Zlatni čagalj
Zlatni čagalj (Canis aureus) sisavac je iz porodice pasa latinski: Canidae. Zlatni čagalj je najraširenija vrsta čaglja na svijetu, dijeli se na 13 podvrsta. Jedna podvrsta, europsko-maloazijski čagalj (Canis a. moreoticus) autohtona je na Balkanu. U Hrvatskoj je raširen u cijeloj Dalmaciji i priobalju sve do Istre, također se pojavljuju u istočnoj Slavoniji i Baranji kao dio oporavljene populacije iz Mađarske.
| Zlatni čagalj | |
|---|---|
 | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc) | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Carnivora |
| Porodica: | Canidae |
| Rod: | Canis |
| Vrsta: | C. aureus |
| Dvojno ime | |
| Canis aureus Linné, 1758. | |
| Rasprostranjenost | |
 | |
| Podvrste | |
vidi tekst | |
| Baze podataka | |
Opis
urediZlatni čagalj (Canis aureus) je srednje velika vrsta iz porodice Canidae koja nastanjuje sjevernu i sjevernoistočnu Afriku, jugoistočnu i središnju Europu (do Austrije i Mađarske),[1] Malu Aziju i Bliski Istok, te jugoistočnu Aziju.
Na listi ugroženih životinja svrstan je među skupinu – mala zabrinutost, zbog velikog područja na kojem živi, a koje sadrži dijelove s optimalnim uvjetima zaklona i hrane.[2]
Vrlo je prilagodljiva vrsta koja se hrani raznom vrstom hrane, a i živi u različitim klimatskim uvjetima, od afričkih savana, planina Kavkaza do šuma Indije. Najveći je od svih čagljeva i jedini je pripadnik porodice koji živi van Afrike. Dijeli se na 13 podvrsta. Premda se često svrstava s ostalim čagljevima (crnoleđi čagalj i prugasti čagalj) genetska istraživanja su pokazala da je zlatni čagalj rodbinski bliži sivom vuku i kojotu.[3] Genetski dokazi se poklapaju s formom lubanje koja također više sliči rečenom dvojcu nego ostalim čagljevima.
Zlatni čagalj se ponekad spominje u folkloru i mitologiji s određenim simpatijama. U indijskim pričama opisuje se kao lukavac, a u staroegipatskoj mitologiji ima glavnu ulogu u balzamiranju kao Anubis, bog mrtvih.
Nekada se smatralo da je zlatni čagalj predak nekih psećih pasmina, danas je to odbačeno, premda se u iznimnom slučaju može pariti s domaćim psima.
Podvrste
uredi- Alžirski čagalj (lat. Canis a. algirensis) – tamniji od C. a. aureus, s tri kruga boje prašine na repu. Po veličini je jednak crvenoj lisici. Živi u Alžiru, Maroku i Tunisu. Latinski sinonimi su: barbarus (C. E. H. Smith, 1839), grayi (Hilzheimer, 1906) i tripolitanus (Wagner, 1841)
- Senegalski čagalj (lat. Canis a. anthus – u usporedbi s Canis aureus lupaster nekoliko je centimetara duži i rame mu je 2 – 3 cm više, ima duže uši, glava mu više sliči na psa, a tijelo mu je mršavije. Rep mu je kraći i manje dlakav. Njuška mu je sjajno siva, a vrat i donji dijelovi bijeli. Nema crni prsten oko vrata ni karakteristične tamne točke koje ima egipatski čagalj.[4] Živi u Senegalu. Latinski sinonim je: senegalensis (C. E. H. Smith, 1839).
- Obični čagalj (lat. Canis a. aureus) – ovo je tek prijedlog za novu podvrstu. Velik je s mekanim, svijetlim krznom pretežno boje pijeska. Živi u Srednjoj Aziji, Afganistanu, Iranu, Iraku, na Arapskom poluotoku, u Balučistan, sjeverozapadnoj Indiji. Latinski sinonimi: balcanicus (Brusina, 1892), caucasica (Kolenati, 1858), dalmatinus (Wagner, 1841), hadramauticus (Noack, 1896), hungaricus (Ehik, 1938), kola (Wroughton, 1916), lanka (Wroughton, 1916), maroccanus (Cabrera, 1921), typicus (Kolenati, 1858) i vulgaris (Wagner, 1841).
- Sijamski čagalj (lat. Canis a. cruesemanni) – manji od C. a. indicus. Pojedini autori negiraju njegov status podvrste, a njihovo obrazloženje se zasniva na obrazloženju da se klasifikacija temeljila samo na opisima uhvaćenih primjeraka. Živi u Tajlandu, Laosu, Kambodži, Vijetnamu, Mjanmaru, Kini (Yunnan) i istočnoj Indiji.
- Egipatski čagalj (lat. Canis a. lupaster) – živi u Egiptu.
- Europski čagalj (lat. Canis a. moreoticus) – živi u Jugoistočnoj Europi, Maloj Aziji i na Kavkazu.
- Čagalj iz Šri Lanke (lat. Canis a. naria) – živi na jugu Indije i u Šri Lanki. Latinski sinonim je lanka (Wroughton, 1838).
- Canis a. riparius – Patuljasta podvrsta visine tek 30 cm do ramena. Većinom je sivo žute boje koja se miješa s manjom količinom crne. Njuška i noge su više žuti, a donji dijelovi tijela bijeli. Živi u Somaliji i na obalama Etiopije i Eritreje. Latinski sinonimi su: hagenbecki (Noack, 1897), mengesi (Noack, 1897) i somalicus (Lorenz, 1906).
- Sudanski čagalj (lat. Canis a. soudanicus) – manji i laganije građen od C. a. lupaster, visine ramena od 38 cm), te duljine tijela do 102 cm. U usporedbi s vukolikim C. a. lupaster, C. a. soudanicus je građen više kao hrt. Uši su mu nešto dulje od C. a. lupaster a boja tijela je svijetlosivkasta sa sjajnim preljevom, te s crnim mrljama. Živi u Sudanu i Somaliji. Latinski sinonimi su: doederleini (Hilzheimer, 1906), nubianus (Cabrera, 1921), thooides (Hilzheimer, 1906) i variegatus (Cretzschmar, 1826).
Izvori
uredi- ↑ Lapini L., Molinari P., Dorigo L., Are G. & Beraldo P., 2009. Reproduction of the Golden Jackal (Canis aureus moreoticus I. Geoffroy Saint Hilaire, 1835) in Julian Pre-Alps, with new data on its range-expansion in the High-Adriatic Hinterland (Mammalia, Carnivora, Canidae). Boll. Mus. Civ. St. nat. Venezia, 60 (2009): 169–186 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 27. srpnja 2011. Pristupljeno 10. svibnja 2010. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Jhala, Y.V. & Moehlman, P.D., 2008
- ↑ Lindblad-Toh et al. 2005. Genome sequence, comparative analysis and haplotype structure of the domestic dog. Nature 438: 803–819.
- ↑ The natural history of dogs : canidae or genus canis of authors ; including also the genera hyaena and proteles (1839) by Charles Hamilton Smith and Sir William Jardine, published by Edinburgh : W.H. Lizars
Drugi projekti
uredi | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Zlatni čagalj |
 | Wikivrste imaju podatke o taksonu Zlatni čagalj |