Wikipedija

Mitovi i legende u slobodnom zidarstvu

mitološke priče i legende koje su dio tradicije slobodnog zidarstva

Mitovi i legende zauzimaju središnje mjesto u slobodnom zidarstvu. Proizašli iz tekstova utemeljitelja ili raznih biblijskih legendi, prisutni su u svim masonskim obredima i stupnjevima. Kroz konceptualne parabole, oni slobodnim zidarima služe kao izvori znanja i promišljanja, gdje se povijest često isprepliće s fikcijom. Glavna tematika tih mitova uključuje legendarne priče o gradnji Salomonova hrama, smrti njegova arhitekta Hirama i viteštvu. Neki izvorni mitski motivi, u većoj ili manjoj mjeri te eksplicitno, i dalje su dio simbola koji čine korpus i povijest spekulativnog slobodnog zidarstva. Ipak, neki mitovi nisu ostavili dublji trag, ali se još uvijek mogu pronaći u višim stupnjevima ili simbolici pojedinih rituala. Drugi pak crpe inspiraciju iz srednjovjekovne mašte ili religijskog misticizma, ne opterećujući se povijesnom točnošću kako bi stvorili legendarne veze s nestalim cehovima ili viteškim redovima.

Mitovi, legende i slobodno zidarstvo

uredi

Mitovi i legende u slobodnom zidarstvu predstavljaju temeljne elemente u oblikovanju ideja i osjećaja koji se prenose unutar masonskih loža i među slobodnim zidarima. Oni doprinose izražavanju masonske tradicije te osiguravaju kontinuitet svakog masona kroz obred, praksu i masonsku kulturu. Kao i kod drugih mitologija, važnost i kvaliteta kombinacije elemenata priče često nadilazi same činjenice. Stoga ne postoji jedna jedinstvena ili službena inačica mitova i legendi u slobodnom zidarstvu – njihovo bogatstvo leži upravo u mnoštvu mogućih tumačenja.[C 1]

Ovi mitovi i legende slijede određeni kronološki narativ, koji se, uz manje ili veće varijacije, temelji na ponavljanju ključnih principa. Tri velika mita čine glavni korpus spekulativnog slobodnog zidarstva. Prvi je mit o gradnji Hrama, koji, iako ne zauzima središnje mjesto, donosi kontinuitet i stabilnost. Drugi je legenda o Hiramu, koja slobodnom zidarstvu pruža mogućnost dosezanja univerzalnih antropoloških ideala te ostaje glavna priča masonerije. Treći je mit o srednjovjekovnom viteštvu, koji promiče ljudske vrijednosti poput solidarnosti, odanosti i vrline.[C 2]

Glavna poruka svih mitova i legendi je uporaba ciljanih "alata" psihološkog istraživanja, usmjerene prvenstveno na moralno i duhovno samousavršavanje, izgradnju vlastitog karaktera, bratstvo i promišljanje smrti. Mitovi su međusobno povezani i razvijaju se kroz prisutnost herojske figure koja isprva nije spomenuta, ali se otkriva kroz masonske rituale.[C 3] Ta herojska figura simbolično se oživljava tijekom ceremonije inicijacije u prvi stupanj, dok viši stupnjevi produbljuju ovaj proces, uvodeći biblijske junake koji međusobno povezuju stupnjeve. Na taj način mitovi potiču maštu i osobna istraživanja svakog slobodnog zidara.[C 4]

Glavni mitovi i legende

uredi

Mit o izgradnji

uredi

Mit o izgradnji neraskidivo je povezan s masonerijom; dio svoje simbolike crpi iz povijesti raznih građevina, stvarnih ili legendarnih, poput piramida, Babilonske kule, Jeruzalemskog hrama ili katedrala. Iako je hram kralja Salomona model koji je usvojen u mitologiji slobodnog zidarstva, gradnja koju prakticiraju spekulativni slobodni zidari dio je šireg pokreta koji je francuski povjesničar Yves Hivert-Messeca 2017. godine nazvao "masonski konstruktivizam". Taj konstruktivizam temelji se na principima izgradnje, dekonstrukcije i slobodne ponovne izgradnje – čovjeka ili žene, duhovnog zdanja i boljeg svijeta, sve istovremeno. Mit tako poprima dva komplementarna smjera: jedan epistemološki, filozofski i duhovni, a drugi kulturni, filantropski i kritički. Sa svojom višestrukom i prilagodljivom interpretativnom snagom, ovaj mit nudi niz tumačenja koja se strpljivo mogu razvijati, bilo samostalno ili u zajednici.[C 5]

