Mercury-Redstone BD
Mercury-Redstone BD bio je let bez posade unutar američkog programa Mercury. Lansiran je 24. ožujka 1961. s lansirnog kompleksa broj 5 na Cape Canaveralu, Floridi. U misiji je korištena lažna kapsula (šuplja kapsula bez ikakvih funkcija, služi za simuliranje mase koju će raketa nositi) i lansirno vozilo, odnosno raketa Redstone MRLV-5.[1]
 Lansiranje Mercury-Redstone BD-a | |||||
| Podaci o misiji | |||||
|---|---|---|---|---|---|
| Organizacija | NASA | ||||
| Tip misije | pokusni let | ||||
| Trajanje misije | 8 minuta, 23 sekunde | ||||
| Domet | 494 km | ||||
| Apogej | 183 km | ||||
| Karakteristike letjelice | |||||
| Tip letjelice | lažna kapsula Mercury | ||||
| Glavni ugovaratelji | McDonnell Aircraft | ||||
| Masa pri lansiranju | 1 141 kg | ||||
| Početak misije | |||||
| Datum lansiranja | 24. ožujka 1961., 17:30 UTC | ||||
| Raketa | Redstone MRLV MR-5 | ||||
| Mjesto lansiranja | Cape Canaveral, Lansirni kompleks 5 (LC-5) | ||||
| Kraj misije | |||||
| Nadnevak slijetanja | 24. ožujka 1961., 17:08:23 UTC | ||||
| Navigacija | |||||
| |||||
Nakon problema koji su nastali tijekom misije MR-2 koja je nosila čimpanzu Hama, bilo je očito da je Redstone trebao daljni razvoj prije nego mu se mogao povjeriti ljudski putnik.
Dr. Wernher von Braun dodao je Mercury-Redstone BD (Booster Development, en. Razvoj pomoćne rakete) na raspored lansiranja između misija MR-2 i MR-3.
Uzrok prijašnjih prekomjernih ubrzanja rakete Redstone bio je servo ventil koji nije pravilno regulirao protok vodikova peroksida u parogenerator. To je pak nadjačalo pumpe za gorivo. Regulator potiska i integrator brzine izmijenjeni su na MR-BD i kasnijim Mercury-Redstone raketama kako bi ih se spriječilo u ponovnom prekoračenju brzine.
Drugi problem koji se pojavljivao u prijašnjim letovima Mercury-Redstonea bile su harmonijske vibracije inducirane aerodinamičkim pritiskom pri vrhu rakete. Kako bi se rješio taj problem, postavljena su četiri ukrućenja pri dnu rakete i 95 kg izolacije primijenjeno je na unutrašnju stijenku gornjeg dijela odjeljka za instrumente Mercury-Redstonea.
U misiji korištena je lažna kapsula Mercury, a raketa za lansiranje kapsule u hitnim slučajevima bila je deaktivirana. Također, letjelica nije imala paket s retroraketama niti pozigradne rakete (rakete koje potiskuju letjelicu u smjeru njenog gibanja).
Misija MR-BD trajala je osam minuta i 23 sekunde. Postigla je apogej od 183 km i domet od 494 km. Maksimalna brzina bila je 8,245 km/h. Maksimalno opterećenje koje je letjelica pretrpjela iznosilo je 11 g (108 m/s²). Nije bilo namjere za razdvajanje rakete Redstone od lažne kapsule Mercury, tako da su zajedno pale nazad i potonule na dno Atlantskog oceana.
Misija MR-BD bila je veoma uspješna, tako da je omogućila let Alana Sheparda na MR-3.
Trivijalnost
urediU SSSR-u, misija je pogrešno prepoznata kao neuspjeh:
»Zapovjednik je dojavio da Amerikanci 28. travnja planiraju odletjeti u svemir. Rekao sam mu da neće lansirati čovjeka prije nas. 24. ožujka doživjeli su veliki neuspjeh: kapsula "Mercury" nije se uspjela odvojiti s nosača pa je potonula u oceanu. «Izvori
uredi- ↑ Swenson, Loyd S.; Grimwood, James M.; Alexander, Charles C. 1966. Ovaj novi ocean: povijest programa Mercury - NASA SP-4201. NASA-ino posebno izdavaštvo-4201 u NASA-inoj povijesnom serijalu. str. 7. Pristupljeno 26. lipnja 2013.
|chapter=zanemaren (pomoć)