Celzo

Celzo (stgrč.: Κέλσος, lat.: Celsus; također Kels, Cels ili Kélsos), grčki platonistički filozof iz 2. stoljeća i najozbiljniji kritičar kršćanstva u ranom razdoblju. Njegovo djelo Istinski logos (Alethes logos), napisano 178., smatra se prvom sveobuhvatnom filozofskom kritikom kršćanstva. Izvorni spis nije sačuvan, a djelo nam je poznato isključivo putem Origenovog pobijanja.

U svome djelu Celzo podvrgava racionalnoj kritici razne judeo-kršćanske mitove, navodeći da su neki, poput mita o potopu, pozajmljeni iz drugih tradicija, dok su neki, poput mita o stvaranju svijeta, u sukobu sa znanošću. On s filozofskog gledišta dalje kritizira antropomorfnu predodžbu Boga, judeo-kršćanski antropocentrizam i vjerovanje u vlastitu izabranost. Kršćansko učenje o uskrsnuću tijela kritizira kao pogrešno shvaćeno filozofsko učenje o seobi duše. Kršćanske zajednice svoga vremena Celzo kritizira zbog protivljenja obrazovanju i zastupanja slijepe vjere umjesto razumnog ispitivanja. On kršćane kritizira i zbog nesudjelovanja u zajedničkim obredima, nepoštovanja zakona i drskog ponašanja prema slikama bogova drugih naroda.

O Celzovom životu ne zna se gotovo ništa. Pretpostavlja se da je pisao u Aleksandriji. Kao filozof je pripadao tzv. srednjem platonizmu. Živio u vrijeme kada se antička filozofija susrela s novim vjerovanjem, koje je nastupalo kao Bogom objavljena istina, što je za obrazovane Helene, a posebno za filozofe, bilo nepojmljivo. Celzo je nastojao dobro se informirati o kršćanstvu: čitao je evanđelja, starozavjetne knjige, druge kršćanske spise, a tražio je i osobni dodir s kršćanima. Filozof Celzo je u kršćanstvu vidio negaciju svega onoga što je stoljećima bilo prisutno u grčkom geniju.

Judaističko viđenje Isusa

Nasuprot kršćanskom viđenju, Celzo navodi i judaističko viđenje Isusa izloženo u Talmudu, svetom spisu judaizma.

Celzo u svoju knjigu uvodi lik Židova, zastupnika judaizma, koji izjavljuje da je Isus pogrešno smatran sinom djevice, i da potječe iz zabačenog sela u židovskoj Svetoj Zemlji. Celzov Židov sumnja u pojavu zvijezde prigodom Isusovog rođenja i također osporava Isusovo navodno podrijetlo od kralja Davida: »Žena stolara morala bi znati ako potječe od tako presvijetlog roda« (II. 32).

Grob vojnika Panthere, kojeg neki povezuju s "Isusovim biološkim ocem" iz Celzovih spisa.

Prema talmudskoj predaji, Isusova majka bila je siromašna židovska djevojka, koju je muž, stolar po zanimanju, otjerao zbog preljuba s rimskim vojnikom po imenu Panthera. Napuštena od muža i prezrena od društva, Marija je rodila Isusa (I. 32).

Zbog bijede i siromaštva Isus je otišao u Egipat, gdje je izučio magiju. Uvjeren u svoje čarobnjaštvo, Isus se vratio u rodnu Palestinu i predstavljao sebe Bogom. Oko sebe je okupio "10 ili 11 ozloglašenih ljudi", potpuno nedoličnih carinika i lađara (koje Celzo naziva razbojničkom družinom), te s njima išao okolo i bijedno preživljavao. Govoreći o događajima uoči Isusovog pogubljenja kaže:

»Kada smo ga priveli i osudili, sakrio se i pokušao pobjeći. Bio je uhićen na najpogrdniji način i bio je izdan upravo od onih koje je nazivao svojim učenicima?«

Celzov Židov predbacuje Isusovim sljedbenicima što smatraju Isusa za Boga, iako je neslavno završio. Celzo navodi da su Isusovi učenici umetnuli kako je Isus prorekao sve što mu se dogodilo i da je tekst evanđelja bio mijenjan 3-4, a i više puta (II. 27).

Celzo piše kako su oni koji vjeruju u Isusovo uskrsnuće žrtve zavedene fantazije. Navodni događaj je vidjela "suluda žena i netko tko je sklon takvim snovima"; koja je stvorila lažnu predstavu (II. 55). Celzo se poziva na Platona koji govori kako su neki ljudi kraj grobova umrlih viđali »sjenovite utvare« (Fedon, c. 30. p. 81 D). Ako Isus nije bio samo priviđenje, nego uskrsli iz mrtvih, morali su ga i drugi vidjeti. Ako je doista htio pokazati božansku moć, tada se morao pojaviti i protivnicima i sucima koji su ga osudili i svim ljudima (II. 63).