Mit o izgradnji ne pojavljuje se u starim dužnostima Rukopisa Regius iz 1390. godine, gdje se kralj Salomon spominje samo jednom. Rukopis Cooke iz 1410. godine, s druge strane, nudi mitološku priču koja je postala temelj operativne legende o Salomonovom hramu. Ova inačica gotovo identično se preuzima u rukopisu Velika loža br. 1 iz 1583. godine i Watsonovom rukopisu iz 1687. godine. Rukopisi Drumfriesa (1710.) i Grahama (1726.) slijede isti obrazac, ali dodaju detalje kako bi naglasili kršćanski karakter i religioznost ovog mitskog pripovijedanja.[F 1]

U prvom izdanju Andersonovih Konstitucija iz 1723. godine, mit preuzima biblijske elemente, ali predstavlja svrhu gradnje kao izgradnju "mjesta molitve za sve narode", dajući hramu univerzalnu dimenziju koja se povezuje s masonskim univerzalizmom. U izdanju iz 1738. godine naglašava se slobodnozidarski karakter mita i gradnje, prikazujući Salomona kao velikog majstora u Jeruzalemu, dok se gradnji i njezinim protagonistima pripisuju brojne vrline. Ovo izdanje koristi biblijske tekstove bez obzira na povijesnu točnost, s ciljem veličanja, isticanja starine i legitimacije.[F 2]

U 18. stoljeću mit o gradnji masonskog hrama služio je kao osnova za stvaranje prostora međuvjerske razmjene i rasprave. Konstitucije spominju ideju gradilišta, gdje potraga za navodnim tragovima slobodnog zidarstva i prenošenje daleke masonske tradicije, koju su promicali slobodni zidari prve Velike lože Engleske, omogućuju stvaranje jezika sastavljenog od znakova i riječi prepoznavanja. Osim toga, spominje se riječ koja je omogućavala protagonistima gradilišta da se međusobno prepoznaju, surađuju i nastave rad u skladu i harmoniji.[C 5]

Legenda o Hiramu

uredi
 
Hiram prikazan između dvaju stupova hrama.

Temeljni mit u slobodnom zidarstvu i vodeća nit majstorskog stupnja pojavio se 1730-ih godina. Legenda o Hiramu u potpunosti je preoblikovala rano slobodno zidarstvo, koje je do tada poznavalo samo dva stupnja, dodajući novu legendu koja je značajno promijenila značenje inicijacije. Brzo je potisnuo prethodni mit o Noi te postao opće prihvaćen u spekulativnom slobodnom zidarstvu.[F 3]

Lik Hirama i priča koji prati njegovu legendu ne pojavljuju se u izvornim ili prvoj generaciji rukopisa operativnog zidarstva iz 14. stoljeća, poput Regiusovog i Cookeovog rukopisa.[C 6] Spominjanje arhitekta kao "majstora geometrije i vođe svih zidara" pojavljuje se tek u rukopisima druge generacije, poput rukopisa Velike lože br. 1, ali njegov identitet nije jasno definiran. Postavljene su razne hipoteze kako bi se objasnile ove razlike – od jednostavne pravopisne pogreške prepisivača tekstova, do korupcije izvorne legende o Hiramu i njezine ponovne uspostave tijekom 18. stoljeća.[C 7]

Godine 1723. prvo izdanje Andersonovih Konstitucija spominje "princa arhitekata" po imenu Hiram Abiff. Ovo imenovanje povezano je s uvođenjem majstorskog stupnja, temeljenog na liku Hirama, koji se pojavljuje u rukopisima starih dužnosti obitelji Spencer, osobito između 1725. i 1729. godine.[C 8]

Iako je teško precizno utvrditi izvore legende, povjesničari 21. stoljeća općenito smatraju da je riječ o složenom mitu, sastavljenom od nekoliko priča temeljenih na Bibliji. Prva priča govori o sinovima Noe koji su pokušali preuzeti očevu ulogu kako bi otkrili njegovu tajnu; druga o Besalelu, majstoru graditeljstva, i njegovu poučavanju tajnama gradnje koje je prenio na dva kraljeva sina; treća o kralju Salomonu i izgradnji hrama, gdje se arhitekt Hiram pojavljuje kao sin Tirca i udovice iz plemena Naftali.[C 9] Prva priča potječe iz Grahamova rukopisa, prvog teksta koji spominje pronalazak tijela i tajne izgubljene smrću njezina nositelja. Druga opisuje izvanredne talente i vrline Besaleela, čije su tajne graditeljstva trebale ostati "pohranjene u srcu". Treća priča prikazuje Hirama kao najmudrijeg nadglednika i prenositelja znakova koji su zidarima davali prava. Kombinacija ovih triju priča gotovo u cijelosti čini legendu o Hiramu, kakva je prikazana u knjizi Samuela Pricharda La Maçonnerie disséquée iz 1730. godine.[C 10]

