Wikipedija

Crno more

(Preusmjereno s Crnomorski slijev)

Crno more unutarnje je more smješteno između Europe i Azije, istočno od Balkana, južno od Istočnoeuropske nizine, zapadno od Kavkaza te sjeverno od Anatolije. Obalne zemlje Crnoga mora jesu Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija i Gruzija. U nj se slijeva nekoliko velikih rijeka, a od njih su najvažnije Dunav, Dnjepar i Don, stoga Crnomorski sliv obuhvaća dijelove teritorijā dvadeset četiriju zemalja Europe.[1]

Crno more
More
Satelitska snimka
Zemljovid Crnoga mora
Položaj
Koordinate44°0′0″N 35°0′0″E / 44.00000°N 35.00000°E / 44.00000; 35.00000
SmještajJugozapadna Azija, Istočna i Jugoistočna Europa
Države
Fizikalne osobine
Površina436402 km2
Duljina1175 km
Širina615 km
Dubina 
 • Prosječna1253 m
 • Najveća2212 m
Duljina obale14340 km
Zapremina547000 km3
Temperatura 
 • Najmanja−1 °C
 • Najveća28 °C
Salinitet18 − 22,5 ‰
Rijeke i otoci
Površina slijeva2400000 km2
PritociDnjepar, Dnjestar, Dunav, Kizil
Otoci>10
Crno more na zemljovidu Europe
Crno more
Crno more
Crno more na zemljovidu Europe
Zemljovid
1 Duljina obale nije dobro definirana mjera.
Ušće rijeke Veleke u Crno more u Bugarskoj.
Obala Crnoga mora u zapadnoj Gruziji (grad Batumi u pozadini).
Dvorac Lastavičje gnijezdo na Krimu.
Plaža u blizini Samsuna u Turskoj.
Sanatorij u Sočiju u Rusiji.

Površina Crnoga mora iznosi 436 400 km² (ne uključujući Azovsko more)[2] zapremine 547 000 km³,[3] a najveća je dubina 2212 m.[4] U geološkom smislu većina njegove obale raste u visinu što je oblikovalo Pontijsko gorje na jugu, Kavkasko gorje na istoku i Krimsko gorje na sjeveru. Na zapadu je obala uglavnom nizinska s naplavnim područjima u podnožju niskih planina kao što je Strandža u Bugarskoj, Rt Emine, najistočnija točka planine Balkan, te Dobrudžanska visoravan znatno sjevernije. Najveća dužina morske površine u smjeru istok-zapad jest 1175 km.[5] Najvećim obalnim gradovima Crnoga mora (u smjeru kazaljke na satu od Bospora) smatraju se Burgas, Varna, Constanța, Odesa, Sevastopolj, Novorosijsk, Soči, Batumi, Trabzon i Samsun.

Crno more ima pozitivnu vodnu bilancu, što znači da se više vode ulijeva u njega nego što se izlijeva. Zbog toga fenomena oko 300 km³ vode godišnje otječe kroz Bospor i Dardanele u Egejsko more.[6] Premda je neto bilanca protoka vode kroz Bospor i Dardanele takva da dio izlazi iz Crnog mora, voda općenito teče u obama smjerovima istovremeno. Gušća i slanija voda iz Egejskoga mora utječe u Crno more na većim dubinama, a manje slana voda istječe iz Crnoga mora u površinskom sloju stvarajući značajan i trajan sloj duboke vode koja ne otječe niti se miješa i stoga je vrlo siromašna kisikom (anoksične vode). Ovaj anoksični sloj omogućio je očuvanje drvenih ostataka brodovlja iz drevnih brodoloma koji su pronađeni u Crnome moru.

Vode Crnoga mora kroz turske tjesnace i Egejsko more na posljetku se ulijevaju u Sredozemno more. Bosporski tjesnac povezuje Crno more s malim Mramornim morem koje je pak povezano s Egejskim morem preko tjesnaca Dardaneli. Na sjeveru je Kerčkim tjesnacem Crno more povezano s Azovskim morem.

Razina vode značajno se mijenjala tijekom geoloških razdobalja. Zbog ovih promjena u razini vode okolni šelf i povezani obalni pojas ponekad su bili suho tlo. Pri određenu povećanju vodostaja tijekom geoloških razdobalja uspostavljaju se veze s okolnim vodenim masama. Upravo preko najaktivnije od ovih veza, Bospora i Dardanela, Crno se more spaja sa svjetskim morima. Tijekom geoloških razdoblja kada ova hidrološka veza nije bila prisutna Crno more bilo je endoreični bazen, koji je djelovao neovisno o globalnome oceanskom sustavu (slično današnjemu Kaspijskom moru). Trenutno je razina vode u Crnom moru relativno visoka, pa se vodena masa izmjenjuje s onom iz Sredozemlja. Crnomorsku podmorsku rijeku čini struja posebno slane vode koja teče Bosporskim tjesnacom duž cijeloga morskog dna Crnoga mora i prva je otkrivena te vrste. Crno more također je i značajno poprište geopolitičkih, teritorijalnih te ekonomskih sukoba i napetosti.

Etimologija i nazivlje

uredi

Naziv Μαύρη Θάλασσα, ekvivalentan nazivu Crno more, ne može se pratiti ranije od 13. stoljeća. Prema Strabu, Crno more se u antičko doba nazivalo jednostavno more (pontos). Grčko-rimska tradicija more naziva Εύξεινος Πόντος (Euxeinos Pontos), gostoljubivo more. Ovaj je naziv zamijenio raniji Pindarov naziv Pontos Axeinos (negostoljubivo more) zvano tako zbog teške navigacije i negostoljubivih divljih plemena na obalama. Promjena naziva došla je sa stvaranjem kolonija Milećana, čime je more postalo dijelom Grčke civilizacije.

No, moguće je i da je naziv Axeinos došlo od iranskog axaina ('tamno'). Podrijetlo naziva crno možda potječe od nazivanja strana svijeta po bojama u antičko doba, pri čemu je crna označavala sjever, a crvena jug. Herodot jednom prilikom naizmjence koristi nazive Crveno more i Južno more.

Moderni nazivi

uredi

Nazivi za Crno more na jezicima naroda uz njegovu obalu jesu:

Geografija

uredi

Međunarodna hidrografska organizacija definira vodenu granicu Crnoga mora na sljedeći način:[7]

  • Na jugozapadu: sjeveroistočna granica Mramornoga mora (crta koja povezuje rt Rumeli s rtom Anatoli (41°13'N)). U Kerčkome tjesnacu crta koja povezuje rt Takil i rt Panagija (45°02'N).

Područje koje okružuje Crno more obično se naziva crnomorskom regijom. Njegov sjeverni dio leži unutar pojasa černozema (pojas crnoga tla) koji ide od istočne Hrvatske (Slavonija), duž Dunava (sjeverna Srbija, sjeverna Bugarska (Podunavska nizina) i južna Rumunjska (Vlaška nizina) do sjeveroistočne Ukrajine i dalje preko središnjega crnozemskog područja i južne Rusije do Sibira.[8]

Litoralno područje Crnog mora često se naziva pontsko primorje ili pontsko područje.[9]

Najveći zaljevi Crnoga mora su Karkinitski zaljev u Ukrajini; Burgaški zaljev u Bugarskoj; Dnjeprovski zaljev i Dnjestrovski zaljev, oba u Ukrajini; te zaljev Sinop i zaljev Samsun, oba u Turskoj.

Obalna crta i isključivi gospodarski pojasevi

uredi

Duljina obalne crte i površina isključivih gospodarskih zona

uredi
Zemlja Duljina obalne crte (km) Površina isključivih gospodarskih pojaseva (km2)[10]
  Turska 1329 172 484
  Ukrajina 2782 132 414
  Rusija 800 67 351
  Bugarska 354 35 132
  Gruzija 310 22 947
  Rumunjska 225 29 756
Ukupno 5800 460 084

Crnomorski sliv

uredi

Najveće rijeke koje se ulijevaju u Crno more su:

  1. Dunav
  2. Dnjepar
  3. Don
  4. Dnjestar
  5. Kızıl
  6. Kuban
  7. Sakarja
  8. Južni Bug
  9. Čoroh
  10. Ješilirmak
  11. Rioni
  12. Jeja
  13. Mijus
  14. Kamčija
  15. Enguri
  16. Kaljmius
  17. Moločna
  18. Tiligul
  19. Veliki Kujalnik
  20. Velika
  21. Rezovo
  22. Kodori
  23. Bzib
  24. Supsa
  25. Mzimta

Ove rijeke i njihovi pritoci čine 2 miljuna km² velik Crnomorski sliv koji pokriva u cijelosti ili djelomično teritorije 24 zemlje: Albaniju, Austriju, Bjelorusiju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Hrvatsku, Češku, Gruziju, Njemačku, Grčku, Mađarsku, Italiju, Crnu Goru, Moldaviju, Sjevernu Makedoniju, Poljsku, Rumunjsku, Rusiju, Srbiju, Slovačku, Sloveniju, Švicarsku, Tursku i Ukrajinu.[11][12][13][14][15]

Otoci

uredi

Najveći otoci u Crnom moru pripadaju Bugarskoj, Rumunjskoj, Turskoj i Ukrajini:

  • Otok sv. Tome – Bugarska
  • Otok sv. Anastazije – Bugarska
  • Otok sv. Kirika –Bugarska
  • Otok sv. Ivana – Bugarska
  • Otok sv. Petra – Bugarska
  • Otok Sacalinu Mare – Rumunjska
  • Otok Sacalinu Mic – Rumunjska
  • Misura/Novaja Zemlja – Rumunjska i Ukrajina
  • Otok Utriš
  • Otok Krupinjin
  • Otok Sudijuk
  • Otok Kefken
  • Otok Oreke
  • Otok Giresun – Turska
  • Otok Džarilgač – Ukrajina
  • Zmijski otok – Ukrajina

Klima

uredi
 
Led u Odeškom zaljevu.

