Indijska umjetnost

Indijska umjetnost označava umjetničku produkciju indijskih naroda kroz povijest i umjetnost današnje Republike Indije.

Tadž Mahal, 1632. – 1647., Mauzolej kraljice Mahal u Agri, Indija.
Mohendžo Daro, oko 3000. pr. Kr.
Velika stupa u Sanchiju, 3. st. pr. Kr.
Buda iz Gandare, 1. st., Guimet muzej, Pariz.

Prapovijest

uredi
 
Zaljubljeni par, freska iz Ajante, 6. st.

Ljudi žive na Indijskom potkontinentu oko 400.000 godina, a najljepša svjedočanstva svog postojanja su ostavili u špiljama Bhimbetka, čije su slike stare oko 30.000 godina, a petroglifi čak 290.000 godina, što ih čini najstarijim ljudskim izrazom na svijetu.[1][2][3]

Nedugo nakon početaka prve civilizacije koja se rodila u Mezopotamiji (današnji Irak i Sirija) oko 3500 g. p. K. javljaju se i najranija gradska naselja na rijeci Indu (oko 3000. g. p. K.). Gradovi kao Mohendžo Daro i Harappa bili su najveći i najrazvijeniji. Mohendžo-daro je zauzimao je 60 hektara površine, imao je pravokutni oblik i oko 40.000 stanovnika, a važnije građevine (poput citadele, škole, najstarije kupaonice i kanalizacije na svijetu) bile su izgrađene opekama od pečene gline.

Vezu Bliskog Istoka i Kine ostvarivala su mnoga nomadska plemena preko Indije, ali prije svega preko Perzije. Tako je Indijska umjetnost ostala dugo godina samosvojna i originalna.

Prva carstva

uredi
 
Jainistički hram Kandariya Mahadeva u Khajurahou, 11. st.
 
Angkor Wat, Kambodža, 11. st.

Indijci su apsorbirali mnoge perzijske elemente, ali su očuvali i domaće kiparske tradicije. Likovi mekih, čulno punih oblika, mogu se pratiti unatrag do prvih naseobina u dolini Inda. Tako su npr. nastale kiparski oblikovane vratnice Velike stupe u Sanchiju. Zanimljivo je da se na ovom djelu ne vidi gdje prestaje arhitektura, a gdje počinje skulptura. Stil koji je više čuvao tradicionalnu Indijsku skulpturu naziva se Mathura stil (po najvažnijoj školi u gradu Mathuri).

U međuvremenu je sjeverozapadna oblast Indije – Gandhara (danas u Afganistanu i Pakistanu) potpala pod vlast Aleksandra Velikog i nastao je Gandarski ili Indo-Grčki stil. Grčko-Rimski utjecaj se osjeća kroz nekoliko narednih stoljeća, a zanimljiv je u nekim od prvih prikaza Bude gdje je spojena indijska kiparska tradicija sa zapadnjačkim klasičnim elementima (npr. grčki profil).

Na kraju su se ta dva tipa kiparstva stopila u jedan za vrijeme dinastije Gupta (4. – 6. st.). O tome svjedoče začuđujuće slike na zidovima hinduističkih špiljskih hramova u Ajanti. Ta umjetnost se proširila cijelom Indijom i preselila se dalje na Daleki istok kad se Budizam proširio, čak do Kine i Japana.

Indijski hramovi

uredi
 
Hram Borobudur na Javi (750. – 850.)

Budistički hram, poput Mahabodhi hrama u Bodh Gayi (5. – 6. stoljeće), je ustanovio klasični oblik indijskog hrama s tornjem u obliku visoke piramide i visokom kamenom ogradom odmah uz hram, oboje potpuno prekriveni prizorima u visokom reljefu.

Najstariji hinduistički hramovi na jugoistoku Indije, oni građeni za vrijeme Pallava vladara, su zapravo prijelaz iz špiljskog hrama u strukturnu građevinu sa snažnim odlikama budističkih samostana i chaitya (dvorana u kojoj je stupa) s nekoliko ćelija okupljenih oko dvorišta. Tako hramovi u Mahabalipuramu i Hram sunca u Kornaku imaju dvorane-paviljone (mandapa) i svetišta (rathas) oblikovane kao ceremonijalne kočije.