Celzo izvodi svoj zaključak o Isusu:

»Taj je dakle bio čovjek, i to takav kakvim ga samo istina prikazuje, a um dokazuje.«

Kritika judeo-kršćanskog mišljenja

Celzo kritizira i judaizam kao preteču kršćanstva s namjerom time oslabjeti kršćanstvo.

Kritika mita o stvaranju

Celzo, ispitujući judeo-kršćansko učenje o nastanku svemira, zabilježeno u Knjizi postanka koja se pripisuje Mojsiju, zaključuje:

»Mojsije i proroci, pisci starih knjiga, nisu imali nikakvo znanje o prirodi svijeta i ljudi, i o tome su govorili glupo (VI. 50).«

Celzo biblijske priče o stvaranju svijeta ne uzima kao znanost, već kao "priče koje pisci komedija iznose kako bi ljude razveseljavali". On oštro kritizira biblijsku priču o stvaranju čovjeka, za koju kaže da je to bajka za babe. Nasuprot judeo-kršćanskom vjerovanju Celzo navodi mišljenja grčkih filozofa i fizičara o postanku svijeta i razvoju čovjeka:

»Židovi, stiješnjeni u jednom kutu Palestine, potpuno neobrazovani ljudi, nemaju pojma da su Hesiod i mnoštvo drugih Bogom nadahnutih ljudi davno o tome govorili. Židovi su sastavili najnevjerojatnije i najneukusnije priče, naime o čovjeku kojeg je Bog oblikovao svojim rukama i udahnuo mu duh i o ženi koja je učinjena od čovjekovog rebra, o božjim zapovijedima, o zmiji koja im se suprotstavljala i o pobjedi zmije nad božjim zapovijedima. I tako pričaju mit kao za stare žene i na potpuno drzak način prikazuju Boga da je on već na početku bio nemoćan, i da nije mogao jednog jedinog čovjeka, kojega je sam oblikovao, učiniti poslušnim (IV. 36).«

Za Celza je prazno pričanje to što Mojsije izvodi zakonodavstvo iz Boga. On pobija Mojsijevo pisanje o stvaranju svijeta, navodeći mišljenje tadašnje grčke znanosti da je svijet nestvoren, da su ljudi proizišli iz zemlje, da je bilo i prije raznih katastrofa, i da je potop za vrijeme Deukaliona (o čemu govori Platon u svojim Zakonima) jedan od najmlađih.

»Još je gluplje nekoliko dana pridodati stvaranju svijeta prije nego što je bilo dana. Jer prije nego što je bilo nebo nastalo i dok još zemlja nije bila čvrsto zasnovana, niti se Sunce kretalo u svojoj putanji, kako su tu mogli postojati dani?«

Božje počivanje u sedmi dan Celzo je komentirao: »Poslije toga djela on je doista kao loš obrtnik umoran i treba mira kako bi se odmorio« (VI. 61). On u duhu platonizma kritizira pripisivanje antropomorfnih obilježja Bogu: »Nije u redu da se prvi Bog umori, ili da radi rukama ili da naređuje«.

Kritika odnosa Boga i svijeta

Celzo primjerima pokazuje kako judaisti i kršćani uopće nemaju jasan pojam Boga niti shvaćaju odnos Boga prema svijetu. Oni govore o Bogu koji odlazi i dolazi, koji postaje čovjek, umire, uskršava i slično. Celsus kao platoničar odbacuje takav način mišljenja o Bogu. U filozofskom smislu, Celzo ustaje protiv mogućnosti bilo kakvog božjeg uplitanja u ljudsku povijest:

»Ni jedan Bog ni Božji Sin nije nikada sišao niti će ikada sići.«

Osnovica Celzove argumentacije jest strogo naglašena Božja transcendencija. Celzo dalje obrazlaže da će svatko tko bude istraživao doći do spoznaje kako »ništa nije besmrtno što potječe od materije« i kako su besmrtni Bog i truležna tvar odvojeni. Iako su Bog i zlo jedno od drugog odvojeni, u cjelini svijeta sve ima svoje skladno mjesto:

»Bog nema potrebe svoje djelo uvijek iznova popravljati. On ne postupa kao neki čovjek koji je nešto nevješto napravio kako bi stanje u svijetu popravljao poplavama ili požarima.«

