Raffaele Mario Radossi
Msgr. Radossi, fra Raffaele Mario (Cres, 3. lipnja 1887. – Padova, 27. rujna 1972.), O.F.M.Conv., biskup porečki i pulski 1941. – 1947., od 1948. nadbiskup Spoleta, od 1967. naslovni nadbiskup Equilija.
| Monsinjor Raffaele Mario Radossi OFMConv | |
|---|---|
| porečko-pulski biskup, nadbiskup Spoleta | |
 IN CHARITATE CHRISTI
| |
| Rođen | 3. lipnja 1887. Cres, Primorsko-goranska županija |
| Umro | 27. rujna 1972. Padova |
| Zaređen za svećenika | 21. studenoga 1909. OFMConv[1] (22,4) |
| Zaređen za biskupa | 27. studenoga 1941. |
| Služba | biskup 27.XI. 1941. – 7.VII. 1948. nadbiskup 7. VII. 1948. – 23. I. 1967. |
| Portal: Kršćanstvo | |
| Portal o životopisima | |
Životopis
urediRođen je 3. lipnja 1887. na otoku Cresu u hrvatskoj obitelji Radoslović (Radošević, recte Radoslović[2]). Majka mu, navodno, nije ni poznavala talijanski jezik, u kući se, znači, govorilo hrvatski. Tijekom školovanja na talijanskim crkvenim učilištima Radossi se priklonio talijanskom nacionalnom krugu, što će zorno izraziti i promjenom prezimena.[3] Već s 20 godina, 1907., zaredio se za fratra i postao fra Raffaele,[4] član Reda manje braće konventulaca, OFMConv. Za franjevca konventualca tadanje Ujedinjene provincije sv. Antuna i sv. Jeronima posvećen je 21.studenoga 1909.[5] Zbog naglog pada broja fratara i samostana zbog Napoleonskih ratova, 1827. Dalmatinska provincija sv. Jeronima (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis) i ostaci Padovanske provincije sv. Antuna (Padova i Riva di Trento) ujedinile su se u Provinciju sv. Antuna Padovanskoga, sa sjedištem u Padovi. No, ukidanjem svih samostana talijanskog dijela provincije, sjedište uprave i sjemeništa Ujedinjene provincije se za uprave Crešanina fra Bonaventure Soldatića premješta u Cres, a službeno se naziva Dalmatinsko-Padovanska provincija sv. Antuna (»Dalmato-Patavina«).[6] Studije je završio u Fribourgu (Švicarska), potom je obavljao odgovorne službe u različitim samostanima svoje provincije, među ostalim, bio je i gvardijanom novootvorenoga samostana sv. Franje u Puli. Obavljao je i službu rektora Međunarodnoga kolegija Reda franjevaca konventualaca u Rimu.[6] Papa Pio XII. imenovao ga je za porečkog i pulskog biskupa 27. studenoga 1941., a 25. siječnja 1942. kardinal Adeodato Giovanni Piazza OCD. ga je zaredio. Na misnome slavlju koncelebrirali su biskupi Antonio Santin i Giuseppe Maria Palatucci OFM. Conv.[1]
Biskup Radossi u Drugom svjetskom ratu
urediZa vrijeme Drugog svjetskog rata pokazao je pastirsku pažnju i ljubav prema siromašnima i nevoljnima. No, imao je i mnogo tegoba. Zbog njihova neslaganja s politikom komunističkog režima i zalaganja za ostanak Istre pod Italijom, biskupi Radossi i Santin (tršćansko-koparski biskup) nazivani su slugama fašizma i međunarodnog imperijalizma[3] Kako bi spasio vjernike od stradanja, te osigurao kakav-takav prostor za djelovanje Crkve, biskup Radossi uzalud je pokušavao uspostaviti odnos s novim vlastima. Svrstan u fašiste i narodne neprijatelje, bio je za komunističke radikale »persona non grata«.[3]Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada 1943. po istarskim je mjestima kružio »sablasni autobus smrti«, koji je svećenike (i Talijane i Hrvate) koji nisu bespogovorno podržavali partizansku vlast i bili etiketirani narodnim neprijateljima, odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi, bez ikakva sudskog procesa, osuđeni na smrt i bačeni u neku od istarskih krških jama. Biskup Radossi od te zle sudbine spasio je župnika u Šišanu Camilla Ammiratija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu.[3] Spasio je i Kazimira Paića, župnika župe Sveti Ivan od Šterne, od deportacije u neki od njemačkih logora. U rujnu 1946., nakon krizme u župi Žbandaj (kod Poreča), biskupa Radossija su »lokalni bukači« uhvatili u partizansko kolo. Tim činom željelo se poniziti biskupa i sam sakrament krizme. Događaj je bio povod za njegovo preseljenje u Pulu, pod zaštitu Angloamerikanaca.[3]
