IV. U pomoć Zvonimiru priskočio je papa Grgur VII.[26]

Nešto kasnije, krenuo je Zvonimir u rat kao saveznik normanskog vojvode Roberta Guiscarda protiv Bizantskog Carstva i njegove saveznice Venecije. Godine 1083. Normani su u savezništvu s Hrvatima, potukli bizantsko-mletačko brodovlje i zauzeli grad Drač, a 1084. su žestoko potukli mletačko brodovlje kod Kasopa na otoku Krfu.[24][27]

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša Vinihu iz plemena Lapčana.[28] Kako je jedini sin i prijestolonasljednik Radovan umro prije očeve smrti (iza 1083.), pojavio se problem nasljeđivanja prijestolja.[28]

Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Petra Krešimira IV., s čijom smrću je izumrla dinastija Trpimirovića.

Još se na Cetingradskom saboru 1526. godine spominjalo razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak s Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukcesijski rat koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

Smrt

uredi

Kralj Stjepan II. 8. rujna 1089. godine izdaje u Šibeniku ispravu u korist benediktinskog splitskog samostana. U jednom se dijelu osvrće na Zvonimirovu smrt:[29]

I tako je, među njima (došla) pred nas opatica i upraviteljica redovnicâ splitskog samostana, tj. sv. Benedikta mučenika, zajedno s nekim svojim sestrama, noseći sa sobom neku ispravu, koju joj je podijelio nedavno preminuli kralj Svinimir u korist njezina samostana, a tiče se nekog kraljevskog zemljišta koje se nalazi u mjestu zvanom Lažani.

Iz isprave se ne da iščitati da je Zvonimir umro nasilnom smrću.[29] Jednako tako, Toma Arhiđakon govori o prirodnoj Zvonimirovoj smrti.[30]

Zvonimirovu smrt spominje i ugarska kronika Chronicon pictum Vindobonense („Bečka slikana kronika”), pisana 1358. godine:[30]

Kad je naime umro kralj Zolomer (=Zvonimir) ne ostavivši djece, žena njegova, sestra kralja Ladislava, gonjena mnogim nepravdama od dušmana svoga muža, zamoli u ime Isusa Krista pomoći od svoga brata kralja Ladislava. Njezine je nepravde kralj ljuto odmazdio i povratio joj čitavu Hrvatsku i Dalmaciju, koju je kasnije kroz spomenutu, kraljicu svojoj državi podložio. To pak kralj nije učinio od pohlepe, nego što je sebi baštinu prisvajao po kraljevskom pravu. Kralj Zvonimir naime bijaše njemu u prvom stupnju rođak, a baštinika nije imao.

Prvotno je bio pokopan u Biskupiji kod Knina, a poslije mu je tijelo preneseno u crkvu sv. Stjepana na Otoku.[31]

Legenda o smrti

uredi
  Podrobniji članak o temi: Kletva kralja Zvonimira
 
Kip Dmitra Zvonimira u Kninu.

Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Zvonimirovo ime vezano uz nasilnu smrt pouzdano se javlja tek u Ljetopisu popa Dukljanina, točnije u prijevodu prva 23 poglavlja djela na hrvatski iz 15. stoljeća.[32] Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u mjestu Pet crkava na Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina.[33]

Nakon što su Turci Seldžuci osvojili Jeruzalem papa Urban II. tražio je pomoć vladara za oslobađanje Jeruzalema. U isto vrijeme je zatražena i Zvonimirova pomoć. Na sazvanom saboru pri spomenu na rat ubili su ga nezadovoljni plemići.[34] „Chronicon breve Regni Croatiae” navodi kako je Zvonimira u svome šatoru, na inzistiranje nezadovoljnog pučanstva ubio njegov peharnik, Tadija Slovinac.[35]

Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao kako ove izvještaje ne treba odbaciti te je u svojim djelima zastupao ideju kako je Zvonimir ubijen.[36] Postoji i mišljenje kako je legenda zapravo modificirana verzija češke legende o smrti kneza Vjenceslava.[37]

Također, vijesti o nasilnoj smrti nalaze se u „Historia salonitana maior” (16. st.).[30][38] Toma Arhiđakon donosi i epitaf koji se nalazio na njegovom grobu.[39]

Tko će moći suzdržati narod, da ne uzdiše,
kada bude gledao ovaj grob, doista vrijedan oplakivanja?
jer u ovoj tami počiva svijetla zvijezda
uzvišena podrijetla. Kako li se čudno trne!
Jer njezina se divljačka smrt može s proklinjanjem tumačiti
crnim zločinima pokvarenog naroda.
Bijesni popustiše do krajnosti srcu
i najtežim umorstvom pogubiše kralja
krepke snage, rukom moćnoga,
pobožnoga Zvonimira, beskrajno poštenoga,
koji je bio njihov štit protiv dušmanima,
navikao da satire neprijateljska vrata.
Oplakujte, prvaci, već jednom glavara časti,
starci i mladići hrvatske zemlje,
jer što bijaše prva svečanost kraljevstva
i ujedno čast i slava, sada je propalo.