Na kratkoročne klimatske varijacije u crnomorskoj regiji značajno utječe djelovanje sjevernoatlantskih oscilacija, klimatskih mehanizama koji proizlaze iz interakcije između sjevernog Atlantika i zračnih masa srednje geografske širine.[16] Dok točni mehanizmi koji uzrokuju sjevernoatlantsku oscilaciju ostaju nejasni,[17] smatra se da klimatski uvjeti uspostavljeni u zapadnoj Europi posreduju u tokovima topline i oborina koji dopiru do središnje Europe i Euroazije, regulirajući formiranje zimskih ciklona, koje su uvelike odgovorne za regionalne količine oborina[18] i utječu na površinske temperature Sredozemnoga mora.[19]

Relativna snaga ovih sustava također ograničava količinu hladnog zraka koji dolazi iz sjevernih regija tijekom zime.[20] Ostali utjecajni čimbenici uključuju regionalnu topografiju, pošto se depresije i olujni sustavi koji stižu s Mediterana usmjeravaju kroz nizine oko Bospora, pri čemu planinski lanci Ponta i Kavkaza djeluju kao usmjerivači valova, ograničavajući brzinu i putanje ciklona koji prolaze kroz regiju.[21]

Hidrologija

uredi
 
Satelitski prikaz SeaWiFS-a otkriva dinamično strujanje vode na površini mora.

Crno more je najveće meromiktično vodeno tijelo na svijetu,[22] što znači da se duboke vode ne miješaju ili vrlo slabo miješaju s gornjim slojevima vode koji primaju kisik iz atmosfere. Kao rezultat toga, preko 90% dubljeg volumena Crnog mora je anoksično.[23] Obrasci cirkulacije Crnog mora prvenstveno su kontrolirani topografijom bazena i dotokom rijeka, što rezultira jako stratificiranom vertikalnom strukturom njegovih voda.

Crno more ima razmjenu vode samo sa Sredozemnim morem, tako da se sav dotok i odljev odvija kroz Bospor i Dardanele. Dotok iz Sredozemlja ima veći salinitet i gustoću od odljeva, stvarajući klasičnu estuarijsku cirkulaciju. To znači da se dotok guste vode iz Sredozemlja događa na dnu bazena, dok se dotok manje slane površinske vode Crnog mora u Mramorno more događa blizu površine. Prema Greggu i suradnicima (2002.), istjecanje je iznosilo 16 000 m³/s ili oko 500 km³ godišnje, dok je dotok 11 000 m³/s ili oko 350 km³ godišnje.[24]

Južni prag Bospora nalazi se na −36.5 m ispod sadašnje razine mora (najdublja točka najplićeg poprečnog presjeka u Bosporu smještena ispred palače Dolmabahçe).[25] Brzine struja dotoka i odljeva su u prosjeku oko 0,3 do 0,4 m/s, ali lokalno dostižu mnogo veće brzine izazivajući značajne turbulencije i vertikalno smicanje. To omogućuje turbulentno miješanje dvaju slojeva.[26] Površinska voda napušta Crno more sa salinitetom od 17 praktičnih jedinica saliniteta (PSU) i dolazi u Sredozemlje sa salinitetom od 34 PSU. Isto tako, dotok Sredozemnog mora sa salinitetom 38,5 PSU doživljava pad na oko 34 PSU.[26]

Srednja površinska cirkulacija je ciklonska, dakle voda oko perimetra Crnog mora cirkulira u vrtlogu koji se proteže rubom bazena. Ta je cirkulacija poznata kao Obodna struja. i doseže najveću brzinu od oko 50 – 100 cm/s. Unutar ove struje djeluju dva manja ciklonska vrtloga, koja zauzimaju istočno i zapadno područje bazena.[27] Istočni i zapadni vrtlog zimi su dobro organizirani sustavi, ali se ljeti i u jesen rasipaju u niz međusobno povezanih vrtloga. Mezoskalna aktivnost u perifernom toku postaje izraženija tijekom tih toplijih razdoblja u godini i ima značajnu međugodišnju varijabilnost.

Izvan Obodne struje, brojni kvazitrajni obalni vrtlozi nastaju kao rezultat uzdizanja vode oko obalne ploče i mehanizama kovrčanja vjetra. Snaga ovih obilježja tijekom godine određena je sezonskim atmosferskim promjenama i varijacijama u tokovima rijeka. Tijekom proljeća na jugoistočnom kutu Crnoga mora formira se tzv. vrtlog Batumi.[28]

 
Obala Crnoga mora u Orduu u Turskoj.

Ispod površinskih voda, u sloju od 50 do 100 metara, postoji haloklin koji se zaustavlja na hladnom srednjem sloju (CIL). Ovaj sloj se sastoji od hladnih i slanih voda, koje su rezultat lokalnog atmosferskog hlađenja i smanjenog fluvijalnog unosa tijekom zimskih mjeseci. To je ostatak zimskog površinskog miješanog sloja.[29] Podnožje CIL-a obilježeno je velikom piknoklinom na oko 100 – 200 metara dubine, a ta razlika u gustoći glavni je mehanizam za izolaciju duboke vode.

Ispod piknokline nalazi se duboka vodena masa, gdje se salinitet povećava na 22,3 PSU, a temperature se penju na oko 8.9 °C.[30] Hidrokemijsko okruženje prelazi iz oksigeniranog u anoksično, jer bakterijska razgradnja potonule biomase iskorištava sav slobodni kisik. Slabo geotermalno zagrijavanje i dugo vrijeme zadržavanja stvaraju vrlo debeo konvekcijski donji sloj.[31]

Crnomorska podmorska rijeka je struja posebno slane vode koja teče kroz Bosporski tjesnac duž morskoga dna Crnog mora. Otkriće te pojave objavili su znanstvenici sa Sveučilišta u Leedsu 1. kolovoza 2010. i prvo je te vrste koje je identificirano.[32] Podmorska rijeka nastaje iz slane vode koja se kroz Bosporski tjesnac izlijeva iz Sredozemnog mora u Crno more, gdje voda ima niži sadržaj soli.[32]

Hidrokemija

uredi

Zbog anoksične vode u dubinskim slojevima organska tvar se dobro očuva, uključujući antropogene artefakte kao što su drveni trupovi potopljenih brodova. Tijekom razdoblja površinskog bujanja živih organizama, kratkotrajno cvjetanje algi formira organski bogate slojeve poznate kao sapropeli. Znanstvenici su izvijestili o godišnjem cvjetanju fitoplanktona koje se može uočiti na mnogim snimkama iz svemira.[33] Zbog ovih karakteristika Crno more je vrlo zanimljivo područje pomorske arheologije, jer su otkriveni ostaci drevnih potopljenih brodova u izvrsnom stanju očuvanosti, poput bizantske olupine Sinop D, smještene u anoksičnom sloju u blizini obale Sinopa u Turskoj.

Geologija

uredi
 
Bugarska obala Crnog mora

Crno more je podijeljeno u dva taložna bazena, Zapadno Crno more i Istočno Crno more odvojena Srednjecrnomorskom visinom, koja obuhvaća i greben Andrusov, Tetjajevsku visinu i Arhangelsku visinu, koji se protežu južno od Krimskog poluotoka. Bazen uključuje dva različita reliktna izalučna bazena stvorenih cijepanjem albijskog vulkanskog luka i subdukcijom oceana Paleotetis i Neotetis, ali doba tih događaja nije precizno utvrđeno. Lučni vulkanizam i proširenje dogodili su se kada se ocean Neotetis tijekom mezozoika potopio ispod južnog ruba Laurazije. Uzdizanje i kompresijska deformacija događala se tijekom zatvaranja Neotetisa. Seizmička istraživanja pokazuju da je rascjep započeo u zapadnome Crnom moru u baremiju i aptiju nakon čega je uslijedilo stvaranje oceanske kore u santoniju 20 milijuna godina kasnije.[34][35][36] Od svog početka kompresijska tektonska okruženja dovela su do slijeganja u bazenu s povremenim razdobljima širenja što je rezultiralo vulkanizmom velikih razmjera i brojnim orogenijama uzrokujući izdizanje Velikog Kavkaza, Pontida, južnog Krimskog poluotoka i planinskih lanaca Balkanida.[37]

 
Most Yavuz Sultan Selim u Istanbulu prelazi preko Bosporskog tjesnaca u blizini njegovog ulaza u Crno more i spaja Europu i Aziju. Jedan je od najviših visećih mostova na svijetu.

Tijekom mesinske krize saliniteta u susjednom Sredozemnom moru razina vode je pala, ali bez isušivanja mora.[38] Sudar između euroazijske i afričke ploče i bijeg Anatolijskog bloka prema zapadu duž rasjeda Sjeverne Anatolije i Istočne Anatolije određuje trenutni tektonski režim,[39] obilježen pojačanim slijeganjem u Crnomorskom bazenu i značajnom vulkanskom aktivnosti u anadolskoj regiji.[40] Ti su geološki mehanizmi dugoročno gledano uzrokovali povremenu izolaciju Crnog mora od ostatka globalnog oceanskog sustava.[41]

Veliki šelf sjeverno od bazena širok je do 190 km, a južni rub oko Turske i istočni rub oko Gruzije karakterizirani su uskim šelfom koji rijetko prelazi 20 km po širini s brojnim podmorskim kanjonima. Euksinska ponorna ravnica u središtu Crnoga mora doseže maksimalnu dubinu od 2212 metara južno od Jalte na Krimskom poluotoku.