Daljnja kritika judeo-kršćanskog shvaćanja božjeg odnosa prema svijetu zasniva se na stalnosti zla u svijetu:

»Umanjivanje ili uvećavanje zla nije prije postojalo, niti postoji sada, niti će postojati. Jer priroda svih stvari jest i ostaje jedna te ista i nastajanje zla je uvijek isto (IV. 62).«

Ispitujući podrijetlo zla, Celzo zastupa Platonovu teodiceju iz Teeteta prema kojoj zlo ne potječe od Boga, jer Bog nije stvorio ništa loše:

»Ako ti se nešto i čini kao loše, ne znači da je stvarno loše, jer ne znaš što je prikladno cjelini.«

Zlo, međutim, ne potječe ni od nekog drugog božanstva kojeg židovski nazivaju Sotona:

»Kršćani su na bezbožnom putu i u velikom neznanju kada Bogu stvaraju protivnika, kojega zovu vrag ili hebrejski Sotona. Takvo shvaćanje je samo ljudsko mnijenje i potpuno je bezbožno da bi veliki Bog, htijući pokazati ljudima bilo koje dobročinstvo, imao svoga protivnika i bio nemoćan.«

Zlo potječe od uživanja uz stvari i nalazi se u smrtnim bićima. U loše stvari spadaju čuvstva (afekti) jer donose mnoge štetne posljedice. No židovski tekstovi takvu osobinu pripisuju Bogu, što bi značilo da je i Bog podložan zlu kao i svaki čovjek; a to je uistinu bezbožno.

Celzo pita kršćane kako je Bog mogao stvoriti loš svijet, te grdi svoje vlastito umijeće i mrzi i uništava vlastita stvorenja? Celzo smatra da kršćani kao stvoritelja označuju “prokletog Boga”, koji je prokleo zmiju jer je prvim ljudima saopćila spoznaju o dobru i zlu. Celzo zaključuje da postoji suprotnost između najvišeg Boga i Boga tvorca (demijurga), u kojega kršćani vjeruju kao istinskog Boga.

Kritika antropomorfizacije Boga

Judaističko-kršćansko shvaćanje Celzo osporava i zbog antropomorfnih oznaka koje pripisuju Bogu ("Usta Gospodinova su to govorila, i tome slično"). Na to Celzo piše: "Bog nema usta ni glasa", i dalje: "Bog nema ništa od onoga što mi poznajemo" (VI. 62). Celzo kaže da Bog nije čovjeka stvorio kao svoju sliku, niti je sličan bilo kakvom obliku (VI. 63). On citira Platonovo Sedmo pismo (341 CD), gdje piše kako se najviše dobro ne može iskazati riječima, već se stječe dugim vježbanjem (druženjem s njim), i iznenada se u duši upali kao od iskre svjetlo.

Celzo navodi više mjesta iz Platona, gdje se kaže da je samo nekolicini spoznatljivo Dobro. Međutim, Platon iako uviđa tu poteškoću, ipak ne priča bajke, niti zatvara usta ako bi ga tko pitao za objašnjenje, niti zapovijeda da unaprijed treba vjerovati kako je Bog takav i takav, kako ima sina takvih svojstava, kako je sišao na zemlju i s njim razgovarao.

»Ti vidiš da Platon, iako uvjerljivo kaže kako se najviše dobro ne da riječima opisati, ipak daje razlog za tu nemogućnost kako se ne bi mislilo da ne želi ispitivanje svojih riječi. Platon se ne hvali i ne laže, niti govori kako je nešto novo otkrio, niti kako je došao s neba i kako saopćava to novo, već kaže odakle mu to znanje«.«

Celzo s filozofskog gledišta kritizira antropomorfnu predodžbu Boga u judeo-kršćanskom mitu o stvaranju.

Celzo prigovara kršćanima da "hoće Boga vidjeti tjelesnim očima, ušima hoće čuti njegov glas i čulnim rukama hoće ga dodirnuti" (VII.34.) On napominje da takvo nešto već imaju na raznim proročištima, gdje se bogovi javljaju ljudima u ljudskom obliku, i to ne samo jedanput, "kao taj što je ljude prevario", već uvijek kad netko želi« (VII. 35). Celzo smatra da kršćani, opterećeni svojim vjerovanjem, jednostavno ne mogu shvatiti bit Boga. Međutim, on im ipak pokušava približiti filozofsko poimanje Boga:

»Ako zatvorite oči za osjetilne percepcije, i ako se umom pokušate uzdići i ako napustite tijelo i otvorite oči duše, moći ćete samo tako vidjeti Boga.«

On savjetuje kršćane ako traže duhovnog vođu izbjegavati opsjenare, vračeve i one koji se zaklinju u utvare, jer će inače sebe učiniti smiješnim ako na druge bogove budu hulili kao na utvare, poštujući onoga koji nije ni utvara "nego stvarni mrtvac" (VII 36). Celzo zaključuje da ne obožavaju ni Boga ni božanstvo (demona), nego mrtvog čovjeka”. On napominje da je obožavanjem Isusa Krista razbijen monoteizam, i time je otvoren put prema kršćanskom politeizmu.

