Staronorveški jezik
Staronorveški jezik (norveški: gammelnorsk) jest rani oblik norveškoga jezika kojim se govorilo u Norveškoj između 11. i 15. st.[1] kao prijelaznom inačicom između staronordijskoga[2] i srednjonorveškoga.[3] Govorio se u razdoblju srednjega vijeka kada su vikinški način života počeo zamirati, a kršćanstvo je počelo igrati sve veću ulogu u društvu. Time je u uporabu ušla latinica, a koristila se uz runsko pismo.
| Staronorveški jezik | |
| gammelnorsk / gamalnorsk | |
| Regije | Norveška |
| Razredba | indoeuropski germanski sjevernogermanski zapadnoskandinavski staronorveški |
| Pismo | Rune i latinica |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-3 | — |
| Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) | |
U ranijem se razdoblju vrlo malo razlikovao od staroislandskoga, no tijekom 13. stoljeća počeo se dijeliti na dijalekte, čime je začeo dijalektalnu podjelu suvremenoga norveškoga. Ti su dijalekti stvorili dijalekatski kontinuum, čime su zapadni dijalekti bili sličniji staroislandskome, a istočni starošvedskome.[3] Najočitija razlika između staronorveškoga i staroislandskoga bila je u pravopisu.[4]
Identificirana su četiri dijalektalna područja staronorveškoga na zapadu Norveške prema rukopisima iz razdoblja, a ta dijalektalna područja su:[5]
Većina istraživača istok tadašnje Norveške dijalektalno dijele na jugoistočne i istočne dijalekte, a sjeverna područja ostaju nezabilježena.[5]
Srednjonorveški jezik
urediSrednjonorveški podrazumjeva razdoblje u razvoju norveškoga jezika nakon dolaska Crne smrti, koja je ubila 60 % norveškog stanovništva, od sredine 14. do sredine 16. stoljeća, kada ga je kao službeni i pisani jezik zamijenio danski.[6]
Ovo razdoblje norveškoga obilježava značajno pojednostavljenje morfologije jezika, osobito padežnog sustava i glagolskih lica, kao i redukcija mnogih samoglasnika na /e/. Još je jedna velika promjena bila gubljenje zubnih tjesnačnika, /þ/ i /ð/, koji su ponegdje zamijenjeni zapornicima, a ponegdje potpuno iščeznuli.
Izvori
uredi- ↑ Bandle, Oskar i dr. 2005. Phonological developments from Old Nordic to Early Modern Nordic I: West Scandinavian. The Nordic Languages: An International Handbook of the History of the North Germanic Languages. Walter de Gruyter. str. 1083. ISBN 3-11-017149-X
- ↑ staronordijski - Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 1. siječnja 2024.
- ↑ a b Hval, Heidi. 24. veljače 1998. The History of Norwegian. Brigham Young University. Pristupljeno 1. siječnja 2024.
- ↑ Gordon, E. V. 1957. An Introduction to Old Norse. Clarendon Press. Oxford. str. 319–320. ISBN 0-19-811184-3
- ↑ a b Hagland, Jan Ragnar. 2002. Dialects and written language in Old Nordic I: Old Norwegian and Old Icelandic. The Nordic Languages: An International Handbook of the History of the North Germanic Languages. Walter de Gruyter. Berlin. str. 1015–1017. ISBN 3-11-014876-5
- ↑ Harald Aastorp. 1. kolovoza 2004. Svartedauden enda verre enn antatt. Forskning.no. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. ožujka 2008. Pristupljeno 3. siječnja 2009.
Vanjske poveznice
uredi- The Old Norse Language Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. prosinca 2009. (Wayback Machine)