Mit i legenda o Hiramu značajno se razlikuju od drugih slobodnozidarskih mitova ili legendi o graditeljstvu, koje se mijenjaju i prilagođavaju vremenu i okolnostima. Hiramov mit čini se kao svjesna konstrukcija osmišljena kako bi strukturirala novi stupanj, potaknula aristokratskiji tip slobodnog zidarstva te razvila novu i drukčiju viziju slobodnog zidarstva. Prema francuskom povjesničaru Rogeru Dachezu, ovaj mit predstavljao je znanstveni i politički instrument mlade i prve Velike lože Engleske. Donio je ritualima iste inovacije i književne kvalitete koje su Andersonove Konstitucije donijele prilikom utemeljenja obedijencijalnog slobodnog zidarstva, oba djela proizašla iz istog pokreta.[C 10]

Legenda o viteštvu

uredi

Iako se viteški legenda primarno razvila u Francuskoj, prvi put se pojavila u Andersonovim Konstitucijama iz 1723. godine. U kratkom odlomku, Anderson je uspostavio poveznicu između viteštva i slobodnog zidarstva.[P 1]

Kroz proces integracije, koji povjesničari povezuju s razvojem viteštva od govora škotskog viteza Andrewa Michaela Ramsaya 1736. godine, staro viteštvo postalo je temeljna legenda u slobodnom zidarstvu. Mač, vrpca i ceremonija inicijacije izravni su nasljednici viteštva, gdje bratstvo u oružju odražava bratstvo unutar lože. Od 1740. godine broj viteških stupnjeva značajno se povećao. Viteška legenda, kroz ovu mitsku povezanost, ukorjenjuje novonastalo slobodno zidarstvo u obliku drevne legitimnosti,[C 11] pripisujući slobodnom zidarstvu i viteštvu stare povijesne korijene.[P 2] Ova legenda također pruža putokaz za slobodne zidare koji žele povezati djelovanje i duhovnost.[C 11]

Od druge polovice 18. stoljeća viteški mit dobiva ključnu važnost u masoneriji, osobito u njezinim višim stupnjevima. Na vrhuncu doba prosvjetiteljstva, kada je racionalizam polako osvajao sve veći prostor, ova legenda se doživljavala kao pokret za ponovnu sakralizaciju vjere, prožeta različitim strujama misticizma, kršćanstva i okultizma. Prilagodba viteških legendi bila je olakšana izvornim obredima, poput srednjovjekovnog rituala inicijacije, koji su u potpunosti usvojeni u nekim viteškim stupnjevima u slobodnom zidarstuv.[C 12] U Francuskoj, najstariji potvrđeni stupanj koji koristi vitešku legendu je "vitez istoka", a datira iz 1748. godine. Legendarna priča ovog stupnja usredotočena je na obnovu Drugog hrama, s krajnjom svrhom u 18. stoljeću kao dijelom slobodnozidarskog puta i duhovnog razvoja.[P 3]

Ova legenda prikazuje viteza zidara kao radnika koji tvrdi da je povezan s kamenorescima i graditeljima katedrala, sugerirajući da sada radi "s mačem u jednoj ruci i lopaticom u drugoj", prema uzoru na 3. red Francuskog obreda. U toj dvostrukoj ulozi predstavlja se kao borac zabrinut za sudbinu svijeta, ali i kao tragač za duhovnošću.[C 13] Ukorijenjen je u idealu uzvišene prošlosti i usmjeren prema boljoj budućnosti, sažimajući svoje djelovanje u dijalektici između tradicije i napretka.[C 14] Međutim, njegov odmak od izvornog operativnog i radničkog nasljeđa manje je uzvišen. Umjesto toga, bliži je modelu u kojem pravila i pompa religijskog i vojnog reda dodaju dodatni prestiž i mogućnosti laskanja, a ponekad i taštine, nekolicini aristokrata i uglednika koji lako postižu pristup stupnjevima koji ga simboliziraju.[D 1]

Izvorni mitovi i legende

uredi

Euklidov mit

uredi
 
Euklid Aleksandrijski (oko 330. pr. Kr. – oko 275. pr. Kr.).

