Remment Lucas Koolhaas, poznatiji po svom nadimku Rem (Rotterdam, 17. studenog 1944.) je međunarodno priznati nizozemski arhitekt, teoretičar arhitekture, urbanist i profesor na Postdiplomskom studiju dizajna na Harvardu. God. 2000. osvojio je prestižnu Pritzkerovu nagradu,[1] a 2008. god. časopis Time ga je svrstao među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu.[2]

Rem Koolhaas
postmoderna arhitektura
(dekonstruktivistička arhitektura)
Rem Koolhaas
Rem Koolhaas na Drugom bijenalu arhitekture u Moskvi 2010. god.
Rođenje 17. studenog 1944.
Rotterdam, Nizozemska
Nacionalnost nizozemsko
Vrsta umjetnosti arhitektura
Praksa Architectural Association School of Architecture
Sveučilište Cornell
Office for Metropolitan Architecture (OMA)
Sveučilište Harvard
Utjecao Zaha Hadid
Utjecali Philip Johnson, Frank Gehry‎
Poznata djela Kunsthal Rotterdam
Nizozemska ambasada u Berlinu
Casa da Música
Sjedište CCTV-a
Nagrade Pritzkerova nagrada (2000.)
Nagrada Praemium Imperiale (2003.)
Zlatna medalja RIBA (2004.)
Zlatni lav Venecijanskog bijenala (2010.)
Portal o životopisima
Kunsthal Rotterdam (1992.)

Životopis

uredi
 
Koolhaas pregleda model Središnje knjižnice u Seattlu

Koolhaas je proveo dio djetinjstva u Indoneziji gdje je njegov otac, Anton Koolhaas (1912. – 1992.), slavni spisatelj i kritičar, organizirao kulturni program po osamostaljenju države. Nakon povratka u Nizozemsku, radio je koncem 1960-ih kao novinar u tjedniku Haagse Post koji je u to politički i kulturno vrlo turbulentno vrijeme eksperimentirao s novim oblicima novinarstva. On je za Haagse Post, između ostalih, intervjuirao i umjetnika Constanta koji je sa svojim utopijskim arhitektonskim projektom „Novi Babilon” odlučujuće utjecao na Koolhaasa. On je također, poput oca, kratko radio kao scenarist.

Između 1968. i 1972. Koolhaas je studirao arhitekturu na Architectural Association School of Architecture (AA) u Londonu. Potom je radio u SAD-u za njemačkog arhitekta Oswalda Mathiasa Ungersa na Sveučilištu Cornell, koji je tamo bio profesor.

Zajedno s Madelon Vriesendorp, Eliom i Zoe Zenghelis je 1975. godine osnovao arhitektonski ured Office for Metropolitan Architecture (OMA), a kasnije i njegov istraživački pandan AMO, s trenutačnim sjedištem u Rotterdamu. Objavljivanjem nekoliko arhitektonskih teorijskih uradaka, predavanja i sudjelovanja na natječajima od osnutka OMA, Koolhaas je imao važnu ulogu u globalnim arhitektonskim raspravama.

 
Koolhaasov prijedlog zastave Europske unije iz 2001. god.

Koolhaas je 2005. god. pokrenuo i arhitektonski časopis Volume Magazine, zajedno s Markom Wigleyjom i Ole Bouman. U prosincu 2007. god je bio i član „Odbora mudraca o budućnosti Europe” (Council of Wise Men on the Future of Europe).[3]

Rem Koolhaas je danas profesor na Sveučilištu Harvard i oženjen je nizozemskom umjetnicom Madelon Vriesendorp, s kojom ima dvoje djece.

Djela

uredi
 
Središnja knjižnica, Seattle (2004.)
 
Casa da Música, Porto (2005.)
 
Sjedište CCTV-a (desno), Peking (2009.)
 
Dallas Wyly Theatre, Dallas (2009.)

Jedna od njegovih najutjecajnijih knjiga je „Bunovni New York: retroaktivni manifest Manhattanu”, objavljen 1978., u kojoj je pokušao prikazati implicitnu filozofiju urbanog Manhattana. Koolhaas je protumačio ovu knjigu kao tipičan primjer metropole, čiji se karakter osobito manifestira u „kulturi zagušenja” („kultura konsolidacije”). Gustoća grada i njegovih unutrašnjih proturječnosti zbunjuju estetske, socijalne i kulturne uvjete da bi se došlo do tumačenja šarma i kvalitete pojedinačnih objekata.[4] Prema tome, dopušteno je, pa čak i potrebno, miješati više funkcija u istoj građevini čiji oblik više ne ovisi o funkciji. Mnoge njegove zgrade i dizajn su oblikovani ovim shvaćanjem grada. Tipično obilježje njegovih zgrada je njihov kolažni izgled i labirintski dizajn. Oni kombiniraju različite estetike i funkcionalnosti, ili se sudaraju. Koolhaas naglašava kako je riječ o funkciji zgrade kao „društvenog katalizatora”, koja često ima svjesno provokativan društveni utjecaj.

Prve zgrade ostvarene prema njegovim nacrtima su ostvarene tek ranih 1980-ih: plan i nekoliko stambenih zgrada u IJ-plein na sjeveru Amsterdama, te Nizozemsko plesno kazalište (Nederlands Dans Theater) u Den Haagu (1980. – 87.).

Godine 1995., u suradnji s grafičkim dizajnerom Bruceom Mauom, i kolegama Jennifer Sigler i Hans Werlemann, napisao je manifest „S, M, L, XL”. Ovo djelo od 1376 stranica se sastoji od eseja, manifesta, dnevnika, fikcije, putopisa i refleksija o suvremenom gradu. Između ostalog Koolhaas ističe kako se u suvremenom gradu, zahvaljujući stalnom napretku, gubi tradicionalna ideja identiteta grada koja se ostvarivala njegovim specifičnim ulicama i zgradama.[5]

  »Područja konsenzusa se pomiču nevjerojatno brzo; mjehurići sigurnosti stalno eksplodiraju. Bilo koji arhitektonski projekt koji izvodimo traje najmanje četiri ili pet godina, tako da postoji neusklađenost između ubrzanja kulture i kontinuirane sporosti arhitekture.«
([6])

Kronološki popis poznatijih djela

uredi

Izvori

uredi
 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Rem Koolhaas
  1. Rem Koolhaas Biography, službene stranice Pritzkerove nagrade (engl.) Preuzeto 13. veljače 2013.
  2. Richard Lacayo, Rem KoolhaasArhivirana inačica izvorne stranice od 22. kolovoza 2013. (Wayback Machine), Time 30. travnja 2009. (engl.) Preuzeto 14. veljače 2013.
  3. Rat der Weisen na eu info.de (njem.) Preuzeto 18. veljače 2013.
  4. Rem Koolhaas, Delirious New York: A Retroactive Manifesto of Manhattan, 1978. ISBN 978-1-885254-00-9
  5. Rem Koolhaas, SMLXLArhivirana inačica izvorne stranice od 10. lipnja 2008. (Wayback Machine), 1995. ISBN 978-1-885254-86-3
  6. Intervju za Iconeye 13. srpnja 2004. (engl.) Preuzeto 18. veljače 2013.

Vanjske poveznice

uredi