Postoji konsenzus među znanstvenicima oko teorije da je Crno more prije posljednjeg ledenog doba bilo slatkovodno jezero (barem u gornjim slojevima), te da je tijekom ledenog doba bilo znatno pliće. No, razvoj Crnog mora iz jezera u more je još uvijek predmet mnogih znanstvenih rasprava.

Postoje razni scenariji plavljenje Crnog mora i preobrazbu iz slatkovodne u morsku vodenu masu. William Ryan i Walter Pitman predlažu katastrofični model, dok neki drugi modeli predviđaju postupnu preobrazbu.

Modeli se razlikuju po različitim teorijama oko razine vode u slatkovodnom jezeru u trenutku kada je Sredozemno more doseglo visinu pri kojoj se moglo preliti preko Dardanela i Bospora.

S druge strane istraživanje morskog dna Egejskog mora pokazuje da je u 8. tisućljeću pr. Kr. postojao jak priljev slatke vode iz smjera Crnog mora. (New Scientist, 4 svibnja 2002, str. 13).

Ryan-Pitmanova teorija o potopu

uredi
  Podrobniji članak o temi: Ryan-Pitmanova teorija o potopu

Godine 1977., William Ryan i Walter Pitman sa sveučilišta Columbia (Columbia University) objavili su teoriju o velikom prodoru vode kroz Bospor u dalekoj prošlosti. Pretpostavljeni katastrofalni porast razine Crnog mora dogodio se oko 5600. godine prije Krista kada su vode iz Sredozemnog mora probile kopneni prag u Bosporskom tjesnacu. Hipoteza se pojavila na naslovnici The New York Timesa u prosincu 1996. netom prije njezinog objavljivanja u akademskom časopisu.[42] Prenda postoji konsenzus u znanstvenoj zajednici da se opisani slijed događaja dogodio, postoje razilaženja o iznenadnosti, vremenu i obimu provale vodene mase. Ovaj katastrofalni događaj mogao je biti i jedan od uzroka pojave pretpovijesnih mitova o potopu.[43][44]

Ekologija

uredi
 
Pomorski promet je glavni uzrok širenja invazivnih biljnih i životinjskih vrsta između različitih morskih ekosustava. Na slici luka Poti u Gruziji.

Morski ekosustavi

uredi

U Crnome moru postoji aktivan i dinamičan morski ekosustav, kojim dominiraju vrste prilagođene bočatim uvjetima bogatim hranjivim tvarima. Kao i kod svih morskih hranidbenih lanaca i Crno more sadrži niz trofičkih skupina, među kojima su autotrofne alge poput dijatomeja i dinoflagelata primarni proizvođači. Riječni sustavi koji se slijevaju iz Euroazije i središnje Europe unose velike količine sedimenta i otopljenih hranjivih tvari u Crno more, ali distribucija tih hranjivih tvari je kontrolirana stupnjem fizikalno-kemijske stratifikacije, koja je pak određena sezonskim fiziografskim razvojem.[45]

Tijekom zime jak vjetar potiče konvektivno miješanje voda i podizanje hranjivih tvari, dok visoke ljetne temperature imaju za posljedicu izrazitu vertikalnu slojevitost i formiranje toplog plitkog mješovitog sloja.[46] Duljina dana i intenzitet insolacije također kontroliraju opseg fotičke zone. Povećanje biomase ograničena je dostupnošću hranjivih tvari, pošto anoksične vode na dnu djeluju kao odvod reduciranih nitrata u obliku amonijaka. Bentoska zona također igra važnu ulogu u kruženju hranjivih tvari u Crnom moru, budući da kemosintetski organizmi i anoksični geokemijski putevi recikliraju hranjive tvari koje se mogu podići u fotičku zonu, povećavajući produktivnost biomase.[47]

Sveukupno, bioraznolikost Crnog mora sadrži oko jednu trećinu bioraznolikosti Sredozemlja i u njemu se događaju prirodne i umjetne invazije ili mediteranizacije.[48][49]

Plankton

uredi
 
Cvjetanje fitoplanktona (svjetliji dijelovi). Satelitska snimka Crnoga mora iz 2004.

Glavne skupine fitoplanktona prisutne u Crnom moru su dinoflagelati, dijatomeje, kokolitofore i cijanobakterije. Općenito, godišnji ciklus razvoja fitoplanktona započinje proljetnim povećanjem biomase u kojoj dominiraju dijatomeje i dinoflagelati, nakon čega slijedi slabiji mješoviti razvoj zajednica planktona ispod sezonske termokline tijekom ljetnih mjeseci, te intenzivirano jesensko povećanje biomase u površinskim slojevima.[50][51] Ovaj obrazac produktivnosti pojačan je cvjetanjem kokolitofora Emiliania huxleyi tijekom kasnih proljetnih i ljetnih mjeseci.

Godišnja distribucija dinoflagelata određena je produženim razdobljem cvatnje u podpovršinskim vodama tijekom kasnog proljeća i ljeta. U studenome se podpovršinsko cvijetanje planktona kombinira s površinskom, zbog vertikalnog miješanja vodenih masa i hranjivih tvari kao što su nitriti.[52] Glavna vrsta dinoflagelata koja stvara cvjetanje u Crnome moru je Gymnodinium sp.[53] Procjene raznolikosti dinoflagelata u Crnome moru kreću se od 193[54] do 267 vrsta.[55] Ova razina bogatstva vrsta relativno je niska u usporedbi sa Sredozemnim morem, što se može pripisati boćatim uvjetima, niskoj prozirnosti vode i prisutnosti anoksičnih voda pri morskome dnu. Također je moguće da niske zimske temperature Crnog mora ispod 4°C sprječavaju razvoj termofilnih vrsta. Relativno visok sadržaj organske tvari u površinskoj vodi Crnoga mora pogoduje razvoju heterotrofnih (organizam koji koristi organski ugljik za rast) i miksotrofnih vrsta dinoflagelata (sposobnih za iskorištavanje različitih trofičkih puteva) u odnosu na autotrofne vrste. Unatoč jedinstvenom hidrografskom okruženju, u Crnome moru nema potvrđenih endemskih vrsta dinoflagelata.[55]

Crno more je naseljeno mnogim vrstama morskih dijatomeja, koje obično postoje kao kolonije jednostaničnih, nepokretnih auto- i heterotrofnih algi. Životni ciklus većine dijatomeja može se opisati kao procvat i pad s cvjetanjem dijatomeja u površinskim vodama tijekom cijele godine, najčešće tijekom ožujka, a Crno more nije iznimka.[56] Jednostavno rečeno, faza brzog rasta populacije dijatomeja uzrokovana je ispiranjem kopnenih sedimenata koji sadrže silicij, a kada se zaliha silicija iscrpi, dijatomeje počinju tonuti iz fotičke zone i stvarati mirujuće ciste. Dodatni čimbenici kao što su grabežljivost zooplanktona i cvjetanje pri povećanom prisutnosti dušikovih spojeva također igraju značajnu ulogu u godišnjem ciklusu dijatomeja.[56][57] Tipično, Proboscia alata cvate tijekom proljeća i Pseudosolenia calcar-avis cvjeta tijekom jeseni.[58]

Kokolitofori su vrsta pokretnog, autotrofnog fitoplanktona koji tijekom svog životnog ciklusa proizvodi vapnenačke pločaste ljušture poznate kao kokoliti. U Crnome moru glavno razdoblje bujanja kokolitofora nastupa nakon što se okonča glavnina cvjetanja dinoflagelata. U svibnju se dinoflagelati kreću ispod sezonske termokline u dublje vode, gdje je dostupno više hranjivih tvari. To omogućuje kokolitoforima da iskoriste hranjive tvari u gornjim vodama, a do kraja svibnja uz povoljne svjetlosne i temperaturne uvjete stope rasta dosežu najviši stupanj. Vrsta koja tijekom cvjetanja stvara najveću biomasu jest Emiliania huxleyi, koji je također odgovoran za ispuštanje dimetil sulfida u atmosferu. Općenito, raznolikost kokolitofora u Crnome moru je relativno niska i, premda u novijim sedimentima dominira Emiliania huxleyi i Braarudosphaera bigelowii, pokazalo se da holocenski sedimenti također sadrže vrste Helicopondosphaera i Discolithina.

Cijanobakterije su vrsta pikoplanktonskih bakterija (plankton veličine od 0,2 do 2,0 µm) koje dobivaju energiju fotosintezom, a prisutne su diljem svjetskih oceana. Pojavljuju se u raznim oblicima kao što su nitaste kolonije i biofilmovi. U Crnome moru je prisutno nekoliko vrsta, primjerice Synechococcus spp. se može naći u cijeloj fotičkoj zoni, premda mu koncentracija opada s povećanjem dubine. Ostali čimbenici koji utječu na distribuciju jesu dostupnost hranjivih tvari, prisutnost organizama koji se njima hrane, te slanost.[59]

Životinjske vrste

uredi
 
Obični dupini plivaju uz trajekt u luci Batumi.