Počasti

uredi

Prikaz u umjetnosti

uredi
  • U Vatikanu je početkom 17. stoljeća u svečanim dvoranama naslikan prizor Zavjernice koju kralj Dmitar Zvonimir predaje papinom legatu.[40]
  • Slikar Jozo Kljaković izgladio je u crkvi Sv. Marka evanđeliste u Zagrebu fresku s motivom prisege kralja Zvonimira, mozaik „Krunjenje Zvonimira” (1961.) na sjevernom pročelju zgrade Zavoda sv. Jeronima u Rimu te fresku „Zvonimirovo saborovanje” (1938.) u spomen-crkvi u Biskupiji kraj Knina.[41]

Ostalo

uredi


  •  
    Krunidba kralja Zvonimira (slika iz 19. st.)
  •  
    Prisega Zvonimirova, Vatikanski arhivi (17. st.)
  •  
    Krunidba kralja Zvonimira, Ferdinand Quiquerez (1897.)
  •  
    Portret Dmitra Zvonimira, Danica (1940.)
  •  
    Portret Dmitra Zvonimira, Jozo Kljaković (1940.)

Bilješke

uredi
  1. ↑ Navodi se i kao: Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir, Svinimir
  2. ↑
      »Zvonimirova zakletva datirana je anno dominice incarnationis millesimo LXXVI, indictione XIV, mense octobris, no kako se radi o mjesecu listopadu, a indikcija 14 započela je 1. IX 1075., dolazi ovdje u obzir ne god. 1076, nego 1075. Slično je s datumom splitskog sabora u studenom 1074, a ne 1075.«
  3. ↑
      »…po firentinskom načinu računanja i rimskoj indikciji, to bi bilo 9. listopada 1076. Prvu godinu valja isključiti, jer je još u studenom 1075. hrvatski kralj živio u ropstvu normanskoga kneza Amika, niti se još tada bilo pristupilo izboru novoga kralja Zvonimira.«

Izvori

uredi
  1. ↑ LZMK1.
  2. ↑ Bilosnić 2007, str. 295.
  3. ↑ Budak 1994, str. 111–113.
  4. ↑ a b Goldstein 1995, str. 401.
  5. ↑ Laszowski 1925, str. 10.
  6. ↑ a b Zekan 1990, str. 9.
  7. ↑ Goldstein 1995, str. 390.
  8. ↑ Zekan 1990, str. 10.
  9. ↑ Budak 1994, str. 116.
  10. ↑ Goldstein 1995, str. 390–391.
  11. ↑ Antoljak 1994, str. 49.
  12. ↑ Zekan 1990, str. 15.
  13. ↑ Knezović 1937, str. 86.
  14. ↑ Budak i Raukar 2006, str. 138.
  15. ↑ Antoljak 1994, str. 50.
  16. ↑ a b Šišić 2004, str. 149.
  17. ↑ Smičiklas 1882, str. 214, 251–258.
  18. ↑ Mandić 1963, str. 315, 438.
  19. ↑ Rački 1861, str. 62.
  20. ↑ Tkalčić 1861, str. 33.
  21. ↑ Klaić 1899, str. 113, 115.
  22. ↑ Raukar 1997, str. 49.
  23. ↑ Šišić 2004, str. 147.
  24. ↑ a b Šišić 2004, str. 150.
  25. ↑ Horvat 1924, str. 60.
  26. ↑ a b Zekan 1990, str. 19.
  27. ↑ Zekan 1990, str. 24.
  28. ↑ a b Zekan 1990, str. 30–31.
  29. ↑ a b Jadrijević 1967, str. 46.
  30. ↑ a b c Jadrijević 1967, str. 47.
  31. ↑ Zekan 1990, str. 28.
  32. ↑ Jadrijević 1967, str. 49.
  33. ↑ Jadrijević 1967, str. 50, 51.
  34. ↑ Jadrijević 1967, str. 50.
  35. ↑ Šišić 1905, str. 26.
  36. ↑ Šišić 1905, str. 29.
  37. ↑ Bratulić 1997, str. 235.
  38. ↑ Jadrijević 1967, str. 53.
  39. ↑ Nemet 2006, str. 80–81.
  40. ↑ Dragić 2011, str. 66.
  41. ↑ Flego 2009.
  42. ↑ a b Grgin 2007, str. 292.
  43. ↑ Korać i Beus 2020, str. 396.