Važnost Euklida u rukopisima starih dužnosti engleskog operativnog zidarstva očita je već u prvim rečenicama, u samom uvodu: "Ovdje započinju statuti umijeća geometrije prema Euklidu".[F 4] Prema mitološkoj priči iz Rukopisa Regius, Euklid je utemeljio sedam slobodnih umijeća, što je drugi naziv za sedam znanosti, i postao primarni izvor legende.[F 5] U tim zapisima Euklid je prikazan kao najučeni za sve obrte, a on je podučavao ta umijeća u Egiptu[a] i drugim zemljama, šireći geometriju i razne vještine.[F 5] Rukopis Cooke preuzima ovu legendu, ali je integrira u biblijsku priču, u kojoj je Euklid učenik Abrahama i prvi koji je imenovao geometriju njezinim imenom.[F 6] Rukopisi druge generacije starih dužnosti, od 1583. godine nadalje, zadržavaju Euklida kao središnju legendu za moralnu regulaciju. Godine 1710., Rukopis Drumfries br. 4, bez većih razlika u odnosu na prethodne zapise, pripisuje mu i dar proročanstva, čime legenda ide korak dalje, uvodeći proricanje u pojam transcendencije, bilo religiozne ili ne.[F 7] Legenda o Euklidu tako postaje temelj za pohvale upućene geometriji u ovim temeljnim zapisima, gdje je ona smatrana uzvišenom znanošću i glavnim instrumentom gospodarskog, obrtničkog i političkog upravljanja.[F 8]

Postupno nestajanje referenci na Euklida započelo je u posljednjim rukopisima starih dužnosti, koji ga više nisu spominjali kao izumitelja i širitelja slobodnih znanosti, iako su zadržali središnju ulogu geometrije u mitu operativnih zidara.[F 9] Prvo izdanje Andersonovih Konstitucija iz 1723., koje se odnosi na tzv. spekulativno slobodno zidarstvo, zadržalo je slobodna umijeća, ali je Euklidu dalo znatno manji značaj, opisujući ga kao "divljenja vrijednog". Izuzelo ga je iz temeljne uloge koju mu je pripisivalo operativno zidarstvo, u korist biblijskog lika Adama. Grčki geometar i njegov mit postupno su nestali iz mitologije slobodnog zidarstva, jer se racionalistički duh, temeljen na razumu i mjerenju, počeo sukobljavati s biblijskom i religijskom komponentom koja je zauzela središnje mjesto u prvim konstitucijama što su upravljale organizacijom prve Velike lože Engleske.[F 10]

Mit o Noi

uredi
 
Noa i njegovi sinovi (Michelangelo, 1509.).

Rukopisi prve generacije starih dužnosti, nastali između 1390. i 1420. godine, spominju Nou samo usputno, dok se naglasak stavlja na veliki Potop, koji služi kao povijesna vremenska referenca za izgradnju mita. Rukopis druge generacije, Velika loža br. 1 (1583.), proširuje kontekst Potopa, spominjući događaje prije i poslije njega.[F 11] Spekulativno slobodno zidarstvo kratko ga spominje u povijesnom dijelu i u prva dva pjevanja Andersonovih Konstitucija iz prvog izdanja 1723. godine. U tom kontekstu, Noa i njegova tri sina prepoznaju se kao "autentični zidari", koji nastavljaju širenje i prenošenje pretpotopnih umijeća i tradicija.[C 15]

Godine 1738., drugo izdanje Konstitucija dalo je veću važnost liku Noe, predstavljajući ga po prvi put kao oca slobodnog zidarstva. Od slobodnih zidara se očekivalo da djeluju kao "pravi Noini sinovi", koji su zajedno s njim gradili arku uz pomoć njegova tri sina. Mit koji Konstitucije u ovom izdanju predlažu jest onaj o svijetu čije je podrijetlo masonsko, a prvi slobodni zidari nazivaju se "Noahidi". Vitez Ramsay u svom govoru iz 1736. godine veliča isti mit, opisujući Nou kao prvog velikog majstora reda i izumitelja brodogradnje. Ovi temeljni zapisi slobodnog zidarstva pojačavaju i pokušavaju učvrstiti noahizam u masonskoj legendi, oslanjajući se na opći mit koji prethodi svim religijskim dogmama.[F 12]

U temeljnome tekstu iz 1726. godine, Grahamovom rukopisu, likovi Noe i njegova tri sina prikazani su kroz zamjenske oblike, uloge i riječi, što jasno nagovještava prizore opisane u legendi o Hiramu, koja je s vremenom nadvladala legendu majstorskog stupnja. Ipak, mit o Noi živi dalje kroz masoneriju posvojenja, čiji je ceremonijalni naglasak na pristupu Noinoj arci. Taj mit prisutan je i u 20. stupnju Reda kraljevske tajne, pod nazivom "veliki patrijarh", koji je preteča 21. stupnja Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, poznatog kao "nojev red, ili pruski vitez".[C 16]

Mit o Babilonu

uredi
 
Babilonska kula (Pieter Brueghel st., 1563.).

