Monolog, podulji govor što ga u književnom djelu izgovara jedna osoba. Može biti usmjeren k drugim likovima, ili ga osoba vodi sama sa sobom, bez prisutnosti drugih.[1]

Monolog se može izgovarati na glas, ili se voditi unutar svijesti književnog lika. U dramskoj književnosti lik se monologom obraća samome sebi, drugim likovima ili publici.[2] U antičkoj drami se kroz monolog pripovijedalo o ranijim događajima bitnima za radnju, ili o događajima koji su se odvili drugdje, te ih se nije moglo prikazati na pozornici. U elizabetanskoj drami javljaju se lirski i dramski monolog kroz koje autori otkrivaju razmišljanja, unutarnje prijepore i konflikte likova. Tako u lirskom monologu lik kroz razgovor sa samim sobom iznosi svoje osjećaje spram dramske radnje, a kroz dramskom monologu se često otkriva unutarnji sukob ili dvojba.[2]

Solilokvij je podvrsta monologa koji izgovara lik dok je sam na pozornici, ili dok vjeruje da je sam, i tako otkriva publici intimna razmišljanja i dvojbe. Primjeri su Hamletov "Biti ili ne biti" i Macbethov solilokvij iz tragedija Williama Shakespearea. Unutarnji monolog je jedan od postupaka u modernističkoj prozi, putem kojeg pisac može prikazati "struju svijesti" nekog lika. Riječ je o monologu koji lik ne izgovara, već se odvija unutar njegove ili njezine svijesti, s manje ili više strukture, a često teče na principu asocijacije. Glasovit primjer u književnosti je unutarnji monolog Molly Bloom kojim završava roman Uliks (1922.) Jamesa Joycea.

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. Chris Baldick, Concise dictionary of literary terms, Oxford University Press, 2004., str 160-161. ISBN 978-0-19-860883-7
  2. a b LZMK, Hrvatska enciklopedija, Monolog (pristupljeno 25. prosinca 2017.)