Literatura

uredi

Članci

uredi
  • Dragić, Marko. 2011. Zbilja o hrvatskom kralju Dmitru Zvonimiru u poeziji Vladimira Nazora. Časopis Hrvatskih studija. Centar Hrvatskih studija - Sveučilište Macquarie. Sydney. 7 (1): 61–87
  • Flego, Višnja. 2009. Kljaković, Joza. Hrvatski biografski leksikon. Zagreb. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  • Grgin, Borislav. 2007. Primjer selektivnog pamćenja: hrvatski srednjovjekovni vladari u nazivlju ulica i trgova najvažnijih hrvatskih gradova. Povijesni prilozi. Hrvatski institut za povijest. Zagreb. 26 (32): 283–294
  • Jadrijević, Ante. 1967. Smrt hrvatskih kraljeva Miroslava i Zvonimira (1). Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 2 (1): 45–59
  • Korać, Dijana; Beus, Marina. 2020. Komemoriranje srednjovjekovnih hrvatskih vladara u hodonimima Hercegovine. Hercegovina. Sveučilište u Mostaru - Filozofski fakultet. Mostar. (6): 383–399
  • Nemet, Dražen. 2006. Smrt kralja Zvonimira - problem, izvori i tumačenja. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Sveučilište u Zagrebu - Filozofski fakultet. Zagreb. 28 (31): 73–92
  • Šišić, Ferdo. 1905. O smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu. Arheološki muzej u Zagrebu. Zagreb. 8 (1): 1–29

Knjige

uredi
  • Bratulić, Josip. 1997. Legenda o kralju Zvonimiru. Goldstein, Ivo (ur.). Zvonimir, kralj hrvatski. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb.
  • Budak, Neven. 1994. Prva stoljeća Hrvatske. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb.
  • Budak, Neven; Raukar, Tomislav. 2006. Hrvatska povijest srednjeg vijeka. Školska knjiga. Zagreb.
  • Raukar, Tomislav. 1997. Hrvatsko srednjovjekovlje. Školska knjiga. Zagreb.
  • Šišić, Ferdo. 2004. Povijest Hrvata: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Marjan tisak. Split.
  • Laszowski, Emilij, ur. 1925. Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925. Odbor za izdavanje knjige „Zaslužni i znameniti Hrvati 925–1925.”. Zagreb.
  • Mandić, Dominik. 1963. Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni institut. Rim.
  • Goldstein, Ivo. 1995. Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber. Zagreb.
  • Tkalčić, Ivan Krstitelj. 1861. Hrvatska povjestnica. Brzotiskom Dragutina Albrechta. Zagreb.
  • Klaić, Vjekoslav. 1899. Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Tisak i naklada L. Hartmana. Zagreb.
  • Rački, Franjo. 1861. Odlomci iz državnoga práva hrvatskoga za narodne dynastie. Troškom K. Stojšića, Knjigarnica Ferdinanda Klemma. Beč.
  • Antoljak, Stjepan. 1994. Pregled hrvatske povijesti. Laus-Orbis. Split.
  • Smičiklas, Tadija. 1882. Poviest hrvatska / po vrelih napisao Tade Smičiklas. Dio prvi. Naklada Matice hrvatske. Zagreb.
  • Bilosnić, Tomislav Marijan. 2007. Hrvatski knezovi i kraljevi. Zadar
  • Knezović, Oton. 1937. Hrvatska povijest od najstarijeg doba do godine 1918. Jeronimska knjižnica. Zagreb.
  • Horvat, Rudolf. 1924. Povijest Hrvatske I. Od najstarijeg doba do g. 1657. Tiskara "Merkur". Zagreb.
  • Zekan, Mate. 1990. Kralj Zvonimir - dokumenti i spomenici. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split - Arheološki muzej, Zagreb. Zagreb.

Mrežna sjedišta

uredi
  • Zvonimir. Hrvatska enciklopedija LZMK. Pristupljeno 14. siječnja 2025.

Vanjske poveznice

uredi
Ostali projekti
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Dmitar Zvonimir
 Wikizvor ima izvorni tekst Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Dmitar Zvonimir
 Wikizvor ima izvorni tekst Prisega kralja Zvonimira
 Wikizvor ima izvorni tekst Natpis na grobu kralja Dmitra Zvonimira
 Wikizvor ima izvorni tekst U spomen osamstogodišnjice krunidbe hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira


Vladarske titule
prethodnik
Petar Krešimir IV. 		hrvatski kralj
1075. – 1089. 		nasljednik
Stjepan II.


Dobavljeno iz "https://hr.wiki.x.io/w/index.php?title=Dmitar_Zvonimir&oldid=7112103"