Crno more, zajedno s Kaspijskim jezerom, dio je izvornog areala zebraste dagnje. Dagnja je putem pomorskog prometa raznesena diljem svijeta i postala je invazivna vrsta u gotovo svim morima gdje je unesena. Izvorni areal običnog šarana proteže se do Crnog mora zajedno s Kaspijskim jezerom i Aralskim jezerom. Poput zebraste školjke, šaran je invazivna vrsta kada se nastani u drugim staništima. Još jedna domaća riba koja se također nalazi i u Kaspijskom moru jest glavoč okrugljak. Ova se roba hrani zebrastim dagnjama i, poput dagnji i običnog šarana, postao je invazivna vrsta u mnogim staništima nakon što je u njih slučajno uveden, poput područja Velikih jezera u Sjevernoj Americi.

Morski sisavci prisutni u bazenu su dvije vrste dupina (obični[60] i dobri dupin[61]), te obalna pliskavica,[62] no sve su te vrste ugrožene zbog utjecaja ljudskih aktivnosti. Sve tri vrste klasificirane su kao različite podvrste od onih u Sredozemlju i Atlantskome oceanu i endemične su za Crno i Azovsko more, a aktivnije su tijekom noći u Turskim tjesnacima.[63] Međutim, izgradnja Krimskog mosta uzrokovala je povećanje hranjivih tvari i planktona u vodama, te je u to područje privuklo velik broj riba i posljedično više od 1000 dobrih dupina.[64] Međutim, druge studije tvrde da gradnja može uzrokovati razorne štete ekosustavu, uključujući i populaciju dupina.[65]

Danas kritično ugrožene sredozemne medvjedice povijesno su bile brojne u Crnome moru i smatra se da su lokalno izumrle 1997.[66] Medvjedice su bile prisutne na Zmijskome otoku u blizini delte Dunava do 1950-ih i oko turskoga grada Doğankent koji bili su posljednja boravišta nakon 1990. godine.[67]

Mediteranizacija područja koja je u tijeku može ali ne mora potaknuti veću bioraznolikost kitova u Turskim tjesnacima,[63] a time i u Crnome i Azovskome bazenu.

Različite vrste perajara, morskih vidri i beluga kitova[68] uneseno je u Crno more antropskim djelovanjem, posebice sivi tuljani[69] i beluga kitovi[68] čija je prisutnost često zabilježena.

Poznato je da velike bijele psine dopiru do Mramornog mora i Bosporskog tjesnaca, a goleme psine do Dardanela, iako nije jasno mogu li ti morski psi dospjeti do Crnog i Azovskog bazena.[70][71]

Ekološki učinci onečišćenja

uredi

Od 1960-ih, brzi industrijski razvoj duž obala Crnoga mora i izgradnja velikih brana na rijekama koje se ulijevaju u crnomorski bazen značajno su povećali godišnju varijabilnost u omjeru dušika, fosfora i silicija. U obalnim područjima biološki učinak ovih promjena bio je povećanje učestalosti monospecifičnog cvjetanja fitoplanktona, pri čemu se učestalost cvjetanja diatomeja povećala za 2,5 puta, a učestalost cvjetanja nedijatomeja povećala se za šest puta. Nedijatomeje, kao što su primneziofiti Emiliania huxleyi (kokolitofor), Chromulina sp., i euglenofiti Eutreptia lanowii, mogu nadmašiti rast dijatomeja zbog ograničene dostupnosti silicija, neophodnog sastojka dijatomejskih ljuštura.[72] Kao posljedica ovih cvjetanja, populacije bentoskih makrofita bile su lišene svjetla, a anoksija je uzrokovala masovnu smrtnost morskih životinja.[73][74]

Smanjenje broja makrofita dodatno je pogoršano prekomjernim izlovom tijekom 1970-ih, dok je invazivni ktenofor Mnemiopsis smanjio biomasu kopepoda i drugog zooplanktona u kasnim 1980-ima. Osim toga, invazivna vrsta rebraš (Mnemiopsis leidyi) uspio se nastaniti u bazenu i eksplozivno je povećao svoju biomasu od nekoliko jedinki do procijenjene mase od jedne milijarde tona.[75] Promjena u sastavu vrsta u vodama Crnoga mora također ima posljedice na hidrokemiju, pošto kokolitofori koji proizvode kalcij utječu na salinitet i pH vode, iako te posljedice tek treba u potpunosti kvantificirati. U središnjim vodama Crnoga mora, razine silicija su također značajno smanjene. Ovaj fenomen pokazuje mogućnost da lokalizirane promjene u unosu hranjivih tvari u Crno more imaju učinke na cijelom bazenu.

Napori za smanjenje onečišćenja i regulaciju doveli su do djelomičnog oporavka ekosustava Crnoga mora tijekom 1990-ih, a program monitoringa Europske unije EROS21 otkrila je smanjene vrijednosti dušika i fosfora u odnosu na vrhunac iz 1989. godine.[76] Nedavno su znanstvenici primijetili znakove ekološkog oporavka, dijelom zbog izgradnje novih postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u Slovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj nakon što su te zemlje postale članicama Europske unije.

Povijest

uredi
 
Grčke kolonije (8. – 3. st. pr. Kr.) Crnog mora (Euksinsko ili gostoljubivo more)
 
Karta Crnog mora iz 16. stoljeća od Dioga Homema

Crno more bilo je prometan vodeni put na raskrižju antičkog svijeta: Balkana na zapadu, euroazijske stepe na sjeveru, Kavkaza i središnje Azije na istoku, Male Azije i Mezopotamije na jugu, te Grčke na jugozapadu.

Zemlja na istočnom kraju Crnoga mora nazivala se Kolhida (današnja Gruzijaa) i označavala je za stare Grke rub poznatoga svijeta.

Neki znanstvenici smatraju da je Pontiso-kaspijska stepa sjeverno od Crnoga mora prapovijesna izvorna domovina (njem.: Urheimat) govornika protoindoeuropskog jezika (PIE).[77][78][79][80]

Grčka prisutnost u Crnome moru seže još u 9. stoljeće pr. Kr. kada su osnovane prve kolonije duž južne obale Crnog mora privlačeći trgovce i koloniste zbog žitarica koje su se uzgajale u njegovom zaleđu.[81][82] Oko 500. godine pr. Kr. postojale su stabilne grčke zajednice diljem Crnog mora, a unosna trgovačka mreža povezivala je cijelo Crno more sa širim Sredozemljem. Dok su druge grčke kolonije općenito održavale vrlo bliske kulturne veze sa svojim osnivačkim polisima, grčke kolonije u Crnome moru počele su razvijati vlastitu crnomorsku grčku kulturu, danas poznatu kao Pontik. Obalne zajednice crnomorskih Grka stoljećima su ostale istaknuti dio grčkoga svijeta,[83] a kraljevstvo Mitridata od Ponta, Rima i Carigrada protezalo se preko cijeloga Crnog mora uključujući i krimske teritorije.

Crno more postalo je virtualno jezero Osmanske mornarice u roku od pet godina nakon što je Republika Genova izgubila kontrolu nad Krimskim poluotokom 1479., nakon čega su jedini zapadni trgovački brodovi kojima je bilo dopušteno ploviti njegovim vodama bili oni brodovi Dubrovačke republike zbog svog tradicionalnog neprijateljstva naspram Mletačke republike. Crno more postalo je trgovačka ruta robova između Krima i osmanske Anatolije.[84]

Carska Rusija postala je značajna crnomorska sila u kasnom 18. stoljeću,[85] zauzevši primorje Novorosije 1764. i Krima 1783. Osmanska ograničenja plovidbe Crnim morem sve je više dovodila u pitanje Crnomorska flota ruske carske mornarice utemeljena 1783., što je za posljedicu imalo ublažavanje kontrole izvoza kroz osmanske teritorijalne vode nakon izbijanja Francuske revolucije 1789. godine.[86][87][88][89]

Moderna povijest

uredi
 
Uništenje osmanske flote u bitci kod Sinopa.

Tijekom Krimskoga rata koji se vodio između 1853. i 1856. došlo je do pomorskih sukoba između francuskih i britanskih saveznika s jedne strane i snaga Nikole I. od Rusije s druge. Dana 2. ožujka 1855. nakon smrti Nikole I., Aleksandar II. postao je ruskim carem. Dana 15. siječnja 1856. novi je car izveo Rusiju iz rata pod vrlo nepovoljnim uvjetima Pariškog ugovora (1856.), koji je uključivao gubitak pomorske flote na Crnome moru i odredbu da Crno more treba biti demilitarizirana zona slična istodobnoj regiji Baltičkog mora.

Svjetski ratovi

uredi

Crno more je bilo značajno pomorsko poprište sukoba i u Prvom (1914. – 1918.) i u Drugom svjetskom ratu. Primjerice, Sebastopolj je bio gotovo u potpunosti uništen tijekom opsade njemačke vojske, koja je čak dopremila veliki opsadni top Schwerer Gustav za opsadu Sevastopolja (1941. – 1942.). Sovjetska pomorska baza bila je jedna od najjačih utvrda na svijetu. Njegov položaj na erodiranom golom vapnenačkom rtu na jugozapadnom vrhu Krima, učinio je pristup kopnenim snagama izuzetno teškim. Visoke litice koje gledaju na zaljev Severnaja štitile su sidrište, čineći amfibijsko iskrcavanje gotovo nemogućim. Sovjetska mornarica je izgradila ovu prirodnu obranu modernizacijom luke i instaliranjem teških obalnih baterija koje su činili prenamijenjeni topova kalibra 180 mm i 305 mm koji su bili sposobni pucati i prema unutrašnjosti i prema moru. Topnički položaji bili su zaštićeni armiranobetonskim utvrdama i oklopnim kupolama.