Kritika antropocentrizma

Celzo judeo-kršćanskom antropocentrizmu suprotstavlja ideju savršenstva svijeta. Dakle, nije čovjek središte stvaranja, već savršenstvo svijeta. Celzo svojim protivnicima postavlja pitanje: zašto se ne bi moglo reći da smo mi stvoreni zbog životinja, jer ljudi životinje ne mogu loviti bez raznog pribora, a životinje ljude mogu (IV. 78.79). Još navodi da mravi i pčele žive u savršenoj organizaciji te ni tu ljudi nemaju prednost. Celzo piše da se životinje znadu same liječiti, na primjer zmije i orlovi poznaju neku vrstu ljekovitog kamenja, a orao to kamenje odnosi u gnijezdo (IV. 86). Celzovo uspoređivanje čovjeka sa životinjama slijedi platonističko shvatanje da su sve duše jednake, i da duša ide i u druga tijela. On ovim primjerima pokušava pobiti ljudsku umišljenost o iznimnosti u svijetu:

»Ako bi dakle netko ozgo gledao dolje na zemlju, kakvu bi razliku našao između toga što mi radimo i onoga što rade mravi i pčele?«

Celzo zaključuje kako svijet nije napravljen zbog čovjeka, kao što nije napravljen ni zbog lava, ni vola, ni dupina, već je taj svijet (svemir) kao djelo Boga u svojim dijelovima potpun i savršen. U odnosu na cjelinu sve je odmjereno. Bog se brine za cjelinu i njegova providnost nikada ju ne napušta. Ne postaje ništa lošije, niti to Bog poslije nekog vremena sebi vraća. Bog se ne srdi zbog ljudi, kao što se ne srdi ni zbog majmuna ili miševa, niti bilo čemu prijeti, jer svaki dio ima na sebi svoje određenje (IV. 99). Prema Celzu, cilj stvaranja nije čovjek, već svijet kao cjelina, red i savršenstvo.

Kritika vjerovanja u izabranost

Celzo kritizira židovsko uvjerenje da su oni izabrani narod. Prema Celzu, Židovi uopće ne spadaju među stare i mudre (božanske) narode, kao na primjer Egipćani, Asirci, Indijci, Perzijanci, Kaldejci i još neki. Celzo pita zašto je božji sin došao baš Židovima i to u obliku samo jednog čovjeka u zabačenom kraju kao što je Palestina:

»Dakle, ako je Bog, kao Zeus kod komediografa, probudivši se iz dugog sna, htio spasiti ljudski rod iz njegovog zla, zašto je poslao duh, o kojemu vi govorite, samo u jedan kraj? On je mogao na isti način mnoga tijela oduhoviti i poslati po cijeloj ekumeni.«

Celzo pobija ideju da su Židovi izabrani božji narod, a time i kršćani koji tu tradiciju nastavljaju, tvrdeći da židovski zakoni nemaju prednost pred zakonima drugih naroda. Bog nije uzročnik tih zakona, pa stoga i ideja o izabranosti nema nikakvog smisla.

»Nije vjerojatno da oni imaju veću čast kod Boga i da ih više voli nego druge; i da su samo k njima slani glasnici upravo tako kao da su oni slučajem dobili neku zemlju blaženih.«

Celzo judaistički i kršćanski rod uspoređuje s mnoštvom šišmiša, ili s mravima koji izlaze iz svog skloništa, ili sa žabama koje sjede u močvari ili s glistama koje se skupljaju na nekom blatnjavom mjestu i prepiru koja je od njih veći grješnik i govore: »Nama se Bog najprije otkrio i navjestio. On ostavlja cijeli svemir i nebo, niti se brine za samu zemlju, već samo nama vlada i samo nas pozdravlja preko svojih glasnika.« Celzo dalje opisuje gliste koje govore: »Postoji Bog i poslije njega dolazimo mi, jer kroz njega smo mi postale u svemu slične Bogu i nama je sve podređeno, zemlja i voda i zrak i zvijezde, i sve je zbog nas napravljeno i sve je napravljeno kako bi nama služilo«.

