Rajnska konfederacija

Rajnska konfederacija ili Rajnski savez (njem. Rheinbund, fra. États confédérés du Rhin) bila je tvorevina njemačkih marionetskih država Prvog Francuskog Carstva. Prvotno je bila ustrojena od 16 njemačkih država koje su joj pristupile 12. srpnja 1806. na inicijativu Napoleona Bonapartea, koji je prethodno odlučno porazio Austrijsko i Rusko Carstvo u Bitci kod Austerlitza. Mir u Požunu službeno je doveo do osnutka Konfederacije koja je postojala od 1806. do 1813. godine.

Rajnska konfederacija

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Rajnska konfederacija Rheinische Bundesstaaten (njem.) États confédérés du Rhin (fr.) Konfederacija (Francuska marionetska država) ←   ←   ← 1806. – 1813. → Zastava Komemorativna medalja Lokacija {{{genitiv}}} Glavni grad Frankfurt Jezik/ci njemački, francuski Religija katoličanstvo, protestantizam Politička struktura Konfederacija (Francuska marionetska država) Zaštitnik  - 1806. – 1813. Napoleon Bonaparte Princ  - 1806. – 1813. Karl von Dalberg  - 1813. Eugène de Beauharnais Povijest Napoleonski ratovi  - Uspostavljena nakon Bitke kod Austerlitza 12. srpnja 1806.  - Ukinuta nakon Bitke kod Leipziga 4. studenog 1813. Danas dio Austrija Lihtenštajn Njemačka Švicarska

Prvotnim njemačkim kneževima (Fürsten) iz Svetoga Rimskog Carstva, kasnije se pridružilo još 19 drugih njemačkih država. Nadzor nad ukupno više od 15 milijuna podanika donosilo je značajnu stratešku prednost Francuskom Carstvu na istočnome bojištu.

Osnutak

Potpisivanjem Sporazuma o Rajnskoj konfederaciji 12. srpnja 1806., 16 država u današnjoj Njemačkoj je službeno napustilo Sveto Rimsko Carstvo i pridružilo se Konfederaciji. Napoleon je bio „zaštitnik” Konfederacije. Nakon Napoleonova ultimatuma Franjo II. se odrekao carskoga naslova i proglasio rastrojavanje Svetoga Rimskog Carstva. U godinama koje su slijedile još 23 njemačke države pridružile su se Konfederaciji. Habsburgovci su nastavili vladati ostatkom Carstva kao Austrija. Samo Austrija, Pruska, danski Holstein i švedska Pomeranija ostale su izvan Konfederacije, ne računajući desnu obalu Rajne te Erfurtsku kneževinu koje su pripojene Francuskome carstvu.

Sukladno sporazumu Konfederacijom se trebalo upravljati zajedničkim upravnim tijelima, ali pojedine države članice (pogotovo one veće) su željele neograničenu suverenost. Umjesto monarha na čelu Konfederacije, kao što je bio sveti rimski car, najveći položaj držao je Karl Theodor von Dalberg koji je nosio naslov prvoga kneza konfederacije, u svojoj dužnosti objedinjavao je predsjedništvo nad Kolegijem Kraljeva i predsjedništvo nad Skupštinom Konfederacije, koja nikad nije ni okupljena, premda je trebala biti svojevrsni parlament. Predsjedatelj nad Vijećem kneževa bio je knez od Nassau-Usingena.

Konfederacija je prije svega bila vojni savez, članice su opskrbljivali Francusku s brojnim vojnim osobljem. Zauzvrat, u zahvalu za suradnju pojedinim vladarima dan je veći status: Baden, Hesse, Cleves i Berg postali su velika vojvodstva, a Bavarska i Württemberg postale su kraljevstva. Države članice također su postajale veće pripajanjem mnogih malih kneževina. Nakon pruskoga poraza 1806. mnoge srednje i male države pridružile su se Rajnskoj konfederaciji. Na svom vrhuncu 1808. godine sastojala se je od: četiri kraljevstva, pet velikih vojvodstava, 13 vojvodstava, sedamnaest kneževina i od triju slobodnih gradova Hamburga, Lübecka i Bremena. Nakon proglašenja trgovinskoga embarga nad Britanijom 1810. godine veliki dijelovi sjeverozapadne Njemačke uključeni su u Napoleonovo carstvo. Rajnska je konfederacija kolabirala 1813. godine nakon propala Napoleonova pohoda na Rusiju. Mnoge članice promijenile su strane nakon bitke kod Leipziga, kada je postalo jasno da će Napoleon izgubiti rat protiv šeste koalicije.

Nakon raspada

Saveznici protiv Napoleona razvrgli su Rajnsku konfederaciju 4. studenog 1813. Nakon propasti Konfederacije jedini pokušaj političke koordinacije u Njemačkoj sve do osnivanja 8. lipnja 1815. Njemačke konfederacije je bilo tijelo koje se zvalo Središnje upravno vijeće čiji je predsjednik bio Heinrich Friedrich Karl Reichsfreiherr vom und zum Stein. Vijeće je prestalo postojati 20. lipnja 1815. Pariški sporazum od 30. svibnja 1814. proglasio je sve njemačke države neovisnima. Na Bečkom kongresu 1815. godine povučene su nove granice u Europi, ali u stvari većina preživjelih članica doživjela je samo manje granične promjene, te je to rezultiralo da se je Njemačka konfederacija sastojala od istih članica kao i Rajnska konfederacija s dodatkom dviju njemačkih sila Austrije i Pruske.