Léon Degrelle

Léon Joseph Marie Degrelle (Bouillon, 15. lipnja 1906. – Málaga, 1. travnja 1994.), belgijski odvjetnik i fašistički političar, vođa reksističkog pokreta, osnivač Parti Rexiste, časnik Waffen-SS-a.

Léon Degrelle
Opći životopisni podatci
Datum rođenja	15. lipnja 1906.
Mjesto rođenja	Bouillon, Valonija, Belgija
Datum smrti	31. ožujka 1994.
Mjesto smrti	Málaga, Španjolska
Nacionalnost	Valonac
Puno ime	Léon Joseph Marie Ignace Degrelle
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi	1941. – 1945.
Čin	Standartenführer
Ratovi	Drugi svjetski rat
Važnije bitke	Istočno bojište
Vojska	Wehrmacht (1941. – 1943.) Waffen SS (1943. – 1945.)
Rod vojske	Heer (1941. – 1943.)
Jedinice	28. SS dobrovoljačka mehanizirana divzija "Wallonien"
Odlikovanja	Viteški križ željeznog križa s hrastovim lišćem

Prijeratna karijera

Nakon studiranja na jezuitskom fakultetu i nedovršenog studija prava na Université catholique de Louvain, Degrelle je radio kao novinar za konzervativne katoličke novine Christus Rex. Jedno vrijeme je proveo kao dopisnik u Meksiku gdje je svjedočio oružanom sukobu katoličkih (Cristero) i antiklerikalnih snaga. Još zarana je postao impresioniran idejama reakcionarnog francuskog filozofa Charlesa Maurrasa, a pod dojmom sukoba u Meksiku poveo je militantnu struju unutar belgijske Katoličke stranke koja se okupila oko njegovih Éditions de Rex (Rex se odnosi na Krista).

Ideje koje je Degrelle zagovarao bile su u suprotnosti s idejama prevladavajuće struje unutar Katoličke stranke što je rezultiralo sukobom i odvajanjem reksista od stranke 1935. godine. Novonastala Parti Rexiste zagovarala je ideje bliske fašizmu i korporativizmu s elementima nacionalizma i ultramontanizma; ideje o socijalnoj jednakosti su bile donekle slične marksističkim, ali je pak bila izrazito antikomunistički nastrojena. Stranka se također borila protiv korupcije u belgijskoj politici. Reksisti su podršku dobivali većinom od frankofonih Valonaca, dok je u flamanskom dijelu prevladavao Vlaamsch Nationaal Verbond.

Godine 1936. Degrelle se susreo s Mussolinijem i Hitlerom koji su mu njegovoj stranci dali financijsku i političku podršku. Na izborima te godine reksisti su dobili 21 mjesto u Senatu i 12 mjesta u Predstavničkom domu. Stranka je također prilagodila svoj program nacističkim idejama antisemitizma te se povezala s ostalim fašističkim pokretima u Europi. Degrelle se osobno sastajao Joseom de Rivierom (vođa španjolskih falangista) i Corneliuom Codrenauom (vođa rumunjske Željezne garde).

Degrelle je u to vrijeme upoznao i crtača stripova Hergéa. Nakon njegove smrti tvrdio je da je u za vrijeme novinarske karijere inspirirao kreaciju Tintina, iako je sam Hergé tvrdio da je lik baziran na njegovom bratu.

Kolaboracija

Godine 1939. stranka je imala po četiri zastupnika u Senatu i Predstavničkom domu. Degrelle je početkom rata podržao politiku neutralnosti kralja Leopolda III. Nakon njemačke invazije na Belgiju 10. svibnja 1940. godine, u stranici je došlo do podjele oko pitanja otpora. Degrelle je uhićen kao kolaboracionist i evakuiran u Francusku gdje su ga kasnije oslobodile njemačke trupe. Vrativši se u Belgiju obnovio je Reksističku stranku i povezao je u uniju s nacistima, osobno se angažirajući u širenju nacističke propagande. Istovremeno se jedan dio bivših reksista borio protiv njemačke okupacije.

Degrelle je formirao Valonsku sekciju Wehrmachta i sam se uključio u njene borbene akcije na Istočnom frontu. Iako je ispočetka trebala predstavljati produžetak Belgijske vojske formacija je kasnije uključena u SS, a Degrelle je do 1945. godine napredovao do čina Standartenführera. Iste je godine izravno iz Hitlerovih ruku (što je bilo neuobičajeno za stranca) dobio i Ritterkreuz, što je Hitler popratio riječima: "Da imam sina, volio bih da bude nalik vama."

Život poslije rata i smrt

Svršetkom rata, uz pomoć Alberta Speera i mreže ODESSA pobjegao je u Frankovu Španjolsku. Zrakoplov kojim je bježao se srušio i Degrelle je pri tome teško ranjen, a njegovo zdravstveno stanje je poslužilo kao isprika španjolskim vlastima da odgode njegovo izručivanje Savezicima. Degrelle je uz Francovu suglasnost pobjegao iz bolnice i nabavio lažne isprave. Godine 1954. dobio je španjolsko državljanstvo pod imenom Leon José de Ramirez Reina i upraviteljski posao u građevinskoj tvrtki koja je imala povoljne poslovne ugovore s državom. U Belgiji je u odsustvu osuđen za izdaju.

Nastavio je pisati, dajući podršku desničarskim idejama i organizacijama te niječući Holokaust. Održavao je i kontakte s drugim SS-veteranima, primjerice Ottom Skorzenyjem. Bio je aktivan u neonacističkoj organizaciji Circulo Español de Amigos de Europa (CEDADE) te je vodio njezinu izdavačku kuću u Barceloni. Tamo je tiskao i svoje Otvoreno pismo papi Ivanu Pavlu II. a temu koncentracijskog logora u Auschwitzu. Zbog revizionističkih stavova dospio je i na sud kao tuženik u parnici koju je pokrenula Violeta Friedmann, bivša logorašica. Iako je sudac u početku bio naklonjen Degrelleu, zaključeno je da je svojim izjavama uvrijedio žrtve Holokausta te je određeno da mora platiti poveliku novčanu kaznu; kaznu je također platio i za Otvoreno pismo.

Degrelle nikada nije uhvaćen i kažnjen; umro je 1994. godine u španjolskoj bolnici od srčanog napada. Dvije godine prije smrti objavio je memoare.

Kronologija vojne karijere

Promaknuća:

• 12.02.1942. Gefreiter (Heer)
• 28.02.1942. Oberfeldwebel (Heer)
• 01.05.1942. Leutnant d. R. (Heer)
• 01.06.1943. SS-Obersturmführer d. R. der Waffen-SS
• 01.01.1944. SS-Hauptsturmführer d. R. der Waffen-SS
• 20.04.1944. SS-Sturmbannführer d. R. der Waffen-SS
• 01.01.1945. SS-Obersturmbannführer d. R. der Waffen-SS
• 20.01.1945. SS-Standartenführer d. R. der Waffen-SS
• 02.05.1945. SS-Brigadeführer und Generalmajor der Waffen-SS d. R. (Ovo promaknuće mu je dodijelio Heinrich Himmler; iako je ono uneseno u njegove vojničke isprave, ne smatra se službenim jer je Himmler razriješen sa svih dužnosti 28.04.1945.)