Austroslavizam
Austroslavizam označava političku koncepciju rješenja slavenskog problema u Austrijskoj, odnosno Austro-Ugarskoj Monarhiji. Austroslavističku ideju, kao protutežu panslavizmu je prvi izložio Karel Havlíček Borovský 1846. god., da bi ubrzo potom češki političar František Palacký razvio austroslavizam kao koherentan politički program.
![](http://up.wiki.x.io/wikipedia/commons/thumb/9/92/Austria_hungary_1911.jpg/300px-Austria_hungary_1911.jpg)
Austroslavizam su djelomično podržali i drugi slavenski narodi u Austrijskom Carstvu. Jedan od prijedloga teritorijalnog preustroja Austro-Ugarske bio je i onaj Aurela Popovicia, koji je predlagao federalizaciju države pod nazivom Ujedinjene Države Velike Austrije.
Habsburška Monarhija je nakon Proljeća naroda 1848. – 1849. odlučila krenuti drugim putem u rješavanju nacionalnog pitanja, te je uveden kruti Bachov apsolutizam, s pokušajem germanizacije i svođenja etničkih identiteta na pojavu bez političkog značaja: kada se taj pokušaj izlaska na kraj s nacionalizmom toga doba pokazao neuspješnim, pristupilo se dogovoru s najsnažnijim od njih, te je došlo do sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867. god. - koja će doista zadovoljiti Mađare, ali će ostaviti nezadovoljnim druge narode u Monarhiji.
Program
urediSlovenac Jernej Kopitar (1780. – 1844.) okupio je početkom 19. stoljeća brojne slaviste i djelovao kao suosnivač slavistike unutar Habsburške Monarhije u smislu kulturnog nacionalizma. U skladu s tadašnjim stanjem, sagledavalo se pitanje jezičnog identiteta kao najvažnije pitanje nacionalne samobitnosti. Nastanak političkog austroslavizma 1840-ih godina je u velikoj mjeri oslonjen na lingvistički i kulturni rad Jerneja Kopitara, koji se - s ugledne pozicije upravitelja dvorske knjižnice u Beču i cenzora za slavenske jezike - dopisivao s velikim brojem utjecajnih intelektualaca.
Ognjeslav Utješinović Ostrožinski objavio je u Slavenskom jugu 27. X – 5. XI. 1848. nacrt za federalizaciju Monarhije pod naslovom Osnova za savezno preporodjenje cesarovine austrijske po načelu ustavne slobode i narodne naravstvene jednakosti.[1] Utješinović je tu pisao o 10 nacija unutar Monarhije (u izdanju iz 1861. godine piše o sedam nacija) koje bi trebale imati svoje federalne jedinice.[1]
Austroslavizam je zamišljao suradnju slavenskih naroda srednje Europe u okviru Habsburške Monarhije, koja je tada bila pod dominacijom njemačkih elita. Ideja je izrasla u krugovima čeških liberala, kao alternativa proruskom panslavizmu. František Palacký je predlagao federaciju osam nacionalnih regija s istaknutom samoupravom.
Nakon poraza češke revolucije u Pragu u lipnju 1848., program je izgubio na značaju, ali je politički koncept austroslavizma ipak ustrajao sve do raspada Austro-Ugarske 1918. Stjepan Radić 1902. godine u Pragu objavljuje raspravu Slovenská politika v Habsburské Monarchii (hrvatski prijevod pod naslovom Slavenska politika u Habsburškoj monarhiji, objavljen kasnije u "Hrvatska misao", 1905.–06.) zalagao za "Podunavsku federaciju država i naroda", koja bi se trebala sastojati od 5 državnih cjelina – češke, galicijske (poljske), ugarske, hrvatske i njemačke.
Austroslavizam se ozbiljno bavio mogućnošću zahvaćanja slavenskih područja pod vlašću Turske u sastav Austro-Ugarske, što se manjim dijelom ostvarilo pripojenjem Bosne i Hercegovine: u tu svrhu se radilo na formiranju zajedničkog srpskohrvatskog jezika.
Na području Hrvatske, kao najuglednijeg predstavnika austroslavističke ideje se uglavnom navodi biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji je istomišljenike uspijevao naći i na bečkom dvoru. Također se spominje Dragutina Kušlana, koji je sudjelovao na Prvom sveslavenskom kongresu u Pragu 1849. godine, te Bogoslava Šuleka, koji je postavke austroslavizma učinio osnovnom misli Narodne stranke, koja je 1860-ih i 1870-ih godina bila glavnom snagom u Hrvatskoj politici.
Povezani članci
urediIzvori
uredi- ↑ a b austroslavizam, enciklopedija.hr, pristupljeno 3. travnja 2024.