Nasuprot njihovoj uvjerenosti u vlastitu izabranost, Celzo misli kako ni Židovi ni kršćani ne mogu imati ugleda, jer je njihov zajednički korijen stalna buna (stasis). Celzo smatra da su i jedni i drugi krivi zbog pobuna protiv zajednice. Celzo je pisao kako su Židovi egipatskog podrijetla i kako su se pobunili protiv svojih, napustili Egipat i otišli u Palestinu gdje su se naselili. A onda su se kasnije neki Židovi pobunili protiv judejske zajednice vjerujući kako je Isus mesija. Celzo navodi kako su Židovi čak i obrezivanje i suzdržavanje od svinjskog mesa, po čemu se smatraju posebnim, ustvari preuzeli od Egipćana:

»Zato što se obrezuju oni nisu ništa svetiji nego drugi, a Egipćani i Kolhi imali su taj običaj već prije; no ni zbog toga što se suzdržavaju od svinjskog mesa, jer i taj običaj imaju Egipćani i uz to se uzdržavaju od kozjeg, ovčjeg i goveđeg mesa i od riba, a Pitagora i njegovi učenici ne jedu ni grah, niti bilo što što je imalo život.«

Uspoređujući ih s Egipćanima i pitagorejcima koji imaju dosljedna ograničenja u prehrani, Celzo pokazuje kako su oni svoje običaje preuzimali od drugih ali uvijek samo djelomično i pogrešno.

Kritika vjerovanja u utjelovljenje

Celzo judeo-kršćansko vjerovanje o silasku Boga na zemlju smatra sramotnim:

»To što neki, kako kršćani tako i Židovi, govore kako je Bog ili božji sin kao sudac zemaljskih stvari sišao na zemlju ili će sići, to je nešto najsramotnije i za to nije potrebno opširnije pobijanje (IV. 2).«

Celzo prvo bogoslovno osporava smislenost božjeg silaska na zemlju. On pita kakvog smisla ima takvo silaženje Boga? Sigurno ne kako bi upoznao prilike među ljudima, jer on već zna sve. Jedino ako zna, ali ne može popraviti božjom silom, pa je u obliku tijela nekoga poslao:

»Dakle, tek sada, poslije tako dugog vremena, Bog se sjetio pravedno uređivati ljudski život, a prije to nije htio (IV. 7).«

Celzo dalje istu temu kritizira iz kuta gledanja filozofije. Osnova njegovog izvođenja je Platonov pojam Boga, prema kojem je Bog dobar, i lijep, i blažen, i nalazi se u najljepšem i najboljem stanju. Ako siđe ljudima, mora se promijeniti, i to iz dobrog u loše, iz lijepog u ružno, i iz najboljeg u najgore stanje. No, smrtno je po prirodi promjenjivo, a besmrtno je po sebi uvijek jedno te isto. Celzo dakle zaključuje da Bog ne bi nikako mogao ići u takvu promjenu (IV. 14).

»Ili se Bog stvarno mijenja u smrtno tijelo, kao što oni misle, ali to je kao što je rečeno nemoguće; ili se on sam ne mijenja, a djeluje tako da gledatelji vjeruju da se promijenio i time ih zavodi i laže. No, prijevara i laž su loše stvari.«

Celzo napominje da spor Židova i kršćana ne treba uzeti ozbiljno, jer i jedni i drugi vjeruju u pojavljivanje božjeg duha među ljudima:

»Međusobnu svađu između Židova i kršćana ne treba ozbiljno uzeti, jer obje strane vjeruju da je božji duh najavio da će doći spasitelj ljudskom rodu, samo što nisu u tome jedinstveni je li najavljeni došao ili nije (III 1).«

Celzo ovdje veoma precizno uočava bit spora između judaizma i kršćanstva.

Kritika vjerovanja u uskrsnuće

Celzo kritizira i kršćansko eshatološko vjerovanje u konačni sud i uskrsnuće tijela:

Celzo smatra kako je kršćansko vjerovanje u doslovno uskrsnuće tijela nastalo zbog pogrešnog tumačenja filozofskog učenja o seobi duša.