21. stoljeće

uredi
 
Vojnici podižu ukrajinsku zastavu nakon oslobođenja Zmijskog otoka u srpnju 2022.

Tijekom ruske invazije na Ukrajinu, Zmijski otok je bio značano poprište sukoba. Dana 24. veljače 2022. dva ratna broda ruske mornarice napala su i zauzela Zmijski otok,[90] na što su ukrajinske snage odgovorile teškim granatiranjem.[91] Dana 30. lipnja 2022. Ukrajina je objavila da je oslobodila otok i otjerala rusku vojsku.[92]

Ukrajinski projektili potopili su 6. svibnja 2022. admiralski brod Crnomorske flote rusku krstaricu Moskva.[93]

Već 29. travnja 2022. Rusija je koristila podmornice Crnomorske flote za bombardiranje ukrajinskih gradova krstarećim raketama Kalibr.[94][95]

Ujutro 14. ožujka 2023. ruski borbeni zrakoplov Su-27 presreo je i oštetio američki dron MQ-9 Reaper, zbog čega se ovaj srušio u Crno more. U 13:20 5. svibnja 2023. ruski borbeni zrakoplov Su-35 presreo je i ugrozio sigurnost poljskog L-140 Turboleta u rutinskoj patrolnoj misiji Frontexa i izveo agresivne i opasne manevre.[96] Incident, koji se dogodio u međunarodnom zračnom prostoru iznad Crnoga mora oko 60 km istočno od rumunjskoga zračnog prostora,[97] a izazvao je gubitak kontrole nad zrakoplovom, te gubitak visine.[98]

Gospodarstvo i politika

uredi
 
Jalta, Krim.
 
Amasra u Turskoj smještena je na malom otoku u Crnome moru.

Crno more je ključno geografsko područje koje povezuje Aziju i Europu.[99] Osim pomorskog prometa i ribolova, osnovne gospodarske djelatnosti su istraživanje i eksploatacija nafte i zemnog plina i turizam.

Ribolov

uredi

Najveća ribolovna flota Crnoga Mora je turska ribarska flota koja godišnje ulovi oko 300 000 tona inćuna. Ribolov se odvija uglavnom zimi, a najveći dio ulova postigne se u studenome i prosincu.[100]

Eksploatacija nafte i plina

uredi

U 1980-ima Sovjetski Savez je započeo s bušenjem nafte u zapadnome dijelu Crnoga mora, posebice uz ukrajinsku obalu. Nakon stjecanja neovisnosti, Ukrajina je nastavila i intenzivirala istraživanja za novim nalazištima unutar svojeg isključivog gospodarskog pojasa, pozivajući velike međunarodne naftne kompanije na istraživanje. Otkriće novih, golemih naftnih polja u tom području potaknulo je priljev stranih ulaganja. Također je izazvalo kratkotrajni nenasilni teritorijalni spor s Rumunjskom koji je 2011. riješio međunarodni sud redefinirajući isključive gospodarske zone između dviju zemalja.

Crno more sadrži izvore nafte i prirodnog plina, ali istraživanje novih nalazišta nije dovršeno. Do 2017. bilo je aktivno 20 bušotina. Tijekom većeg dijela svojeg geološkog postojanja, Crno more je imalo značajan potencijal stvaranja nafte i plina zbog velikog priljeva sedimenta i voda bogatih hranjivim tvarima, no zemljopisna je raspodjela sedimenta neravnomjerna. Primjerice, izgledi za postojanje nalazišta nafte i plina niži su uz bugarsku obalu Bugarske zbog velikog priljeva sedimenta iz Dunava koji je razrijedio sedimente bogate organskim tvarima i djelomice zaklonio prodor sunčeve svjetlosti u dublje slojeve vode. Većina dosadašnjih bila je uz obalu Rumunjske i Ukrajine u zapadnome Crnom moru, a samo je nekoliko manjih nalazišta otkriveno u istočnome Crnom moru.

Tijekom eocena, more Paratetis bilo je djelomično izolirano i razina vode se snizila. U tom razdoblju pješčani materijal je erozijom klizio s planine Balkan, planina Male Azije i Kavkaza i zarobljavao organski materijal kroz cijeli oligocen i rani miocen. Prirodni plin pojavljuje se u stijenama koje su se formirale u miocenu i pliocenu taloženjem rijeka paleo-Dnjepar i paleo-Dnjestar ili u dubokim stijenama iz doba oligocena. Ozbiljna istraživanja započela su 1999. s dvije duboke bušotine u truskim vodama: Limanköy-1 i Limanköy-2. Zatim je dubokovodna bušotina HPX (Hopa)-1 doprla do kasnomiocenskih pješčenjaka u naboranom pojasu Ačara-Trialet (također poznatom kao Gurianski naborani pojas) duž pomorske granice Gruzije i Turske. Iako su geolozi zaključili da bi te stijene mogle sadržavati ugljikovodike bušotina je bila neuspješna. Slijedećih pet godina nakon bušotine HPX-1 nije bilo bušenja. Zatim je 2010. godine Sinop-1 ciljao na karbonatne rezervoare na grebenu Andrusov, ali naišao je samo na vulkanske stijene iz razdoblja krede. Yassihöyük-1 naišao je na slične probleme. Druge turske bušotine Sürmene-1 i Sile-1 izbušene u istočnom Crnom moru 2011., odnosno 2015. istražile su slojeve iznad krednih vulkanskih naslaga, ali ni u jednom slučaju nije bilo rezultata. Druga turska bušotina Kastamonu-1 izbušena 2011. uspješno je pronašla termogeni plin u pliocenskim i miocenskim antiklinalama s jezgrom škriljevca u zapadnom Crnom moru. Godinu dana kasnije, 2012., Rumunjska je izbušila bušotinu Domino-1 koji je otkrio plin što je potaknulo bušenje drugih bušotina u istom području. U 2016. bugarska bušotina Polškov-1 ciljala je na pješčenjake Majkop, a Rusija je u procesu bušenja jurskih karbonatnih stijena u svom gospodarskom pojasu od 2018.[38]

U kolovozu 2020. Turska ih je pronašla 320 milijardi kubičnih metara prirodnog plina u plinskom polju Sakarja što je najveće otkriće ikada u Crnome moru, a proizvodnja je trebala započeti do 2023. Područje je vrlo blizu mjesta gdje je Rumunjska također pronašla rezerve plina.[101]

Urbana područja

uredi
Najveći gradovi Crnoga mora
Grad Slika Država Regija Stanovništvo
Odesa     Ukrajina Oblast Odesa 1 003 705
Samsun     Turska Pokrajina Samsun 535 401[102]
Varna     Bugarska Pokrajina Varna 500 076
Constanța     Rumunjska Županija Constanța 491 498[103]
Sevastopolj     Ukrajina (grad pod ruskom okupacijom) Grad s posebnim

statusom

379 200
Soči     Rusija Krasnodarski kraj 343 334
Trabzon     Turska Pokrajina Trabzon 305 231[104]
Novorosijsk     Rusija Krasnodarski kraj 241 952
Burgas     Bugarska Pokrajina Burgas 223 902[105]
Ordu     Turska Pokrajina Ordu 217 640
Batumi     Gruzija Autonomna Republika

Adjara

204 156[106]

Turizam

uredi
 
Crnomorska plaža u Zatoki u Ukrajini.

U godinama nakon završetka Hladnog rata, popularnost Crnog mora kao turističke destinacije u stalnom je porastu. Turizam u crnomorskim odmaralištima postao je jedna od rastućih industrija u regiji.[107]

Najznačajnija ljetovališta na Crnome moru su:

Vojna aktivnost

uredi
 
Sovjetska fregata Bezzavetnij (desno) sudara se s krstaricom USS Yorktown tijekom incidenta u Crnom moru 1988.
 
Ukrajinski patrolni čamac U170 u Sevastopoljskom zaljevu.

Konvencija iz Montreuxa iz 1936. predviđa i regulira slobodan prolaz civilnih brodova između međunarodnih voda Crnog i Sredozemnog mora, ali Turska ima potpunu kontrolu nad tjesnacima koji spajaju dva mora. Prolaz vojnih brodova posebno je reguliran. Vojna plovila mogu proći kroz Bospor i Dardanele samo ako brod pripada crnomorskoj zemlji. Drugi vojni brodovi imaju pravo prolaziti kroz tjesnace ako nisu u ratu protiv Turske i ako se zadržavaju u crnomorskom bazenu određeno vrijeme. Amandmani na Konvenciju iz Montreuxa iz 1982. dopuštaju Turskoj da zatvori tjesnace prema vlastitom nahođenju i u ratu iu miru.[109]

Konvencija iz Montreuxa stoga uređuje prolaz plovila između Crnog, Sredozemnog i Egejskog mora i prisutnost vojnih plovila koja pripadaju neobalnim državama u vodama Crnog mora.[110]

Ruska crnomorska flota ima svoje službeno glavno sjedište u gradu Sevastopolju (Sevastopoljska pomorska baza).[111]

Ratna djelovanja

uredi

Sovjetski bolnički brod Armenija potopili su 7. studenoga 1941. njemački zrakoplovi tijekom evakuirnja civila i ranjenih vojnika s Krima. Procjenjuje se da je oko 5000 do 7000 ljudi poginulo tijekom potonuća, što ga čini jednom od najsmrtonosnijih pomorskih katastrofa u povijesti. Samo je osam ljudi preživjelo napad.[112]

