Nikola Mandić
Nikola Mandić (Travnik, 20. siječnja 1869. – Zagreb, 7. lipnja 1945.), hrvatski političar i odvjetnik, drugi i posljednji premijer NDH.
| Nikola Mandić | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 20. siječnja 1869. Travnik, Bosna i Hercegovina |
| Smrt | 7. lipnja 1945. Zagreb, Hrvatska |
| Stranka | HNZ, HTS, UHRO |
| Zanimanje | pravnik |
| 2. Predsjednik Vlade NDH | |
| 2. rujna, 1943. – 6. svibnja, 1945. | |
| Potpremijer(i) | Džafer Kulenović |
| Predsjednik | Ante Pavelić |
| Prethodnik | Ante Pavelić |
| Nasljednik | ukinuto |
Životopis
urediNikola Mandić rodio se u Travniku 1869. godine. Gimnaziju je završio u Sarajevu. Doktorirao je pravo u Beču 1894. godine.[1] Radi kao sudbeni pristav, a zatim kao odvjetnik u Sarajevu. Još kao mladi odvjetnik bio je predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva "Trebević".[2] Godine 1907. suutemenitelj je i predsjednik političke stranke Hrvatska narodna zajednica u BiH. Izabran je u Bosanskohercegovački zemaljski sabor 1910., a godine 1911. njegov je predsjednik.[1] Istodobno je i donačelnik Sarajeva a od godine 1914., Kraljevom odlukom, zamjenik zemaljskog poglavara BiH.[1] Utemeljitelj je i prvi predsjednik Hrvatske centralne banke i podružnice Poljoprivredne banke u Sarajevu.
Godine 1920. izabran je za narodnog zastupnika u Konstituanti (Ustavotvornoj skupšini) Prve Jugoslavije na listi Hrvatske težačke stranke.[1] U Konstituanti je ustao protiv Vidovdanskog ustava i napustio je.[1]
U prve dvije godine postojanja NDH nije se politički angažirao. Tijekom tih prvih godina NDH bio je državni tajnik u mirovini, odvjetnik i predsjednik Odvjetničke komore u Sarajevu.[1] Onda ga je 2. rujna 1943. godine poglavnik Ante Pavelić imenovao za predsjednika Vlade NDH. Na tom položaju ostaje do kraja mijenjajući tri puta sastav vlade.[1] Nakon što je preuzeo dužnost predsjednika vlade uključuje se u već započete pregovore s predstavnicima HSS-a o karakteru i sastavu "nagodbene" vlade gdje se zalaže za koalicijsku vladu, nasuprot Augustu Košutiću koji je bio za nadstranačku (činovničku) vladu i to bez ustaša.[1] Pregovori su završili neuspjehom.
U svibnju 1945. povlači se u Austriju gdje ga s grupom drugih visokih dužnosnika NDH zarobljavaju Britanci. Bio je u skupini od 130 članova Vlade NDH koje je Britanska vojna policija pokupila u Türacher Bergeru.[3] Dr. Nikola Mandić je s dr. Julijem Makancem i dr. Pavlom Cankijem prebačen 17. svibnja iz logora Spittal na kolodvor Rosenbach, gdje je iz Wolfsberga pristigao i doadmiral Nikola Steinfel, te su odatle zajedno izručeni vlastima komunističke Jugoslavije.[3] Sud II. armije, u Zagrebu 6. lipnja, osudio ga je na smrt.[1]
Izvori
uredi- ↑ a b c d e f g h i Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 253.
- ↑ Mirjana Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914. Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. veljače 2015. (Wayback Machine), str. 18., Historijski zbornik, godina XIX-XX, 1966.-1967., historijografija.hr, preuzeto 28. prosinca 2011.
- ↑ a b Martina Grahek Ravančić, Izručenja i sudbine zarobljenika smještenih u savezničkim logorima u svibnju 1945., str. 403., ČSP, br. 2., 391.-416., preuzeto 28. prosinca 2011.