Kinetička umjetnost

Kinetička umjetnost oblik je umjetničkog izražavanja u kojemu je pokret glavni dio estetskog umjetničkog objekta, obično skulpture. Kako se često kinetički objekt mijenja stvarnim kretanjem (Carlos Cruz-Diez) ili stvara iluziju pokreta (Youri Messen-Jaschin), neki smatraju da je kinetička umjetnost utjelovljenje op arta.

George Rickey, Četiri kvadrata u kvadratu, 1969.

Kinetička umjetnost je bila popularna u 1950-ih i 1960-ih godina, a njezini predmoderni počeci leže u industrijskoj opremi pokreta Arts and Crafts i vodovodnim instalacijama baroka. U moderni započela je u kinetičkim svjetlima i pokretnim predmetima dadaista Marcela Duchampa i Mana Raya, te u konstruktivističkim djelima umjetnika kao što su: Vladimir Tatljin, Naum Gabo, Alexander Rodtschenko i László Moholy-Nagy.

Tehničke konstrukcije često su pokretane snagom prirodnog vjetra ili strujanja zraka (kao što je to slučaj s Calderovim mobilima), vode, magnetizma, gravitacije ili učešćem promatrača. Međutim, koriste se i električni motori i ručni pogoni. Današnji umjetnici kinetičke umjetnosti često koriste najnoviju tehnologiju i računalno upravljani predmeti više nisu rijetkost.[1]

Nastavak kinetičke umjetnosti je kibernetička umjetnost u kojoj umjetničko djelo ovisi o vanjskim utjecajima, pogotovo manipulacijama nastalim ljudskim reakcijama (npr. Nicolas Schöffer i njegovi Prostorno-dinamički tornjevi).

Predstavnici

uredi
 
Alexander Calder, Akustični oblaci, 1953., mobil koji se kreće propuhom u dvorani Alua Magna, Sveučilišni grad Caracasa, Venezuela

Galerija

uredi

Izvori

uredi
  1. Bjorn Schulke (njem.) Pristupljeno 4. listopada 2013.

Vanjske poveznice

uredi

Sestrinski projekti

uredi
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Kinetička umjetnost