U prosincu 2018. dogodio se vojni incident u Kerčkom tjesnacu, u kojem su ruska mornarica i obalna straža preuzele kontrolu nad tri ukrajinska plovila dok su pokušavali ući iz Azovskog u Crno more.[113]

U travnju 2022., tijekom ruske invazije na Ukrajinu, ruska krstarica Moskva potopljena je u zapadnom Crnom moru projektilima Neptun ukrajinskih oružanih snaga,[114] premda su Rusi tvrdili da je vatra na brodu izazvala eksploziju streljiva i oštećenje broda.[115] Bio je to najveći brod koji je izgubljen u pomorskoj borbi u Europi od Drugoga svjetskog rata.[116]

Poveznice

uredi

Bilješke

uredi
  1. ↑ a b c Abhazija je nepriznata de facto neovisna država od 1993. De iure je gruzijska pokrajina

Izvori

uredi
  1. ↑ "Black Sea Geography, Oceanography, Ecology, History". Inačica izvorne stranice arhivirana 22. veljače 2018. Pristupljeno 18. veljače 2018.
  2. ↑ Surface area—Black Sea Geography. University of Delaware College of Marine Studies. 2003. Pristupljeno 3. travnja 2014.
  3. ↑ Murray, J. W.; Jannasch, H. W.; Honjo, S; Anderson, R. F.; Reeburgh, W. S.; Top, Z.; Friederich, G. E.; Codispoti, L. A.; Izdar, E. 30. ožujka 1989. Unexpected changes in the oxic/anoxic interface in the Black Sea. Nature. 338 (6214): 411–413. Bibcode:1989Natur.338..411M. doi:10.1038/338411a0. ISSN 0028-0836
  4. ↑ Maximum depth—Europa – Gateway of the European Union website. Environment and Enlargement – The Black Sea: Facts and Figures. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. studenoga 2008.
  5. ↑ World and Its Peoples. Marshall Cavendish. 21. srpnja 2010. str. 1444. ISBN 978-0-7614-7902-4 Prenosi Internet Archive. Black Sea 1175 km east west.
  6. ↑ Miladinova, S.; Stips, A.; Garcia‐Gorriz, E.; Macias Moy, D. Srpanj 2017. Black Sea thermohaline properties: Long‐term trends and variations. Journal of Geophysical Research: Oceans. 122 (7): 5624–5644. Bibcode:2017JGRC..122.5624M. doi:10.1002/2016JC012644. ISSN 2169-9275. PMC 5606501. PMID 28989833
  7. ↑ Limits of Oceans and Seas, 3rd edition (PDF). International Hydrographic Organization. 1953. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 8. listopada 2011. Pristupljeno 28. prosinca 2020.
  8. ↑ Agriculture in the Black Sea Region. Bs-agro.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. listopada 2013. Pristupljeno 14. siječnja 2014.
  9. ↑ Prothero, G.W. 1920. Anatolia. H.M. Stationery Office. London.
  10. ↑ Sea Around Us | Fisheries, Ecosystems and Biodiversity. University of British Columbia
  11. ↑ Marine Litter Report. www.blacksea-commission.org
  12. ↑ Aydin, Mustafa. 2005. Europe's new region: The Black Sea in the wider Europe neighbourhood. Southeast European and Black Sea Studies. 5 (2): 257–283. doi:10.1080/14683850500122943
  13. ↑ Black Sea. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. rujna 2020. Pristupljeno 7. rujna 2020.
  14. ↑ UN Atlas of the Oceans: Subtopic. www.oceansatlas.org
  15. ↑ The Black Sea Basin
  16. ↑ Hurrell, J. W. 1995. Decadal Trends in the North Atlantic Oscillation: Regional Temperatures and Precipitation. Science. 269 (5224): 676–679. Bibcode:1995Sci...269..676H. doi:10.1126/science.269.5224.676. PMID 17758812
  17. ↑ Lamy, F.; Arz, H. W.; Bond, G. C.; Barh, A.; Pätzold, J. 2006. Multicentennial-scale hydrological changes in the Black Sea and northern Red Sea during the Holocene and the Arctic/North Atlantic Oscillation. Paleoceanography. 21 (1): n/a. Bibcode:2006PalOc..21.1008L. doi:10.1029/2005PA001184
  18. ↑ Türkeş, Murat. 1996. Spatial and temporal analysis of annual rainfall variations in Turkey. International Journal of Climatology. 16 (9): 1057–1076. Bibcode:1996IJCli..16.1057T. doi:10.1002/(SICI)1097-0088(199609)16:9<1057::AID-JOC75>3.3.CO;2-4
  19. ↑ Cullen, H. M.; A. Kaplan. 2002. Impact of the North Atlantic Oscillation on Middle Eastern climate and streamflow (PDF). Climatic Change. 55 (3): 315–338. doi:10.1023/A:1020518305517. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 9. listopada 2022.
  20. ↑ Ozsoy, E. & U. Unluata. 1997. Oceanography of the Black Sea: A review of some recent results. Earth-Science Reviews. 42 (4): 231–272. Bibcode:1997ESRv...42..231O. doi:10.1016/S0012-8252(97)81859-4
  21. ↑ Brody, L. R., Nestor, M.J.R. (1980).
  22. ↑ Meromictic. Merriam-webster.com. Pristupljeno 14. siječnja 2014.
  23. ↑ Exploring Ancient Mysteries: A Black Sea Journey. Ceoe.udel.edu. Pristupljeno 14. siječnja 2014.
  24. ↑ Gregg, M. C., and E. O¨ zsoy (2002), Flow, water mass changes, and hydraulics in the Bosporus, J. Geophys.
  25. ↑ Gregg, M. C., and E. O¨ zsoy (2002), Flow, water mass changes, and hydraulics in the Bosporus, J. Geophys.
  26. ↑ a b Descriptive Physical Oceanography.
  27. ↑ Descriptive Physical Oceanography.
  28. ↑ Korotaev, G. 2003. Seasonal, interannual, and mesoscale variability of the Black Sea upper layer circulation derived from altimeter data. Journal of Geophysical Research. 108 (C4): 3122. Bibcode:2003JGRC..108.3122K. doi:10.1029/2002JC001508
  29. ↑ Descriptive Physical Oceanography.
  30. ↑ Descriptive Physical Oceanography.
  31. ↑ Korotaev, G. 2003. Seasonal, interannual, and mesoscale variability of the Black Sea upper layer circulation derived from altimeter data. Journal of Geophysical Research. 108 (C4): 3122. Bibcode:2003JGRC..108.3122K. doi:10.1029/2002JC001508
  32. ↑ a b Gray, Richard. 1. kolovoza 2010. Undersea river discovered flowing on sea bed. The Daily Telegraph. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. kolovoza 2010. Pristupljeno 2. kolovoza 2010.
  33. ↑ Black Sea Becomes Turquoise earthobservatory.nasa.gov.
  34. ↑ Simmons, M. D.; Tari, G. C.; Okay, A. I., ur. 2018. Petroleum Geology of the Black Sea. The Geological Society of London. str. 2. ISBN 978-1-78620-358-8
  35. ↑ McKenzie, DP. 1970. Plate tectonics of the Mediterranean region. Nature. 226 (5242): 239–43. Bibcode:1970Natur.226..239M. doi:10.1038/226239a0. PMID 16057188
  36. ↑ McClusky, S.; S. Balassanian. 2000. Global Positioning System constraints on plate kinematics and dynamics in the eastern Mediterranean and Caucasus (PDF). Journal of Geophysical Research: Solid Earth. 105 (B3): 5695–5719. Bibcode:2000JGR...105.5695M. doi:10.1029/1999JB900351. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 8. ožujka 2012.
  37. ↑ Shillington, Donna J.; White, Nicky; Minshull, Timothy A.; Edwards, Glyn R.H.; Jones, Stephen M.; Edwards, Rosemary A.; Scott, Caroline L. 2008. Cenozoic evolution of the eastern Black Sea: A test of depth-dependent stretching models (PDF). Earth and Planetary Science Letters. 265 (3–4): 360–378. Bibcode:2008E&PSL.265..360S. doi:10.1016/j.epsl.2007.10.033. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 9. listopada 2022.
  38. ↑ a b Simmons, Tari i Okay 2018.
  39. ↑ Shillington, Donna J.; White, Nicky; Minshull, Timothy A.; Edwards, Glyn R.H.; Jones, Stephen M.; Edwards, Rosemary A.; Scott, Caroline L. 2008. Cenozoic evolution of the eastern Black Sea: A test of depth-dependent stretching models (PDF). Earth and Planetary Science Letters. 265 (3–4): 360–378. Bibcode:2008E&PSL.265..360S. doi:10.1016/j.epsl.2007.10.033. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 9. listopada 2022.
  40. ↑ Nikishin, A. 2003. The Black Sea basin: tectonic history and Neogene–Quaternary rapid subsidence modelling. Sedimentary Geology. 156 (1–4): 149–168. Bibcode:2003SedG..156..149N. doi:10.1016/S0037-0738(02)00286-5
  41. ↑ Barale, Vittorio; Gade, Martin. 2008. Remote Sensing of the European Seas. str. 17. ISBN 978-1-4020-6771-6
  42. ↑ Wilford, John Noble. 17. prosinca 1996. Geologists Link Black Sea Deluge to Farming's Rise. The New York Times. Pristupljeno 17. lipnja 2013.
  43. ↑ William Ryan & Walter Pitman. 1998. Noah's Flood: The New Scientific Discoveries About the Event That Changed History. Simon & Schuster Paperbacks. New York. ISBN 0-684-85920-3
  44. ↑ Dimitrov P., D. Dimitrov. 2004.
  45. ↑ Oguz, T.; H. W. Ducklow. 1999. A physical-biochemical model of plankton productivity and nitrogen cycling in the Black Sea (PDF). Deep-Sea Research Part I. 46 (4): 597–636. Bibcode:1999DSRI...46..597O. doi:10.1016/S0967-0637(98)00074-0. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. travnja 2012.