Mit o Babilonskoj kuli u slobodnozidarskim tekstovima ima nekoliko tumačenja: moralističku biblijsku verziju, suprotnu verziju koja nudi pozitivnu viziju gradnje hrama, te Andersonove Konstitucije koje sintetiziraju obje.[C 17] Rukopis Regius operativnog zidarstva uključuje priču o Babilonskoj kuli u svojim religijskim propisima. Značenje ostaje blisko biblijskom tekstu: prikaz čovjekova ponosa pred Bogom, koji biva osujećen pomutnjom jezika. Nekoliko stoljeća kasnije, ova verzija, opterećena krivnjom, pojavljuje se u legendi visokog stupnja Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, 21. stupnja.[C 18] Mit se također pojavljuje u masoneriju posvojenja, u obliku grijeha koji su počinila "djeca zemlje".[C 19]

Drugi temeljni zapisi, iako preuzimaju mit o kuli, ne zadržavaju krivnju kao glavni element, već mu daju pozitivnije tumačenje. To je već vidljivo u Rukopisu Cooke (1420.), kao i u starim dužnostima druge generacije iz 1580-ih nadalje, koje slave obrt i želju za gradnjom. U njima se ne ističu ni ponos ni krivnja, već ponašanje ljudi koji odano prenose pravila obrta jedni drugima.[C 20]

Andersonova Konstitucija predstavlja sintezu starih dužnosti i starozavjetne verzije priče. U legendarnom prikazu konstitucija ime Babilonske kule nije izričito spomenuto, ali je mit jasno prepoznatljiv. Iako kazna ostaje ista, prikazuje se samo kao posljedica činjenice da je čovječanstvo, unatoč svemu, steklo iznimne vještine u graditeljskom umijeću, a krivnja je dovela do velikog napretka.[C 21] U ovoj verziji prihvaća se ideja kazne, ali ona ne ograničava napredak ljudskog roda u okviru slobodnog zidarstva,[C 22] ističući ideju da mit o Babilonu simbolizira pretjerani nered, dok gradnja hrama, koja prevladava u masonskoj legendi, predstavlja simboličko gradilište jedinstva i univerzalnosti.[C 23]

Mit o Evi

uredi
 
Adam i Eva (Guido Reni, oko 1620.)

Andersonove Konstitucije iz 1723. godine povezuju prvu masonsku ložu s rajem na Zemlji, gdje su prisutni Adam i njegova dva sina, ali Eva nije spomenuta. Ova isključenost, međutim, nije bila dosljedno primijenjena u Europi tijekom 18. stoljeća, gdje su mnoge aristokratkinje primane kao "slobodne zidarke" kroz masoneriju posvojenja, u kojoj je obred posvojenja uključivao mit o Evi.[C 24] Mit o Evi ritualiziran je u raznim oblicima, najčešće u drugom stupnju, gdje je povezan s jabukom i zmijom. Eva se prvi put pojavljuje uz Adama na pločama za crtanje, gdje se stablo spoznaje nalazi u središtu raja na Zemlji. U drugom stupnju primatelji su pozvani simbolički proživjeti Evinu priču, ugrizom jabuke koja im daje spoznaju dobra i zla.[C 25] Ovaj mit sugerira da bi žene toga doba trebale koristiti svoj razum i volju kako bi donosile odluke sa znanjem o prvotnom stanju, čime bi bile sposobne prakticirati vrline. U tom simbolizmu, čin uzimanja jabuke više nije prikazan kao grijeh, već kao želja za spoznajom i mogućnost izbora. Na taj način mit o Evi od najranijih manifestacija uvodi žene u slobodno zidarstvo.[C 26]