»Glupo je također njihovo vjerovanje da će Bog poput kuhara, kad je već jednom zapalio vatru, spaliti sav ostali ljudski rod, a da će samo oni dalje živjeti, i to ne samo oni koji su živi, već i oni koji su davno umrli, oni će se opet vratiti iz zemlje u istom svom tijelu kao prije.«

Celzo zaključuje da je to nada prikladna za crve, jer ljudska duša ne će čeznuti za propalim tijelom. On ovu judeo-kršćansku dogmu smatra potpuno neprirodnom i protivnom razumu, jer koje se tijelo, kada je potpuno razoreno, može vratiti u prvobitno stanje iz kojega je proizišlo? Celzo prenosi da oni, jer ne mogu ništa odgovoriti, uzmiču govoreći kako je Bogu sve moguće. No Celzo ih podsjeća da Bog ne može činiti ono što je ružno i ne će činiti ono što je protuprirodno.

»Tijelo puno nečega što nije lijepo spomenuti proglasiti vječnim protiv uma niti Bog hoće niti može.«

Prema platonističkom poimanju, Bog je logos svega postojećeg i ne može ništa činiti što bi proturječilo logosu, odnosno njemu samome. Za dušu je pripremio vječni život, a "lešine treba baciti prije nego smeće" (Heraklit). Celzo sam motiv vjerovanja u uskrsnuće tijela smatra pogrešnim:

»Nije li to veoma glupo da vi čeznete za tijelom i da se nadate kako će to tijelo opet uskrsnuti kao da za nas nema ničega boljeg i vrijednijeg od tog tijela?«

Celzo primjećuje kako shvaćanje besmrtnosti duše nije novo, ali kako je kršćansko vjerovanje o uskrsnuću nastalo pogrešnim tumačenjem filozofskog učenja o seobi duša.

Kritika kulta proroka

Celzo piše da kršćani traže utočište u starozavjetnim proročanstvima o svemu onome što se s Isusom dogodilo riječima: »tako se moralo dogoditi«, a kao dokaz nakon što se dogodi navode kako je već davno bilo prorečeno (VII. 2). U daljnjim prigovorima on opisuje način rada židovskih proroka u Feniciji i Palestini.

»Mnogi ljudi bez ikakvog imena i ugleda dolaze iz potpuno slučajnih razloga u hramove i izvan njih, a neki i prosjačeći. Oni idu po gradovima i ratnim položajima i pokazuju se kao da mogu proricati; a svaki od njih običava ovako govoriti: Ja sam Bog ili božji sin ili božji duh. Ja sam došao jer će uskoro svijet propasti, i vi ljudi ćete isto propasti zbog svojih nepravednih djela. Ali ja vas hoću spasiti, i vi ćete vidjeti kako ću ja opet doći s nebeskom silom. Sretan je tko me sada poštiva, a na sve drugo, i na sve gradove i zemlje bacit ću vječnu vatru. A ljudi koji ne znaju za te kazne, koje pred vama stoje, uzalud će se kajati i uzdisati, a one koji mi vjeruju, njih ću vječno čuvati.«

Celzo dodaje kako nakon što njihov prorok to prijeteći izgovori, tome doda niz "nerazumljivih, glupih i potpuno nejasnih riječi", čiji smisao ne može shvatiti nitko pametan, jer one ništa ne govore, već daju svakom glupaku i varalici mogućnost tumačiti ih po volji (VII. 9).

Celzo zaključuje da ako proroci navješćuju kako će veliki Bog raditi poslove služitelja, biti bolestan ili umrijeti, tada Bog nužno mora biti mrtav ili služitelj ili bolestan. Dakle, ne treba vjerovati u sve što kažu, makar i unaprijed kazali, već treba razmotriti je li takvo djelo lijepo, dobro i Boga dostojno. Ne treba vjerovati u ono što je ružno i loše, makar su svi ljudi takvo što prorekli u nekom mahnitom stanju.

Kritika kršćanstva

Racionalna kritika

Celzova kritika kršćanstva u metodološkom pogledu predstavlja suprotstavljanje grčke filozofije judeo-kršćanskom vjerovanju. U duhu platonovskog shvaćanja, on kaže da ako filozof vjeruje da postoji Bog, duša i zagrobni život, onda će to nastojati dokazati i kritički istražiti.

Celzo primjerima iz grčke mitologije pokazuje kako je potrebno kritički misliti, te kako nitko ne smatra Aborisa Hiperborenjanina Bogom, jer ga je strijela nosila kroz zrak (III. 31), niti izvjesnog Klazomenjanina, čija je duša često napuštala tijelo i posjećivala različita mjesta, niti Kleomedesa od Astypalaia, koji je bio zatvoren u neki sanduk, ali je pomoću nekog božanskog učinka odatle izišao (III. 33).

Celzo navode o Isusovom uskrsnuću, uspoređuje s primjerom da mnogi ljudi, i Grci i barbari, također vjeruju kako su vidjeli Asklepija.

