Simfonija br. 9 (Beethoven)

Simfonija br. 9 u d-molu, op. 125 posljednja je Beethovenova simfonija, koju je stvarao skoro 10 godina. Već na praizvedbi 1824. godine, kojom je i sam skladatelj dirigirao, publika je oduševljeno prihvatila to djelo.

Stranica iz IX. simfonije

Kako bi što snažnije opisao radost pobjede, Beethoven je prvi puta u simfoniju uveo ljudski glas. U završnom, IV. stavku simfonije, četvero solista i zbor pjevaju Odu radosti, za koju je riječi napisao Friedrich Schiller. U devetu simfoniju (slično još samo kod pete simfonije) utkana je temeljna misao Beethovenova revolucionarna duha, sloboda i jednakost.

Oda radosti danas je službena himna Europske unije.

Tijekom skoro 200 godina mijenjala su se mišljenja o toj simfoniji. Neki su bili potpuno protiv vokalno-instrumentalne simfonije jer su smatrali da se tako gubio smisao simfonije kao djela. Giuseppe Verdi je za IV. stavak simfonije rekao da je "loše sastavljen", a kritičar Louis Spohr "da Beethoven uopće nema ukusa o dobrom dijelu. 4. stavak monstruzan je i bez ukusa, uporaba teksta Ode radosti je trivijalna, a glazba uz nju je vulgarna". Wagner je rekao da je "vrhunac glazbe", a Karajan "da nitko nije skladao bolju simfoniju".

Važne snimke

uredi
Nedovršeni članak Simfonija br. 9 (Beethoven) koji govori o glazbi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.