Romanički mitovi i legende

uredi

Operativni mit

uredi

Operativni mit dugo je živio u mašti slobodnog zidarstva, prikazujući spekulativne slobodne zidare kao nasljednike graditelja katedrala. Prema relativno jednostavnoj hipotezi, spekulativni slobodni zidari, iako više nisu praktično koristili alate operativnih slobodnih zidara, naslijedili su ih zajedno sa simbolima, pravilima i tajnama koje su uz njih vezane. Povijesni dokumenti iz 17. stoljeća, kao i iz 14. i 16. stoljeća, bilježe pojavu "slobodnih zidara" i "loža" na velikim srednjovjekovnim gradilištima u Engleskoj i Škotskoj. Sličnost korištene terminologije sugerira određeni kontinuitet. Do 20. stoljeća ovo mitsko naslijeđe uživalo je izniman uspjeh, zahvaljujući teoriji prijelaza, prema kojoj su se, tijekom nekoliko godina, napuštene operativne lože transformirale u spekulativne lože. U njima je gradnja katedrala zamijenjena izgradnjom intelektualnih zdanja, zahvaljujući prihvaćanju gospode masona kao zaštitnika i donatora.[D 2]

Međutim, dokazana nepostojanost operativnih loža, koje su nestale već krajem 15. stoljeća zbog političkih razloga tijekom razdoblja Tudora u Engleskoj, kao i prvi prihvaćeni slobodni zidari (gospoda zidari), koji su potvrđeni tek početkom 17. stoljeća u Škotskoj i Engleskoj, čine ovu teoriju prijelaza i mit o slobodnim zidarima kao nasljednicima graditelja katedrala neučinkovitom. U Škotskoj su ta rijetka, ali jasno dokumentirana primanja neoperativnih uglednika uglavnom bila simbolične ceremonije u operativnim ložama pod upravom Schawovih statuta. Ti uglednici gotovo nikad ili vrlo rijetko nisu ponovno posjećivali svoje lože. Budući da nisu sudjelovali u radu loža, koje su se obično sastajale samo jednom godišnje, nije bilo moguće ostvariti nikakvu transformaciju ili prijelaz.[D 3] Ipak, operativni mit, sa svojim znakovima, simbolima i šifriranim jezicima naslijeđenima od drevnih zidarstih bratstava, korišten je za razvoj spekulativnog slobodnog zidarstva, koja je posudila neke od tih kodova. Plemenitost arhitekture i moguće filozofske evolucije, potkrijepljene bogatom i raznovrsnom renesansnom literaturom, privukle su uglednike i intelektualce koji su, iznad svega, težili živjeti u skladu tijekom razdoblja vjerskih sukoba.[D 4]

Templarska legenda

uredi
 
Jacques de Molay (oko 1243. – 1314.), francuski templar i službeno posljednji veliki majstor Templarskog Reda, od otprilike 1293. godine do ukidanja reda.

Legenda o Viteškom redu templara, koji je navodno opstao kroz slobodno zidarstvo, postao je samostalan dio slobodnozidarske baštine tek sredinom 18. stoljeća, u vrijeme kada je slobodno zidarstvo već uspostavila jasne vlastite prakse i strukture. Legenda o templarima razvila se kao odgovor na zanimanje aristokratske publike koja je, osim viteške legende iz Ramsayevog govora, u kojem templari nisu spomenuti, pokazivala obnovljeno zanimanje za povijest viteških redova općenito, a posebno za Red templara. Na tu temu razni su autori krajem 17. stoljeća počeli objavljivati djela, poput Povijesti osude templara (fran. Histoire de la condamnation des Templiers) Pierrea Dupuya, koja je prvi put objavljena 1654. godine i ponovno tiskana više puta do 1751. godine.[D 5]

Tijekom 1740-ih godina u Njemačkoj je uspostavljen masonski sustav pod nazivom Templarska striktna opservancija, koji je uživao značajan uspjeh gotovo dva desetljeća. Ovaj sustav doveo je legendu o templarima do logičnog zaključka, poučavajući i tvrdeći da je slobodno zidarstvo, pod krinkom mirnog bratstva, zapravo prikriveni Red templara, koji je preživio progon sklonivši se u operativne lože Škotske.[D 1] Ovaj "novotemplarski" sustav kasnije je postao jedan od temeljnih elemenata ispravljenog škotskog obreda, čija je struktura dijelom na njemu utemeljena.[P 4] Masonerija koja nasljeđuje templarske vitezove također se povezuje s terminalnim stupnjem Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, poznatim kao "vitez Kadoš". U Franckenovim rukopisima iz 1764. godine legendarna priča o templarima naširoko se koristi u ritualu ovog stupnja.[P 5]