Khajuraho hramovi su izvrsni primjer srednjovjekovne indijske arhitekture, ali svojim prikazima i svjedočanstvo života ljudi u vrijeme Chandela vladara (oko 950. – 1150.). Hramovi su izgrađeni od pješčenjaka, bez veziva, a kamenje se povezivalo na utor i zator s velikom preciznošću. Njihovi stupovi i arhitravi su izgrađeni od megalita, do 20 tona teških. Svaki se sastoji od tri glavna elementa: ulaza (ardhamandapa), svečane dvorane (mandapa) i svetišta (garbha griha).

Izvan Indije

uredi

Indijska umjetnost se s hinduističkom religijom proširila i u jugoistočnoj Aziji (Indokina), prije svega na Javi gdje postoji nevjerojatna Stupa iz 8. st, u Borobuduru.

Jedinstveno obilježje budističke arhitekture su kamene visoke pagode koje su najbrojnije u Mijanmaru (Burmi). Ali najmonumentalniji hinduističko-budistički hram je ujedno i najveća bogomolja ikad sagrađena – Angkor Wat. Angkor je bio najveći drevni grad na svijetu i prijestolnica Khmerskog naroda koji je vladao u Kambodži od 10. do 12. st. Hram je ogromni kameni kompleks s pet pagoda okružen kanalima, detaljno isplaniran i dekoriran, a služio je kao hram, palača i mauzolej Khmerskog boga-kralja.

Islamska umjetnost u Indiji

uredi
 
Džamija Petka u Champaneru, primjer islamske umjetnosti prije Mogula u Indiji
 
Kutab minaret i mauzolej Imama Zamina, Delhi, 12. st.
 
Utvrda Lahore

Arapskim zauzimanjem Sinda (712.) započinje islamizacija zapadne Indije i islamska umjetnost postaje dominantna na tom području. Godine 1206. uspostavljen je Delhijski sultanat (do 1398.). Po naredbi Qutb-ud-din Aibaka, prvog muslimanskog vladara Indije, 1193. godine započela je izgradnja Kutab minareta u Delhiju, koji sa svojih 72,5 m visine predstavlja najviši minaret od opeke na svijetu.[4]

Početkom 14. st. mongolski upad je približio islam Dalekom istoku i obogatio islamsku umjetnost. Prvi vladar Mogulskog Carstva, Babur stigao je iz Perzije i bio je u srodstvu s mongolskim carevima dinastije Timurida. On je s kasnijim Mughalima izgradio carstvo koje je početkom 18. stoljeća obuhvaćalo cijelu Indiju osim južnog vrha. Mughali su poticali umjetnost i pridonijeli širenju islama u cijeloj Indiji. Humajunova grobnica, grobnica baburovog sina Humajuna u Delhiju iz 1562. godine, je bila prva vrt-grobnica na indijskom poluotoku, i također prva građevina te veličine od crvenog pješčenjaka. Ona je korak dalje od Gur-e Amira, grobnice njegovog pretka i osvajača Azije, Timura Velikog u Samarkandu, te je bila presedan za buduću mogulsku arhitekturu kraljevskih mauzoleja koja je dostigla svoj vrhunac s Tadž Mahalom u Agri.[5] Zapanjuje činjenica da veličanstvena građevina Taj Mahal u Agri (1630. – 1648.) nije palača za užitak, nego mauzolej koji je Šah Džehan, Humajunob unuk, podigao svojoj voljenoj ženi Mahal. Ovdje je organska plastičnost hinduističke arhitekture usklađena s islamskom apstrakcijom i čistoćom linija. Bijeli mramorni zidovi, raskošno dekorirani reljefima i umetnutim obojenim kamenjem s dubokim nišama punim sjena, izgledaju tanki poput papira, skoro providni, a čitava građevina ostavlja utisak kao da jedva dodiruje tlo i kao da visi o kupoli koja sliči na balon. Atmosfera pjesničkog sanjarenja pojačana je okvirom – dugim vještačkim jezerom u kojem se građevina ogleda, oivičeno tamnozelenim žbunjem, ističe hladnu bjelinu paviljona na veleban način.

U 16. st., sa središtem u veličanstvenim utvrđenim palačama od pješčenjaka u Agri (Utvrda Agra), Fatehpur Sikriju, Lahoreu (Utvrda Lahore) i Delhiju (Crvena utvrda), nastaje osobita indo-islamska umjetnost velebnih džamija, palača, mauzoleja i figurativnog slikarstva.