Kad je 31. srpnja 1945. u pazinskom franjevačkom samostanu osnovan je Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, staleška organizacija istarskoga »slavenskoga« svećenstva, Porečki i pulski biskup Raffaele Radossi nikako nije bio zadovoljan pristupanjem svećenika njegove biskupije svećeničkoj staleškoj organizaciji jer je smatrao da su svećenici napravili shizmu i da je zbor sekta (dok je biskup Antonio Santin, nakon početnog odbijanja, prihvatio pravila Zbora[8]), a kada su hrvatski svećenici 19. ožujka 1946. potpisali Spomenicu u kojoj traže da se »sva Istra i sva Julijska krajina priključe Jugoslaviji«, Radossi je 30. ožujka 1946. posebnom okružnicom pod prijetnjom suspenzije svojim svećenicima zabranio sudjelovanje u radu »Zbora«. 24. travnja 1946. poslao je novu Okružnicu »časnomu svećenstvu« iz koje se vidi da je bio u zabludi glede nacionalnih osjećaja svojih svećenika jer je izrazio sumnju da istarski svećenici traže sjedinjenje Istre s Hrvatskom u Jugoslaviji. Bio je uvjeren da je Spomenica napravljena i pod pritiskom vlasti uručena Savezničkoj komisiji 19. ožujka 1946. u kojoj traže sjedinjenje Istre s Hrvatskom.[3] Nadalje, negira talijanizatorsku ulogu Crkve, barem što se tiče vremena otkako se on nalazi na čelu biskupije. To potkrepljuje tvrdnjama da: u Poreču u sjemeništu je od početka uvedeno poučavanje hrvatskoga jezika, u hrvatskim župama ne samo da nisu ukinute propovijedi na hrvatskom, nego su uvedene u još neke župe (Kaštelir, Funtana), a u Fuškulinu je umjesto talijanskoga svećenika Rampazza došao hrvatski Mirko Kolić, da je on (Radossi) osobno iz Trsta donio katekizam Ivana Pavića tiskan na hrvatskom i na kraju, da je pomogao u otvaranju sjemeništa u Pazinu i snosio troškove uzdržavanja 19 svojih sjemeništaraca iz sjemeništa iz Poreča poslanih u Pazin.
Odlazak iz Istre i smrt
urediNapustio je Istru zajedno s većinom talijanskog svećenstva 1947.[5] Već u siječnju 1947. objavljeno je da su svećenici Talijani odlučili otići u (optirati za) Italiju, dok će biskup Radossi ostati sam u biskupiji. Tek kad je zajamčena sigurnost pastoralne službe za vjernike u Istri, koju je od saveznika tražio Vatikan, biskup Radossi će napustiti Pulu[2] predzadnjim putovanjem broda “Pola”.[9] Zamjenjuje ga Slovenac Mihael Toroš koji je imenovan administratorom Porečke i Pulske biskupije. Nadbiskup u Spoletu bio je od 7. srpnja 1948. do 23. lipnja 1967., kada je umirovljen. Sudionik je u svim sesijama Drugog vatikanskog sabora.[1] Nakon umirovljenja imenovan je naslovnim biskupom Equilija i povukao se u samostan dei Frari (Frati Minori Conventuali, u dijalektu Frari) u Veneciji. Kasnije seli u svećenički dom za umirovljenike “Villa Maria” u Padovi, gdje umire 27. rujna 1972., nakon 62,8 godina svećeničke i 30,6 godina biskupske službe.[1][ Sprovod je predvodio budući nadbiskup Gorice, Crešanin Mons Antonio Vitale Bommarco[10] (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić).[6] Sahranjen je na groblju Cimitero dell'Arcella u Padovi.[11]
| Titule u Katoličkoj Crkvi | ||
|---|---|---|
| prethodnik Trifun Pederzolli 1913.-1941 |
porečko-pulski biskup 1941.–1947. |
nasljednik Dragutin Nežić 1950.-1984. |
| prethodnik Mons. Pietro Tagliapietra |
nadbiskup Spoleta 1948.–1967. |
nasljednik Mons. Ugo Poletti |
| prethodnik |
naslovni nadbiskup Equilija 1967.-1972. | nasljednik Milton Corrêa Pereira |
Izvori
uredi- ↑ a b c d Hijerarhija katoličke Crkve, biskupi(engl.)
- ↑ a b Centar za povjesna istraživanja Rovinj-Rovigno (pristupljeno 18.listopada 2021.) Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. listopada 2021. (Wayback Machine)(tal.)
- ↑ a b c d e f Trogrlić, Stipan: Progoni i stradanja katoličke crkve na području današnje Porečke i Pulske biskupije str.11 (pristupljeno 17. listopada 2021.)
- ↑ Antonietta Corsi, «Ricordo del vescovo Mons. Raffaele Radossi (pristupljeno 17.listopada 2021.)(tal.)
- ↑ a b Lj. A. Maračić, Istarska enciklopedija,. 2005. Objavljeno: 15.7.2017.(pristupljeno 17.listopada 2021.)
- ↑ a b c Hrvatska provincija sv. Jeronima, Cres, povijest provincije (pristupljeno 17.listopada 2021.)
- ↑ Dr Stipan Trogrlić, Nesporazumi oko Zbora svećenika sv. Pavla za Istru, Glas koncila 14.srpnja 2021. (pristupljeno 17.listopada 2021.)
- ↑ Istrapedija, Zbor svećenika sv. Pavla za Istru (pristupljeno 17.listopada 2021.)
- ↑ "Avvenire" od 7.veljače 2015., Francesco Dal Mas: Giorno del ricordo (pristupljeno 18.listipada 2021.)(tal.)
- ↑ L’Arena di Pola, N6, od 30.lipnja 2006.(pristupljeno 18.listopada 2021.) Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. listopada 2021. (Wayback Machine)(tal.)
- ↑ Find a grave (pristupljeno 17.lipnja 2021.)(engl.)