Ipak, znanstvenici i masonolozi 20. i 21. stoljeća jednoglasno su odbacili ideju o templarskom podrijetlu slobodnog zidarstva, čak i u najdaljoj poveznici. Smatra se da takva tvrdnja pripada području izmišljene povijesti slobodnog zidarstva, dok se tvrdnja da je ovaj viteški red preživio unutar slobodnog zidarstva smatra čistom izmišljotinom.[D 1][P 6]

Alkemičarska i rozenkrojcerska legenda

uredi

Alkemičari i rozenkrojceri također su dio romantičnih legendi u slobodnom zidarstvu, ponekad spominjani kao njegovi skriveni utemeljitelji. U 17. stoljeću pojavila su se tri manifesta poznata kao "Red ruže i križa", uglavnom napisana od strane članova Tübingenskog kruga, skupine studenata luteranske teologije. Ti mladi idealisti zamišljali su i priželjkivali dolazak tolerantnijeg i mirnijeg svijeta, koji bi pomirio vjeru i tada nastajuću znanost, a tu su nadu izrazili u obliku alegorijskih priča. Kabala, moralne emblemi, alkemički i hermetički simboli integrirani su u te manifeste.[D 6] Kasnije su prisutnost određenih simbola u masonskim inicijacijskim ritualima, poput žive i sumpora u sobi izgubljenih koraka, ili testova zraka, vode i vatre u inicijaciji prvog stupnja unutar određenih obreda, omogućili usporedbe bez povijesne osnove. Ove poveznice, koje se pojavljuju u drugoj polovici 18. stoljeća, dodale su romantičnu legendu priči o nastanku slobodnog zidarstva, legendu koji nije dio njezinih izvornih mitova.[D 7] Rozenkrojcerski misticizam, koji je postigao uspjeh u razdoblju intelektualnog uzleta,[D 8] ipak je utjecao na mlado slobodno zidarstvo. Ona je posudila nekoliko simbola iz njegovog korpusa i obogatila ovu novu legendu masonskim stupnjem čiji su se prvi rituali pojavili oko 1760. godine – stupnjem "suverenog princa ruže i križa" ili "viteza ruže i križa".[D 7]

Vidi još

uredi

Bilješke

uredi
  1. ↑ Nijedan povijesni izvor ne potvrđuje njegovu prisutnost u bilo kojem trenutku u ovoj zemlji, prema Cavaignac (2016), str. 32.

