Nacrt:Lockheed Martin X-33
 Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati. Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije. Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor. Zadnja izmjena: Argo Navis (razgovor | doprinosi) prije 14 mjeseci. (osvježi) Nacrt nije uređivan barem dva mjeseca pa je svrstan u kategoriju za brisanje. Nacrte koji ne zadovoljavaju uvjete za brzo brisanje potrebno je predložiti za brisanje predloškom {{Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.
|
 |
Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava)Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć) |
Lockheed Martin X-33 bio je suborbitalni svemirski avion bez posade, manje veličine za demonstraciju tehnologije, razvijen 1990-ih. X-33 bio je tehnološki demonstrator za orbitalni svemirski avion VentureStar, za koji je planirano da bude nova generacija, višekratno upotrebljivo lansirno vozilo. X-33 testirao bi niz tehnologija za koje je NASA vjerovala da su potrebne za višekratna lansirna vozila s jednim stupnjem u orbitu (SSTO RLV), kao što su metalni sustavi toplinske zaštite, kompozitni kriogeni spremnici goriva za tekući vodik, aerospike motor, autonomna (bez posade) kontrola leta, brzo vrijeme okretanja leta kroz pojednostavljene operacije i njegova aerodinamika podiznog tijela.
Kvar njegovog krila od 21 metar i spremnika za gorivo od kompozitnog materijala s više režnjeva tijekom testiranja tlaka u konačnici je doveo do povlačenja federalne potpore za program početkom 2001. godine. Lockheed Martin je proveo nepovezana testiranja i postigao je jedan uspjeh nakon niza neuspjeha nedavno 2009. koristeći model u mjerilu od 2 metra. [1]
Dizajn i razvoj
urediUpotrebom oblika tijela koje se podiže, kompozitnih višekrakih spremnika za tekuće gorivo i aerospike motora, NASA i Lockheed Martin nadali su se da će testirati let letjelice koja bi pokazala održivost dizajna s jednim stupnjem u orbitu (SSTO). Svemirska letjelica sposobna doseći orbitu u jednom stupnju ne bi zahtijevala vanjske spremnike goriva ili pojačivače kako bi dosegla nisku Zemljinu orbitu. Ukidanje potrebe za "staging" s lansirnim vozilima, kao što su rakete Shuttle i Apollo, dovelo bi do pouzdanijeg i sigurnijeg svemirskog lansirnog vozila. Iako se X-33 ne bi približio sigurnosti poput zrakoplova, X-33 bi pokušao pokazati pouzdanost od 0,997 ili 3 nesreće od 1000 lansiranja, što bi bilo red veličine pouzdanije od Space Shuttlea. 15 planiranih eksperimentalnih letova X-33 mogli su samo započeti ovu statističku procjenu.
Letjelica bez posade bila bi lansirana okomito iz posebno dizajniranog objekta izgrađenog u bazi zrakoplovnih snaga Edwards [2] i sletjela vodoravno (VTHL) na pistu na kraju svoje misije. Početni suborbitalni testni letovi planirani su od Edwards AFB do Dugway Proving Grounds jugozapadno od Salt Lake Cityja, Utah .
Nakon što su ti probni letovi bili dovršeni, daljnja probna leta trebala su se provesti od Edwards AFB do Malmstrom AFB u Great Fallsu, Montana kako bi se prikupili potpuniji podaci o grijanju zrakoplova i performansama motora pri većim brzinama i visinama.
2. srpnja 1996. NASA je odabrala tvrtku Lockheed Martin Skunk Works iz Palmdalea u Kaliforniji da dizajnira, izgradi i testira testni primjerak X-33 za RLV program. Dizajnerski koncept tvrtke Lockheed Martin za X-33 odabran je u odnosu na konkurentske koncepte tvrtki Rockwell International i McDonnell Douglas . Rockwell je predložio dizajn izveden iz Space Shuttlea, a McDonnell Douglas je predložio dizajn temeljen na njegovom ispitnom vozilu DC-XA s vertikalnim uzlijetanjem i slijetanjem ( VTVL ).
X-33 bez posade trebao je letjeti 15 suborbitalnih letova do skoro 75,8 km nadmorske visine. [3] Trebao je biti lansiran uspravno poput rakete i umjesto da ima ravnu putanju leta, letio bi dijagonalno gore pola leta, dosežući ekstremno velike visine, a zatim bi ostatak leta klizio natrag do piste.
X-33 nikada nije bio planiran letjeti na visini većoj od 100 km, niti brže od polovice orbitalne brzine. Da su se dogodili uspješni testovi, bila bi potrebna ekstrapolacija za primjenu rezultata na predloženo orbitalno vozilo. [3]
Odluka o dizajnu i izradi X-33 proizašla je iz interne NASA-ine studije pod nazivom "Pristup svemiru". [4]
Program je ukinut u veljači 2001. [5] Glavni razlog za to navedeno je kao kašnjenje uzrokovano dovršavanjem spremnika za gorivo. [5]
Konstrukcija prototipa bila je oko 85% gotova sa 96% dijelova te postrojenje za lansiranje 100% [2] dovršeno kada je NASA otkazala program 2001. godine, nakon dugog niza tehničkih poteškoća uključujući nestabilnost leta i prekomjernu težinu .
NASA je uložila 922 milijuna dolara u projekt prije otkazivanja, a Lockheed Martin dodatnih 357 milijuna dolara. Zbog promjena u poslovanju s lansiranjem u svemir te rezultirajući pad u očekivanom broju komercijalnih lansiranja satelita godišnje Lockheed Martin je smatrao da nastavak privatnog razvoja X-33 bez državne potpore ne bi bilo isplativo.
Specifikacije
- Duljina: 21 m
- Širina: 23 m
- Maksimalna težina pri polijetanju: 129 274 kg
- Kapacitet goriva: 95.000 kg
- Pogon: 2 × XRS-2200 linearni aerospike raketni motor, potisak od 1.800 kN svaki
Performanse
- Najveća brzina: 15,926 km/h
Reference
uredi- ↑ David, Leonard. 15. listopada 2009. Reusable rocket plane soars in test flight. NBC News. Pristupljeno 27. listopada 2009.
- ↑ a b X-33 Launch Complex (Area 1-54) (PDF). USAF. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 5. lipnja 2011. Pristupljeno 30. lipnja 2011.
- ↑ a b Environmental Impact Statement, Notice of Intent 96-118. NASA. 7. listopada 1996.
Flight tests would involve speeds of up to Mach 15 and altitudes up to approximately 75,800 meters... The test program was baselined for a combined total of 15 flights.
- ↑ The Policy Origins of the X-33. NASA. 23. rujna 1998.
- ↑ a b X-33 Proposal by McDonnell Douglas - Computer Graphic. DVIDS