Celzo smatra kako cijela mistična simbolika drveta života i uskrsnuća s drveta potječe otud što je njihov učitelj bio razapet na križ i što je bio stolar. On piše kako bi svo kršćansko vjerovanje izgledalo drukčije da je Isus, na primjer, bio gurnut s obronka ili bačen u provaliju ili ugušen užetom ili da je po zanimanju bio obućar ili klesar ili da je radio sa željezom. Tada bi se govorilo o obronku života na nebesima, o provaliji uskrnuća, o užetu besmrtnosti, o blagoslovljenom kamenu, o željezu ljubavi, ili o svetoj koži. Celzo kritičku raščlambu kršćanskog vjerovanja zaključuje pitanjem: "Zar se ne bi koja stara žena sramila te priče pričati djetetu kod uspavljivanja?" (VI. 34)

Komparativna raščlamba

Celzo brojnim primjerima pokazuje da kršćanstvo nije novo vjerovanje i da su kršćani mnoge čimbenike svog sadržaja, pod raznim imenima, preuzeli iz ranijih mitologija, mijenjajući ih i pogrešno tumačeći. Celzo posebno uspoređuje kršćanske kultove s egipatskima koje oni preziru. Poput Egipćana, i kršćani počivšeg smrtnika obožavaju kao Boga i misle kako pri tom pobožno postupaju (III. 41). Isusovo tijelo Celzo uspoređuje sa zlatom, srebrom i kamenom, napominjući kako je ono prolaznije nego te stvari (III. 42).

»Kršćani ismijavaju molitelje Zeusa, koji pokazuju njegov grob na Kritu i bez obzira na to poštuju mrtvog čovjeka.«

Celzo navodi mnoge usporednice između biblijske predaje i grčke mitologije. Priču o o gradnji babilonske kule i zbrci u jezicima, koju je Mojsije zapisao, Celzo smatra krivotvorinom priče o Alojeovim sinovima (IV. 21). Celzo u priči o razaranju gradova Sodome i Gomore vidi sličnost s mitom o Faetonu (usp. I. 19). Čuveni biblijski mit o potopu Celzo smatra krivotvorinom priče o Deukalionu:

»Zatim pričaju o potopu i o nekom neobičnom čamcu, u kojoj je sve bilo, i o golubu i o gavranu kao glasnicima, time što su krivotvorili i olako shvatili priču o Deukalionu.«

Celzo smatra kako su kršćani i učenje o uzdizanju duše u kraljevstvo božje preuzeli iz drugih religijskih tradicija. Celzo navodi kako kršćani vjeruju u uzdizanje duše kroz sedam neba i obrazlaže kako se to učenje već nalazi u tekstovima Platona i perzijskom kultu Mitre. Učenje o božjem duhu je, s druge strane, posuđeno iz stoičke filozofije. Zbog naglašenog motiva božje kazne, Celzo uspoređuje kršćanstvo s bahanatskim misterijama, gdje se prvo pokazuju pojave i utvare.

Celzo navodi kako je i osnovna misao kršćanske etike, o neopiranju zlu, davno prije njih izrečena od strane Sokrata i zabilježena od strane Platona:

»Ni na koji način ne treba činiti nepravdu. Iako nam je netko nepravdu učinio, ne smije se odgovoriti nepravdom, kao što misli mnoštvo, jer se uopće ne smije nepravda činiti. Loše koje smo pretrpjeli, lošim osvetiti pravedno je, kako kaže mnoštvo. Nikako. Jer ljudima činiti loše ne razlikuje se uopće od činjenja nepravde. Dakle, ne smije se nekome ni nepravdom odgovoriti niti loše učiniti, pa makar od njega pretrpjeli još tolika zla.«

(Sokrat u Platonovom dijalogu Kriton)

Prema Celzu je i kršćanski stav prema bogatima također preuzet od Platona, tako što je Isus parafrazirao Platonovu misao: »Nemoguće je veoma dobrom čovjeku istodobno biti i veoma bogat« (Zakoni V. 12; 743 A). Čak i kršćansko odbacivanje idola Celzo izvodi iz Heraklitovog kritičkog shvaćanja kako se bogovi pravljeni rukama ne mogu prihvatiti kao umna bića: »I tu se mole božjim likovima kao kad bi se tko htio razgovarati s kućama, jer ništa ne znaju o bivstvu bogova i junaka (fragment 5).«

Celzo svoju raščlambu zaključuje konstatacijom da su kršćani krivo spajali razna stara učenja, i da se njihovo učenje razlikuje od preuzetih izvora "jedino svojim glupim nerazumijevanjem".