Izvori

uredi
  • La Chaîne d'union, HS n°6, 2017:
  1. ↑ Hivert-Messeca, Yves. 2017. La franc-maçonnerie face à ses mythes. La Chaîne d'union. 6: 9–11
  2. ↑ Hivert-Messeca, Yves. 2017. La franc-maçonnerie face à ses mythes. La Chaîne d'union. 6: 13
  3. ↑ Vincent, Fréderic. 2017. La franc-maçonnerie et le mythe du héros. La Chaîne d'union. 6: 137–138
  4. ↑ Vincent, Fréderic. 2017. La franc-maçonnerie et le mythe du héros. La Chaîne d'union. 6: 139
  5. ↑ a b Hivert-Messeca, Yves. 2017. La franc-maçonnerie face à ses mythes. La Chaîne d'union. 6: 12–15
  6. ↑ Dachez, Roger. 2017. Hiram et ses frères : une légende fondatrice. La Chaîne d'union. 6: 37
  7. ↑ Dachez, Roger. 2017. Hiram et ses frères : une légende fondatrice. La Chaîne d'union. 6: 38
  8. ↑ Dachez, Roger. 2017. Hiram et ses frères : une légende fondatrice. La Chaîne d'union. 6: 39
  9. ↑ Dachez, Roger. 2017. Hiram et ses frères : une légende fondatrice. La Chaîne d'union. 6: 46
  10. ↑ a b Dachez, Roger. 2017. Hiram et ses frères : une légende fondatrice. La Chaîne d'union. 6: 47
  11. ↑ a b Hivert-Messeca, Yves. 2017. La franc-maçonnerie face à ses mythes. La Chaîne d'union. 6: 18
  12. ↑ Bryon-Portet, Céline. 2017. Le chevalier une figure mythique qui voyage dans le temps... La Chaîne d'union. 6: 132
  13. ↑ Bryon-Portet, Céline. 2017. Le chevalier une figure mythique qui voyage dans le temps... La Chaîne d'union. 6: 129
  14. ↑ Bryon-Portet, Céline. 2017. Le chevalier une figure mythique qui voyage dans le temps... La Chaîne d'union. 6: 130
  15. ↑ Cédot, Gilbert. 2017. Noé, où sont passés tes descendants ?. La Chaîne d'union. 6: 85
  16. ↑ Cédot, Gilbert. 2017. Noé, où sont passés tes descendants ?. La Chaîne d'union. 6: 95
  17. ↑ Cavaignac, François. 2017. Babel ou comment faire d'un blasphème une vertu. La Chaîne d'union. 6: 53
  18. ↑ Cavaignac, François. 2017. Babel ou comment faire d'un blasphème une vertu. La Chaîne d'union. 6: 55
  19. ↑ Cavaignac, François. 2017. Babel ou comment faire d'un blasphème une vertu. La Chaîne d'union. 6: 56
  20. ↑ Cavaignac, François. 2017. Babel ou comment faire d'un blasphème une vertu. La Chaîne d'union. 6: 57
  21. ↑ Cavaignac, François. 2017. Babel ou comment faire d'un blasphème une vertu. La Chaîne d'union. 6: 59
  22. ↑ Cavaignac, François. 2017. Babel ou comment faire d'un blasphème une vertu. La Chaîne d'union. 6: 60
  23. ↑ Cavaignac, François. 2017. Babel ou comment faire d'un blasphème une vertu. La Chaîne d'union. 6: 61
  24. ↑ Moreillon, Françoise. 2017. Ève ou la femme trahie. La Chaîne d'union. 6: 102
  25. ↑ Moreillon, Françoise. 2017. Ève ou la femme trahie. La Chaîne d'union. 6: 103
  26. ↑ Moreillon, Françoise. 2017. Ève ou la femme trahie. La Chaîne d'union. 6: 105
  • François Cavaignac, Les Mythes maçonniques revisités (francuski), 2016:
  1. ↑ Cavaignac (2016), str. 127–128
  2. ↑ Cavaignac (2016), str. 128-129
  3. ↑ Cavaignac (2016), str. 65
  4. ↑ Cavaignac (2016), str. 29
  5. ↑ a b Cavaignac (2016), str. 31
  6. ↑ Cavaignac (2016), str. 32
  7. ↑ Cavaignac (2016), str. 35
  8. ↑ Cavaignac (2016), str. 37
  9. ↑ Cavaignac (2016), str. 43
  10. ↑ Cavaignac (2016), str. 45-47
  11. ↑ Cavaignac (2016), str. 54-55
  12. ↑ Cavaignac (2016), str. 55-57
  • Roger Dachez i Alain Bauer, La Franc-maçonnerie (francuski), 2016:
  1. ↑ a b c Dachez i Bauer (2016), str. 16
  2. ↑ Dachez i Bauer (2016), str. 9-10
  3. ↑ Dachez i Bauer (2016), str. 12
  4. ↑ Dachez i Bauer (2016), str. 13
  5. ↑ Dachez i Bauer (2016), str. 14-15
  6. ↑ Dachez i Bauer (2016), str. 20-21
  7. ↑ a b Dachez i Bauer (2016), str. 17
  8. ↑ Dachez i Bauer (2016), str. 19
  • Pierre Mollier, La Chevalerie maçonnique (francuski), 2005:
  1. ↑ Mollier (2005), str. 47
  2. ↑ Mollier (2005), str. 55
  3. ↑ Mollier (2005), str. 90-91
  4. ↑ Mollier (2005), str. 134
  5. ↑ Mollier (2005), str. 119
  6. ↑ Mollier (2005), str. 130

Bibliografija

uredi
  • Cavaignac, François. Kolovoz 2016. Les Mythes maçonniques revisités. Univers maçonnique (francuski). Éditions Dervy. ISBN 979-10-242-0157-3.
  • Dachez, Roger; Bauer, Alain. 2016. Sources légendaires et mythiques. La Franc-maçonnerie. Que sais-je? (francuski). PUF. ISBN 978-2-13-075022-2
  • Mollier, Pierre. 2005. La Chevalerie maçonnique: Franc-maçonnerie, imaginaire chevaleresque et légende templière au siècle des Lumières. Renaissance traditionnelle (francuski). Éditions Dervy. ISBN 978-2-84454-398-1
  • Naudon, Paul. 2012. Les sources spirituelles. La Franc-maçonnerie. Quadrige (francuski). PUF. Paris. ISBN 978-2-13-059447-5
  • Vierne, Simone. Studeni 2008. Les Mythes de la franc-maçonnerie. Univers maçonnique (francuski). Vega. ISBN 978-2-85829-541-8.
Dobavljeno iz "https://hr.wiki.x.io/w/index.php?title=Mitovi_i_legende_u_slobodnom_zidarstvu&oldid=7116359"