Mihael Mihaljević

Mihovil (Mihael) Mihaljević (Oštarije, 26. listopada 1864.Zagreb, 11. travnja 1925.) bio je hrvatski general Austrougarske vojske i jedan od posljednjih zapovjednika Kraljevskog hrvatskog domobranstva.

Mihovil Mihaljević
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 26. listopada 1864.
Mjesto rođenja Oštarije
Datum smrti 11. travnja 1925.
Mjesto smrti Zagreb
Nacionalnost Hrvat
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1882.1918. Austro-Ugarska
1918. Država SHS
Čin podmaršal
Ratovi Prvi svjetski rat
Vojska Austrougarska vojska
Kraljevsko hrvatsko domobranstvo
Hrvatska narodna vojska
Rod vojske pješaštvo
Jedinice 79. pješačka pukovnija
22. pješačka pukovnija
36. pješačka pukovnija
Zapovijedao 83. domobranska brigada
66. pješačka brigada
42. domobranska pješačka divizija
14. gorska brigada
VII. hrvatsko-slavonsko domobransko okružje

Životopis

uredi

Vojna karijera

uredi

Nakon pohađanja pješačke kadetske vojne škole u Karlovcu 1882. raspoređen je u 79. pješačku pukovniju. Nakon službe po raznim pukovnijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1896. postaje poručnik, 1899. natporučnik te završava Ratnu školu (1894.1896.). Potom dolazi u činu satnika u Mostar, u stožerno zapovjedništvo. Od 1898. do 1899. radi u uredima Glavnog stožera u Beču, a potom služi u 22. pukovniji u Zadru do 1900., kada je pozvan u glavni stožer kr. ugarskog domobranstva, gdje 1903. preuzima dužnost načelnika glavnog stožera Kraljevskog hrvatskog domobranstva. Od 1910. do 1911. služi kao zapovjednik bojne 36. pješačke pukovnije u Brunecku. U činu pukovnika preuzima dužnost načelnika glavnog stožera XV. zbora u Sarajevu.

Prvi svjetski rat

uredi

U listopadu/studenom 1914. (između Sarkotićevog i Salis-Seewisovog zapovijedanja) bio je zapovjednik 42. domobranske pješačke divizije na srbijanskoj bojišnici. Od 12. studenog zapovijeda 83. domobranskom brigadom, s kojom je početkom 1915. poslan na rusko bojište. 3. ožujka promaknut je u čin general-bojnika.[1] Od kolovoza do prosinca 1915. zapovijedao je 66. pješ. puk. U travnju 1916. preuzima zapovjedništvo 14. gorske brigade u Albaniji. Od 25. veljače do 25. lipnja 1917. zamjenik je načelnika Stožera za dopunu Zajedničke vojske. U lipnju preuzima zapovjedništvo nad 42. domobranskom divizijom, koja se borila u jugoistočnoj Galiciji i Bukovini, a od veljače 1918. na Soči. Promaknut je u čin podmaršala 5. ožujka 1918.[1]

Razriješen je zapovjedništva krajem svibnja 1918. 27. rujna 1918. imenovan je zapovjednikom Kr. hrvatskog domobranstva, a tu je dužnost obnašao do sloma Monarhije.

Prevrat u Zagrebu

uredi
 
Generali stižu na Markov trg, na svečanu sjednicu Sabora

Narodno vijeće SHS uputilo je 26. listopada zapovijedajućim generalima u Hrvatskoj, Šnjariću i Mihaljeviću, upit hoće li što poduzimati ako Narodno vijeće prekine veze s Austro-Ugarskom, na što su odgovorili da ih veže zakletva caru i kralju te da moraju upitati Karla, na što ih je on odmah razriješio zakletve.[2]

Za 29. listopada 1918. je bio u Zagrebu sazvan Hrvatski sabor. Znalo se da će zastupnici odmah na prvoj sjednici zaključiti prijelom u vezama s Ugarskom i Austrijom. Kako bi se ovaj trenutak hrvatske povijesti manifestirao vanjskim načinom, na zagrebačkom Markovom trgu se sakupio silan svijet. Na trg su došli i hrvatski (većinom pričuvni) časnici, koji su 28. listopada sa svojih kapa poskidali stare austrougarske oznake i zamijenili ih hrvatskim. Veliko je oduševljenje zavladalo kada su se pojavile vojničke glazbe 25. domobranske i 53. zajedničke pukovnije, s kojima su došli vojnici i časnici. To je bio dokaz da su uz hrvatski narodni pokret pristali general pješaštva Luka Šnjarić i podmaršal Mihovil Mihaljević (Šnjarić je tada bio zapovjednik zajedničke vojske u Hrvatskoj, a Mihaljević domobranstva). Oni su se s čitavom oružanom silom stavili na raspolaganje Narodnom vijeću te su ušli u hrvatsku sabornicu gdje su ih zastupnici i narod na galerijama pozdravili s pljeskom i poklicima "Živjela narodna vojska!".[3]

Nakon Prvog svjetskog rata

uredi

Krajem 1918. kratko je bio zapovjednik hrvatske narodne vojske (odnosno Vojske Države SHS). Nakon toga živio je 1919.1920. u Beču, a potom u Zagrebu, gdje je i umro 1925.

Izvori

uredi
  1. a b weltkriege.at, Michael Mihaljevic
  2. Bogdan Krizman: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu – Hrvatsko-srpski politički odnosi, 1989. ISBN 86-343-0243-1
  3. Izvori za povijest 20. stoljeća Hrvoja Petrića

Literatura

uredi