  46. ↑ Oguz, T. & A. Merico. 2006. Factors controlling the summer Emiliania huxleyi bloom in the Black Sea: A modeling study (PDF). Journal of Marine Systems. 59 (3–4): 173–188. Bibcode:2006JMS....59..173O. doi:10.1016/j.jmarsys.2005.08.002. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. travnja 2012.
  47. ↑ Friedrich, J.; C. Dinkel. 2002. Benthic Nutrient Cycling and Diagenetic Pathways in the North-western Black Sea (PDF). Estuarine, Coastal and Shelf Science. 54 (3): 369–383. Bibcode:2002ECSS...54..369F. doi:10.1006/ecss.2000.0653. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 4. listopada 2011.
  48. ↑ Mechanisms impeding the natural Mediterranization process of Black Sea fauna (pdf).
  49. ↑ Selifonova, P.J. (2011).
  50. ↑ Oguz, T. & A. Merico. 2006. Factors controlling the summer Emiliania huxleyi bloom in the Black Sea: A modeling study (PDF). Journal of Marine Systems. 59 (3–4): 173–188. Bibcode:2006JMS....59..173O. doi:10.1016/j.jmarsys.2005.08.002. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. travnja 2012.
  51. ↑ Eker, E.; L. Georgieva. 1999. Phytoplankton distribution in the western and eastern Black Sea in spring and autumn 1995 (PDF). ICES Journal of Marine Science. 56: 15–22. doi:10.1006/jmsc.1999.0604. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. travnja 2012. |hdl-access= zahtijeva |hdl= (pomoć)
  52. ↑ Oguz, T.; H. W. Ducklow. 1999. A physical-biochemical model of plankton productivity and nitrogen cycling in the Black Sea (PDF). Deep-Sea Research Part I. 46 (4): 597–636. Bibcode:1999DSRI...46..597O. doi:10.1016/S0967-0637(98)00074-0. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. travnja 2012.
  53. ↑ Eker-Develi, E. 2003. Distribution of phytoplankton in the southern Black Sea in summer 1996, spring and autumn 1998. Journal of Marine Systems. 39 (3–4): 203–211. Bibcode:2003JMS....39..203E. doi:10.1016/S0924-7963(03)00031-9
  54. ↑ Krakhmalny, A. F. (1994).
  55. ↑ a b Gomez, F. & L. Briceno. 2004. An annotated checklist of dinoflagellates in the Black Sea (PDF). Hydrobiologia. 517 (1): 43–59. doi:10.1023/B:HYDR.0000027336.05452.07. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 9. listopada 2022.
  56. ↑ a b Oguz, T.; H. W. Ducklow. 1999. A physical-biochemical model of plankton productivity and nitrogen cycling in the Black Sea (PDF). Deep-Sea Research Part I. 46 (4): 597–636. Bibcode:1999DSRI...46..597O. doi:10.1016/S0967-0637(98)00074-0. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. travnja 2012.
  57. ↑ Oguz, T. & A. Merico. 2006. Factors controlling the summer Emiliania huxleyi bloom in the Black Sea: A modeling study (PDF). Journal of Marine Systems. 59 (3–4): 173–188. Bibcode:2006JMS....59..173O. doi:10.1016/j.jmarsys.2005.08.002. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. travnja 2012.
  58. ↑ Eker-Develi, E. 2003. Distribution of phytoplankton in the southern Black Sea in summer 1996, spring and autumn 1998. Journal of Marine Systems. 39 (3–4): 203–211. Bibcode:2003JMS....39..203E. doi:10.1016/S0924-7963(03)00031-9
  59. ↑ Uysal, Z. 2006. Vertical distribution of marine cyanobacteria Synechococcus spp. in the Black, Marmara, Aegean, and eastern Mediterranean seas. Deep-Sea Research Part II. 53 (17–19): 1976–1987. Bibcode:2006DSRII..53.1976U. doi:10.1016/j.dsr2.2006.03.016
  60. ↑ Birkun, A. A. Jr. 30. lipnja 2008. IUCN Red List of Threatened Species: Delphinus delphis ssp. ponticus. IUCN Red List of Threatened Species
  61. ↑ Birkun, Alexei. 1. srpnja 2008. IUCN Red List of Threatened Species: Tursiops truncatus ssp. ponticus. IUCN Red List of Threatened Species
  62. ↑ IUCN Red List of Threatened Species: Phocoena phocoena ssp. relicta. IUCN Red List of Threatened Species. 30. lipnja 2008.
  63. ↑ a b First stranding record of a Risso's Dolphin (Grampus griseus) in the Marmara Sea, Turkey  Arhivirana inačica izvorne stranice (Wayback Machine) (pdf).
  64. ↑ Goldman E.. 2017.
  65. ↑ Reznikova E.. 2017.
  66. ↑ Karamanlidis, A.; Dendrinos, P. 2015. Monachus monachus. IUCN Red List of Threatened Species. 2015: e.T13653A45227543. doi:10.2305/IUCN.UK.2015-4.RLTS.T13653A45227543.en
  67. ↑ Grinevetsky, Sergei R.; Zonn, Igor S.; Zhiltsov, Sergei S.; Kosarev, Aleksey N.; Kostianoy, Andrey G. 30. rujna 2014. The Black Sea Encyclopedia. ISBN 978-3-642-55227-4
  68. ↑ a b Frantzis A.; Alexiadou P.; Paximadis G.; Politi E.; Gannier A.; Corsini-Foka M. 2023. Current knowledge of the cetacean fauna of the Greek Seas (PDF). Journal of Cetacean Research and Management. 5 (3): 219–232. doi:10.47536/jcrm.v5i3.801. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 9. listopada 2022. Pristupljeno 21. travnja 2016.
  69. ↑ Gladilina, E.V.; Kovtun, Oleg; Kondakov, Andrey; Syomik, A.M.; Pronin, K.K.; Gol'din, Pavel. 1. siječnja 2013. Grey seal Halichoerus grypus in the Black Sea: The first case of long-term survival of an exotic pinniped. Marine Biodiversity Records. 6. doi:10.1017/S1755267213000018 Prenosi ResearchGate
  70. ↑ Kabasakal, Hakan. 2014. The status of the great white shark (Carcharodon carcharias) in Turkey's waters (PDF). Marine Biodiversity Records. 7. doi:10.1017/S1755267214000980. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 9. listopada 2022.
  71. ↑ Cuma (2009). Çanakkale'de 10 metrelik köpekbalığı!  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. rujna 2017. (Wayback Machine)
  72. ↑ Humborg, Christoph; Ittekkot, Venugopalan; Cociasu, Adriana; Bodungen, Bodo v. 1997. Effect of Danube River dam on Black Sea biogeochemistry and ecosystem structure. Nature. 386 (6623): 385–388. Bibcode:1997Natur.386..385H. doi:10.1038/386385a0
  73. ↑ Sburlea, A.; L. Boicenco. 2006. Aspects of eutrophication as a chemical pollution with implications on marine biota at the Romanian Black Sea shore. Chemicals as Intentional and Accidental Global Environmental Threats. NATO Security through Science Series: 357–360. doi:10.1007/978-1-4020-5098-5_28. ISBN 978-1-4020-5096-1
  74. ↑ Gregoire, M.; C. Raick. 2008. Numerical modeling of the central Black Sea ecosystem functioning during the eutrophication phase. Progress in Oceanography. 76 (3): 286–333. Bibcode:2008PrOce..76..286G. doi:10.1016/j.pocean.2008.01.002
  75. ↑ Colin Woodard. 11. veljače 2001. Ocean's end: travels through endangered seas. Basic Books. str. 1–28. ISBN 978-0-465-01571-9. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. lipnja 2013. Pristupljeno 1. kolovoza 2011.
  76. ↑ Lancelot, C. 2002. Modelling the Danube-influenced North-western Continental Shelf of the Black Sea. II: Ecosystem Response to Changes in Nutrient Delivery by the Danube River after its Damming in 1972 (PDF). Estuarine, Coastal and Shelf Science. 54 (3): 473–499. Bibcode:2002ECSS...54..473L. doi:10.1006/ecss.2000.0659. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 9. listopada 2022.
  77. ↑ David W. Anthony. 2010. The Horse, the Wheel, and Language: How Bronze-Age Riders from the Eurasian Steppes Shaped the Modern World. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-14818-2. I believe with many others that the proto-Indo-European homeland was located in the steppes north of the Black and Caspian Seas in what is today southern Ukraine and Russia.
  78. ↑ Haak, Wolfgang; Lazaridis, Iosif; Patterson, Nick; Rohland, Nadin; Mallick, Swapan; Llamas, Bastien; Brandt, Guido; Nordenfelt, Susanne; Harney, Eadaoin; Stewardson, Kristin; Fu, Qiaomei. 10. veljače 2015. Massive migration from the steppe is a source for Indo-European languages in Europe. bioRxiv. 522 (7555): 207–211. arXiv:1502.02783. Bibcode:2015Natur.522..207H. bioRxiv 10.1101/013433. doi:10.1038/NATURE14317. PMC 5048219. PMID 25731166. Pristupljeno 5. travnja 2023.. This steppe ancestry persisted in all sampled central Europeans until at least ≈3,000 years ago, and is ubiquitous in present-day Europeans. These results provide support for the theory of a steppe origin [...] of at least some of the Indo-European languages of Europe.
