Satiri

Satiri (grč. σάτυρος, sátyros - Σάτυροι, Sátyroi) u grčkoj mitologiji poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali najčešći je prikaz satira kao mitološkog bića koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni nego su polubogovi.^[1]

Karakteristike

Jakob Jordaens: Satir u gostionici, 17. stoljeće

Satiri su prikazivani s malim jarećim rogovima, ušima, repom, a ponekad i kopitima. Poslije su prikazivani u kozjem obličju zahvaljujući povezivanju s Panom i rimskim Faunom - imali su dug kozji ili konjski rep. Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a često s vinovom lozom ili bršljanom koji im je kružio oko glave. Često su nosili tris - štap ukrašen listovima i bršljanom koji je na vrhu imao češer.

Zbog svoje ljubavi prema vinu prikazivani su držeći šalice s vinom, a zbog velikog seksualnog apetita često su prikazivani s erekcijom ili u lascivnim položajima.

Mitologija

Satirski život

Tizian: Satirsko dijete, 1522./1523.

Satiri su bili poluljudi i poluživotinje koji su pratili Dioniza^[2] ili Pana.^[3] Na njihovu čelu bio je Silen, božanstvo povezivano s plodnošću.

U Dionizovu kultu muški sljedbenici nazivani su satirima, a sljedbenice menadama.

U rimskoj mitologiji bili su znani kao Panes, duhovi povezani sa seoskim Panom, a miješani su i s Faunima.

Satiri su opisivani kao opasni, ali opet sramežljivi i bojažljivi. Bili su ljubitelji vina, žena i dječaka, hedonisti. Skitali su se uz glazbu aulosa, cimbala, kastanjeta, gajda te su voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se poseban ples zvao sikinnis.

Stariji su satiri znani kao sileni, silenoi,^[4] a mlađi kao satyrisci. Zec je bio simbol plahog i stidljivog satira. Satirska djeca, odnosno mladi satiri bili su često prikazivani u umjetnosti.

Prmea Higinu,^[5] Eratosten piše da su u Gigantomahiji satiri i sileni došli jašući na magarcima koji su se uplašili stravičnih neprijatelja i glasno njakali, što je uplašilo Gigante koji su pobjegli.

William-Adolphe Bouguereau: Nimfe i Satir, 1873.

Podrijetlo

Prema Homerskoj himni Afroditi,^[6] planinske nimfe Oreade su spavale sa Silenima i Hermesom, a pretpostavlja se da su satiri plod tog čina. Heziod^[7] ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom.

Strabon^[8] citira Hezioda da su se Hekaterovim i Foronejevim kćerima rodile planinske nimfe i satiri te kureti (Kouretes). Prema Nonu^[9] Leneju, Astraju i Maronu, trima silenima, Silenovim sinovima, rodili su se satiri.

Češća je inačica da su sinovi Hermesa i Iftime^[10] ili Najada.^[11] Prema Euripidu,^[12] Silen ih naziva svojim sinovima.

Satiri i nimfe

Satir, rimska kopija Praksitelova djela

Satiri su bili povezani s plodnošću, a sami bjehu pohotna i razvratna bića koja su voljela žene, ali i dječake. Posebice su se zaljubljivali u nimfe koje su često promatrali i opsjedali.

Umjetnost

Slikarstvo

U grčkoj su umjetnosti isprva prikazivani starim i ružnim stvorenjima, posebice u radovima atičke škole, ali poslije su ih počeli prikaživati mlađima i blaženijima.

Poznat je kip, vjerojatno kopija Praksitelova djela, koji prikazuje satira koji se blaženo naslanja na stablo s frulom u ruci (na slici zdesna).

Književnost

Satirska drama slijedila je nakon trilogije tragedija na dionizijevskim svečanostima. Te bi drame jednostavnije i veselije prišle temi, za razliku od tragedija. Eshil je bio poznat po svojim satirskim dramama, ali nisu sačuvane. Od Sofokla ostala je jedna satirska drama sačuvana u fragmentima - Tragači ili Sljednici (Ichneutae) 1907. u Egiptu. Jedina preživjela satirska drama iz 5. stoljeća pr. Kr. jest Euripidov Kiklop.

Rimska satira bio je poetski esej kojim se moglo kritizirati i izrugivati. Često se povezivala s grčkom satirskom dramom, ali jedina veza je samo prevratnički duh samih satira, kao suprotnost urbanizmu i samoj civilizaciji. Etimologija je također drukčija, dolazi od latinskog satira, odnosno ranije oblika satura, ženskog roda pridjeva satur = "zasićen" (od ie. korijena *sa-t/se-t-, otud i stsl. sytъ > hrv. sit).

Literatura

↑ Ovidije: Metamorfoze (I./192)
↑ Diodor Sicilski: Biblioteka povijesti (IV./5.3)
Ovidije: Metamorfoze (XI./86.)
↑ Non: Dionysiaca (XIV./47)
↑ Pauzanije: Opis Grčke (I./23.6)
↑ Higin: Astronomica (2.23)
↑ Homerske himne: Afrodita (256. -)
↑ Heziod: fragmenti, ur. Karl Wilhelm Göttling (96.)
↑ Strabon: Geografija (X./3.9)
↑ Non: Dionysiaca (XIV./105. -)
↑ Non: Dionysiaca (XIV./113.)
↑ Ksenofont: Symposion (V./7.)
↑ Euripid: Kiklop (13, 82, 69.)

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Satiri

Satiri u klasičnoj literaturi i umjetnosti (engl.)

[1] Ovidije: Metamorfoze (I./192)

[2] Diodor Sicilski: Biblioteka povijesti (IV./5.3)
Ovidije: Metamorfoze (XI./86.)

[3] Non: Dionysiaca (XIV./47)

[4] Pauzanije: Opis Grčke (I./23.6)

[5] Higin: Astronomica (2.23)

[6] Homerske himne: Afrodita (256. -)

[7] Heziod: fragmenti, ur. Karl Wilhelm Göttling (96.)

[8] Strabon: Geografija (X./3.9)

[9] Non: Dionysiaca (XIV./105. -)

[10] Non: Dionysiaca (XIV./113.)

[11] Ksenofont: Symposion (V./7.)

[12] Euripid: Kiklop (13, 82, 69.)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]