Dominik Mandić
Dominik Mandić (Lise, 2. prosinca 1889. – Chicago, 23. kolovoza 1973.) bio je hrvatski franjevac, povjesničar i političar.
| otac Dominik Mandić O.F.M | |
|---|---|
 | |
| Crkva | Katolička Crkva |
| Osobni detalji | |
| Rođen | 2. prosinca 1889. Lise |
| Umro | 23. kolovoza 1973. Chicago |
| Nacionalnost | Hrvat |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. |
Život
urediU Širokom Brijegu polazi i završava pučku školu te pohađa glasovitu franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u Mostaru. U Fribourgu studira teologiju i stječe doktorat iz crkvene povijesti.[1] Tamo je 1912. postao svećenikom.[1] Rat ga je omeo da već tada (1914.) ne okruni svoje školovanje doktoratom pa je to učinio kasnije, 1921. godine.[1] Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim, na zamolbu vlastite Provincije prihvaća ravnateljstvo velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu.
U razdoblju kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941.) gojio je, bar u početku, neke projugoslavenske ideje, no uskoro ih je napustio. Godine 1939. izabran je u središnju upravu Franjevačkoga reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnoga ekonoma Reda. U Rimu je dočekao ratnu 1941. Čin proglašenja NDH doživio je bez puno entuzijazma, smatrajući to političkim aktom koji ne odražava slobodno očitovanje volje hrvatskoga naroda. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, isto kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim stanovništvom nakon četničkih zlodjela u okolici Mostara u travnju 1941.
Realistički je procijenio da su prilike nastanka NDH nepovoljne po mogućnost dugoročnoga održanja, pa se uključuje od 1942. kao posrednik u više pokušaja uspostave kontakta sa zapadnim saveznicima, predviđajući propast sila Osovine. No, njegovo posredovanje je palo na neplodno tlo, pa je Mandićev utjecaj dao više rezultata u godini poraza NDH, kada je uspio spasiti nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca pred jugokomunističkim terorom, a navlastito organizirati socijalnu skrb za više desetaka tisuća izbjeglica. Njegovim prinosom osnovana je u izbjegličkom logoru Fermo hrvatska tiskara u kojoj su se tiskale novine i knjige za hrvatske izbjeglice. Kada je 1946. i 1947. u Italiji nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desetcima najistaknutijih hrvatskih časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im putovnice za prekomorske zemlje, poglavito Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši straješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi.
Povjesničarski rad
urediNajveći je dio Mandićeva povjesničarskoga opusa nastao u inozemstvu, poglavito u SAD-u. Središnji je piščev interes hrvatska starija povijest, a u tome surječju Bosna i Hercegovina. Mandićev rad karakterizira velika akribija, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i talijanskim, francuskim, ruskim, španjolskim, engleskim, njemačkim, poljskim, madžarskim, češkim i slovačkim jezicima), kao i sjajno poznavanje nijansa crkvene i konfesionalne povijesti - posebice s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Iz današnje perspektive, glavna je Mandićeva mana nesuvremenost i nekritičnost prema povijesnim vrelima. Mandić je bio povjesnik starinskoga kova, i nije uključio u svoj repertoar prikazbe tema moderni multidisciplinarni pristup (arheologija, povijest umjetnosti, paleografija, povijesno jezikoslovlje, demografska i gospodarska strujanja, kulturološka istraživanja itd.), pa stoga njegova djela pripadaju kategoriji starije hrvatske historiografije, vida Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića.
Polemika s Nadom Klaić
urediMandić se tijekom 60-ih upleo u polemiku s Nadom Klaić i njenim pristupom hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkoga emigranta). U toj je raspri jaka strana Nade Klaić bio moderan znanstveni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza povijesnih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenopovijesnim analizama - što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga crkve u srednjovjekovnom društvu.
Ta je polemika imala više dimenzija, no najvažnije su dvije: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu utjecala pozitivno na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi je vid bio predstavljen kao borba «znanstvene» povjesnice (koju je, navodno, predstavljala Nada Klaić) i nacionalističkoga romantizma, kojega predstavnikom bijaše Mandić.
No, u stvarnosti, pisanje Nade Klaić je bilo podupirano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti (iako uz ritualne kritike e da bi joj se dala aura disidentstva), pa se radilo o srazu dva podjednako neznanstvena stava: hrvatskog maksimalističkoga i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medijevalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr., o sjevernoafričkom podrijetlu Vlaha), došle su još slabije utemeljene teze Nade Klaić (npr., o dolasku Hrvata iz Slovenije/Karantanije).
Djela
urediGlavna djela Dominika Mandića su: «Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda», «Bogumilska crkva bosanskih krstjana», «Crvena Hrvatska», «Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH», «Etnička povijest Bosne i Hercegovine». Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića.
Prvo domovinsko prošireno izdanje znamenite knjige dr.fra Dominika Mandića "Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti / De Croatorum historia antiqua" objavljeno je u Zagrebu 2009., u "HrvojeBibiloteci" književnika i urednika Mile Pešorde. Knjiga, tiskana uz 800. obljetnicu Reda Sv. Franje Asiškoga, svečano je predstavljena u Hrvatskom institutu za povijest 18. studenoga 2009.[2]
Pisao je za bogoslovski časopis na hrvatskom jeziku Bogoslovsku smotru.
Značajan je i kao autor koji je proučavao tragove koji govore o (ne)sačuvanim kronikama iz doba hrvatskih kraljeva, Gesta regum chroatorum.
Sabrana djela Dominika Mandića
urediSabrana djela Dominka Mandića objavljena su 2013. godine u četiri tematska sveska.[3] Prvi svezak sadrži životopis fra Dominika Mandića (autora Bazilija Pandžića) i Mandićeva djela iz hrvatske povijesti: Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora, Hrvati i Srbi dva različita naroda i Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti. Drugi svezak sadrži Mandićeva djela iz povijesti BiH: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine i Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Treći svezak sadrži Mandićeva djela iz crkvene povijesti: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Franjevačka Bosna: Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i provincije 1340.-1735. i Duvanjska biskupija od XIV-XVII. stoljeća. Četvrti svezak sadrži Mandićeve rasprave i članke, koje je objavljivao u posebnom izdanju Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, te raznim domaćim i inozemnim znanstvenim i drugim časopisima.
Naslijeđe
uredi
Izvori
uredi- ↑ a b c Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. prosinca 2010. Pristupljeno 28. listopada 2010. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ Hrvatski institut za povijest Predstavljanje knjige dr fra Dominika Mandića Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, 18. studenoga 2009.
- ↑ Miroslav Akmadža (uredio), Dominik Mandić: Sabrana djela, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Mostar, 2013. (I. sv. 782 str., II. sv. 904 str., III. sv. 759 str., IV. sv. 925 str.), ISBN 9789958876103 (cjelina)
Vanjske poveznice
uredi- Mrežna mjesta
- Hrvati i Srbi:engleski prijevod
- Ziral-izdanja. Sabrana djela Dominika Mandića Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. prosinca 2004. (Wayback Machine)