  79. ↑ Allentoft, Morten E.; Sikora, Martin; Sjögren, Karl-Göran; Rasmussen, Simon; Rasmussen, Morten; Stenderup, Jesper; Damgaard, Peter B.; Schroeder, Hannes; Ahlström, Torbjörn; Vinner, Lasse; Malaspinas, Anna-Sapfo. 2015. Population genomics of Bronze Age Eurasia. Nature. 522 (7555): 167–172. Bibcode:2015Natur.522..167A. doi:10.1038/nature14507. PMID 26062507. Our genomic evidence for the spread of Yamnaya people from the Pontic-Caspian steppe to both northern Europe and Central Asia during the Early Bronze Age [...] corresponds well with the hypothesized expansion of the Indo-European languages.
  80. ↑ Mathieson, Iain; Lazaridis, Iosif; Rohland, Nadin; Mallick, Swapan; Llamas, Bastien; Pickrell, Joseph; Meller, Harald; Guerra, Manuel A. Rojo; Krause, Johannes; Anthony, David; Brown, Dorcas. 14. ožujka 2015. Eight thousand years of natural selection in Europe. bioRxiv: 016477. doi:10.1101/016477. Pristupljeno 5. travnja 2023. Prenosi biorxiv.org. Most present-day Europeans can be modeled as a mixture of three ancient populations related to Mesolithic hunter-gatherers (WHG), early farmers (EEF) and steppe pastoralists (Yamnaya) [...].
  81. ↑ Asimov, Isaac. 1970. Constantinople: The Forgotten Empire. Houghton-Mifflin. str. 3
  82. ↑ Braun, Thomas. 6. prosinca 2012. Ancient Mediterranean Food. Spiller, Gene A. (ur.). The Mediterranean Diets in Health and Disease. reprint izdanje. Springer. New York. str. 29. ISBN 978-1-4684-6497-9. Pristupljeno 2. travnja 2022.. The wheat trade was the reason for Greek colonization of Olbia and other Black Sea ports from c. 615 B.C. on. [...] The Ukraine was the chief source of wheat imports to classical Athens: the sea route from the Crimea through the Bosporus and Dardanelles to the Aegean was Athens' lifeline.CS1 održavanje: datum i godina (link)
  83. ↑ King, Charles. 18. ožujka 2004. Pontus Euxinus 700BC–AD500. The Black Sea. Oxford University Press. doi:10.1093/0199241619.001.0001. ISBN 978-0-19-924161-3
  84. ↑ Paul Robert, Magocsi. 2010. A History of Ukraine: The Land and Its Peoples, Second Edition. University of Toronto Press. str. 184–185. ISBN 978-1442698796
  85. ↑ Birsay, Cem. 2007. The Integration of Regional Efforts for Strengthening Stability Initiatives in the Wider Black Sea Area and Turkey's Position. Volten, Peter M. E.; Tashev, Blagovest (ur.). Establishing Security and Stability in the Wider Black Sea Area: International Politics and the New and Emerging Democracies. Volume 26 of NATO science for peace and security series: Human and societal dynamics, ISSN 1874-6276. IOS Press. Amsterdam. str. 91. ISBN 978-1-58603-765-9. Pristupljeno 12. travnja 2023.. [...] from the 18th century onwards, Russian ambitions fueled Turkish-Russian power conflict over the control of the Turkish Straits and the Black Sea.
  86. ↑ McGowan, Bruce William. 1981. Chiftlik agriculture, western Macedonia, 1620-1830: The economic role of the district. Economic Life in Ottoman Europe: Taxation, Trade and the Struggle for Land, 1600-1800. Studies in Modern Capitalism, ISSN 0144-2333. Cambridge University Press. Cambridge. str. 134. ISBN 978-0-521-24208-0. Pristupljeno 5. travnja 2023.. A virtual cotton boom began with the onset of the American Revolutionary War in 1776, followed by a wheat boom beginning with the relaxation of Ottoman export controls following the French Revolution in 1789.
  87. ↑ Nicolle, David. 23. ožujka 1989. The Venetian Empire 1200–1670. Bloomsbury USA. ISBN 978-0-85045-899-2. Pristupljeno 12. travnja 2023.
  88. ↑ Bruce McGowan. 4. ožujka 2010. Economic Life in Ottoman Europe: Taxation, Trade and the Struggle for Land, 1600–1800, Studies in Modern Capitalism. str. 134. ISBN 978-0-521-13536-8
  89. ↑ Compare: Bruce William McGowan. 1981. Economic Life in Ottoman Europe: Taxation, Trade and the Struggle for Land, 1600–1800. Studies in Modern Capitalism ISSN 0144-2333. Cambridge University Press. Cambridge. str. 23. ISBN 978-0-521-24208-0. Pristupljeno 2. travnja 2022.. [...] a new group of sea-going merchants - Greek and Albanian subjects of the Porte [...] flew the Russian flag after 1783 (making up the bulk of the first foreign flag commercial flotilla on the Black Sea since the departure of the Italians in the fifteenth century), taking up the slack after the collapse of French trade after 1789.
  90. ↑ Lamothe, Dan. 26. veljače 2022. Ukrainian border guards may have survived reported last stand on Snake Island. The Washington Post. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. veljače 2022. Pristupljeno 27. veljače 2022.
  91. ↑ Ukraine war: Snake Island and battle for control in Black Sea. BBC News (engleski). 11. svibnja 2022. Pristupljeno 27. svibnja 2022.
  92. ↑ Koshiw, Isobel. 30. lipnja 2022. Ukraine says it has pushed Russian forces from Snake Island. The Guardian
  93. ↑ Peck, Michael. 6. svibnja 2022. Another Russian Warship is Burning in the Black Sea. Forbes
  94. ↑ Russian submarine strikes Ukraine with cruise missiles, defence ministry says. Reuters. 29. travnja 2022.
  95. ↑ Russia says it fires cruise missiles from submarine, warns again on NATO arms shipments. Reuters. 4. svibnja 2022.
  96. ↑ Mihai, Catalina. 8. svibnja 2023. Russian fighter plane intercepts Polish aircraft over Black Sea, Romania confirms. EURACTIV
  97. ↑ Russian Jet Intercepts Polish Plane Over Black Sea: Romania. The Defense Post. AFP. 7. svibnja 2023.
  98. ↑ Poland Border Guard says patrol intercepted by Russian jet. Deutsche Welle. AFP, dpa. 7. svibnja 2023.
  99. ↑ Witzenrath, Christoph, ur. 9. ožujka 2016. Eurasian Slavery, Ransom and Abolition in World History, 1200-1860. Routledge. doi:10.4324/9781315580777. ISBN 978-1-317-14002-3
  100. ↑ Turkish Black Sea Acoustic Surveys: Winter distribution of anchovy along the Turkish coast.
  101. ↑ Selcan Hacaoglu; Vanessa Dezem; Cagan Koc. 21. kolovoza 2020. Erdogan Unveils Biggest Ever Black Sea Natural Gas Discovery. Bloomberg News. Pristupljeno 22. kolovoza 2020.
  102. ↑ Turkish Statistical Institute. Rapor.tuik.gov.tr. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. siječnja 2014. Pristupljeno 14. siječnja 2014.
  103. ↑ Cât a crescut populația în principalele zone metropolitane ale țării în ultimele două decenii. www.analizeeconomice.ro
  104. ↑ Turkish Statistical Institute. Rapor.tuik.gov.tr. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. siječnja 2014. Pristupljeno 14. siječnja 2014.
  105. ↑ Turkish Statistical Institute. Rapor.tuik.gov.tr. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. ožujka 2013. Pristupljeno 14. siječnja 2014.
  106. ↑ Batumi City Hall website. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. kolovoza 2015. Pristupljeno 10. kolovoza 2017.
  107. ↑ Bulgarian Sea Resorts. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. travnja 2020. Pristupljeno 2. veljače 2007.
  108. ↑ Postcard from the Silk Road - Batumi...([1]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. lipnja 2020. (Wayback Machine))
  109. ↑ Montreaux and the Bosporus Problem (turski). Inačica izvorne stranice arhivirana 12. prosinca 2013.
  110. ↑ Montreaux Convention and Turkey (pdf) (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 19. ožujka 2013.
  111. ↑ HMS Defender: What will be the fallout from Black Sea incident?. BBC News. 23. lipnja 2021.
  112. ↑ MV Armenia (Армения) (+1941). Wrecksite.eu. 27. listopada 2014.
  113. ↑ Ukraine's ports partially unblocked by Russia, says Kiev. The Guardian. 4. prosinca 2018.
  114. ↑ Prized Russian Ship Was Hit by Missiles, U.S. Officials Say. The New York Times. 15. travnja 2022.
  115. ↑ Ukraine claims it hit a Russian warship with a missile strike. Russia says otherwise. CNN. 14. travnja 2022.
  116. ↑ Russian warship: Moskva sinks in Black Sea. BBC News (engleski). 15. travnja 2022. Pristupljeno 15. lipnja 2022.

Literatura

uredi

Vanjske poveznice

uredi
Sestrinski projekti
 Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Crno more
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Crno more
Dobavljeno iz "https://hr.wiki.x.io/w/index.php?title=Crno_more&oldid=6997948"