 
Bihtir, Alegorijski prikaz cara Jahangira na prijestolju u obliku sata, rano 17. st., boja i zlato na papiru, 27,6 cm visoko, Smithsonian galerija, Washington.

Za vrijeme vladavine tri cara: Akbara (1555.1603.), Jahangira (1603. – 1627.) i Šaha Džehana (1627. – 1666.), čak se i Europa upoznala s mogulskom slikarskom školom. Akbarova želja za političkim jedinstvom svih sfera vlasti inspirirala ga je na sakupljanje europskih umjetnina. Iako su se ortodoksni muslimani u Indiji protivili Akbarovom pokroviteljstvu figurativnih umjetnosti, njegov sin Jahangir je ohrabrivao indijske umjetnike da proučavaju prirodu i europsko slikarstvo.

U Alegorijskom prikazu cara Jahangira na prijestolju u obliku sata, barokni interes za aktualno (pješćani sat) ukomponiran je u islamsku scenografiju. Okvirni ukrasi, kaligrafsko pismo i raskošan tepih koji uplošnjava pozadinu su ostavština perzijske umjetnosti. S druge strane, Figure i pješćani sat su trodimenzionalni sa sjenama. Jahangir okružen suncem i mjesecom, prima audijenciju muslimanskog sufija s bijelom bradom, muslimanskog princa s crnom bradom, europskog diplomata u zapadnjačkoj odjeći i umjetnika koji drži sliku. Dva mala anđela koja se igraju u podnožju pješćanog sata su kopirani s neke barokne slike. A kupidi iznad njih simbolički predstavljaju slijepu ljubav (kupid s lukom i strijelom – ljubav, a onaj s prekrivenim očima – sljepoću).

Indijska glazba

uredi

Indijska glazbena tradicija jedna je od najstarijih neprekinutih tradicija na svijetu. Podaci o njoj stari su više od 3000 godina, a nalaze se u drevnim indijskim zapisima - Vedama. U Indiji postoje iste vrste glazbe kao i u Europi: folklorna, popularna i klasična. Na Zapadu je najpoznatija i najcjenjenija indijska klasična glazba. Ona se kao glazba viših društvenih slojeva počela razvijati od 12. st. u hinduističkim hramovima i na dvorovima maharadža. Postoji duboka veza između indijske glazbe, filozofije, religije i prirode. Ona se izražava kroz stotine melodijskih uzoraka, raga. Svaka raga ima posebno značenje i povezuje se s određenim raspoloženjem, osjećajima, dnevnim ili godišnjim ciklusima. Izvođač odabire prikladnu ragu, izvodi je, a zatim improvizira. Jedna izvedba može trajati i nekoliko sati. Razinu umjetničke vrijednosti određuje vještina i maštovitost glazbenika izvođača. Samo pravi poznavaoci indijske filozofije mogu do kraja razumjeti indijsku glazbu. Indijska glazba je vokalna i to često jednoglasna. Melodijska linija je bogato ukrašena ornamentima, a karakteristična je uporaba glisanda koji povezuju tonove. Često se izvodi uz instrumentalnu pratnju prilikom čega glazbala oponašaju vokalni stil izvedbe.

Indijska književnost

uredi

Izvori

uredi
  1. Bhimbetka, Auditorium Cave, Madhya Pradesh: Acheulian Petroglyph Site, c. 200,000 - 500,000 BP na origins.net (engl.) Preuzeto 10. lipnja 2011.
  2. Bhimbetka rock shelters - galleries of the most ancient art na wondermondo.com (engl.) Preuzeto 10. lipnja 2011.
  3. Auditorium Cave & Daraki-Chattan Petroglyphs na visual-arts-cork.com (engl.) Preuzeto 10. lipnja 2011.
  4. World Heritage Monuments and Related Edifices in India. str. 107. Google Books. Pristupljeno 26. svibnja 2009. |first= nedostaje |last= (pomoć)
  5. Humayunova grobnicaArhivirana inačica izvorne stranice od 23. prosinca 2012. (Wayback Machine) na ArchNet.com (engl.) Preuzeto 19. lipnja 2011.

Poveznice

uredi

Vanjske poveznice

uredi
 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Indijska umjetnost