Kritika alegorijske metode

Celzo je pretpostavljao da će se kršćanski apologeti u obrani svojih vjerovanja poslužiti alegorijskom metodom.

»Pametniji među Židovima i kršćanima daju tim stvarima alegorijsko tumačenje.«

Mežutim, Celzo tu metodu ne prihvaća, obrazlažući zašto se apologeti moraju baš tom metodom služiti:

»Oni se zaklanjaju alegorijskom metodom zbog sramote koja se nalazi u tim pričama.«

Celzo piše kako je alegorijska metoda gluplja nego same priče, jer s nevjerojatnom glupošću spaja stvari koje se uopće ne mogu spojiti.

Kritika kršćana

Kritika neobrazovanosti

Celzo piše kako je kršćanska zajednica često izražavala svoje protivljenje obrazovanju i kako njoj ne pristupaju razumni i obrazovani ljudi, jer se ta svojstva kod kršćana smatraju lošim, što njega kao filozofa posebno pogađa:

»Što ima lošeg u tome da je čovjek obrazovan i da se trudi oko najboljih učenja, i da je razuman? Je li to smetnja za spoznaju Boga? Nije li to prednost i ne dolazi li se tako prije do istine (III. 44).?«

Celzo prenosi kako kršćani vjeruju da je mudrost svijeta zlo, a glupost je dobra (I Kor. 1,18 i d.), i obećavaju utjehu neučenima, neumnima i neobrazovanima. On primjećuje da time što takve proglašavaju miljenicima svog Boga, oni uspijevaju privući neuke ljude, robove, žene i djecu (III. 44). Celzo opisuje auditorij kojem se kršćani obraćaju:

»Mi vidimo kako svi oni, koji na trgovima galame i traže darove, ne pristupaju skupini razumnih ljudi pokazati svoje vještine. No gdje vide mlade, skupine robova i glupake, tu se tiskaju i pokazuju se lijepim (III. 50).«

Obraćanje neobrazovanima Celzo smatra bitnom strategijom kršćanstva. On primjećuje kako kršćansko načelo "ne ispituj, već vjeruj", čini ljude lakim plijenom za razne varalice. Celzo opisuje kako kršćani idu po privatnim kućama obraćajući se samo onima koje mogu lako zavesti (III. 55). On smatra da kršćani izbjegavaju obrazovane stoga što su njihove religijske predstave prikladne samo glupima. Celzo opisuje ranokršćansku religijsku praksu "nepriličnog ponižavanja", odnosno klanjanja na javnim mjestima:

»Ponizni se na nedostojan i nepriličan način ponižava, u prašini kleči na koljenima, nagnut naprijed, odjeven odjećom nesretnika i pokriven debelom prašinom (VI. 15).«

Celzo smatra da je kršćanska poniznost očigledno nerazumijevanje Platonove filozofije, koja glasi da Boga vječno prati pravda, i tko želi biti sretan, drži se nje i prati ju "ponizno i smjerno". Celzo preporučuje kršćanima za vođe uzeti mudrace i filozofe.

Kritika odbacivanja idola

Celzo piše kako kršćani ne uspostavljaju oltare i božje slike, već imaju nevidljivu i tajanstvenu zajednicu. On piše:

»Njihove oči ne mogu podnijeti hramove, oltare i božje slike. Znam da i Perzijanci imaju ove običaje i da smatraju kako je nepravedno praviti božje slike, oltare i hramove, a one koji to čine smatraju glupim.«

Celzo pretpostavlja da oni to čine iz razloga što ne vjeruju kako su bogovi nalik ljudima, napominjući da onda pobijaju sami sebe a da to i ne primjećuju. Jer i oni kažu da je Bog stvorio čovjeka po svojoj vlastitoj slici i da mu je po obliku jednak.

»Oni preziru božje slike. Čine li oni to zbog toga što obrađen kamen, drvo, rudača ili zlato nije Bog, onda im je ta mudrost smiješna. Jer tko misli, osim potpuno djetinjastih ljudi, da to jesu bogovi, a ne posvetni darovi i slike bogova?«

Celso kaže da ako su te slike ništa, onda nema razloga ne sudjelovati u zajedničkim svečanostima. A ako ima nekih božanstava (demona), očito je da i oni pripadaju Bogu, pa se i u njih mora vjerovati, i prinositi im žrtve prema običajima. Celzo vjeruje kako Bog ne može biti uvrijeđen kultom drugim božanstvima, jer on je svima zajednički, dobar, bez potreba i bez zavisti. Razna božanstva su služitelji najvišeg Boga i besmisleno je vjerovati kako postoji suprotnost između njih, jer bi to značilo podijeliti božje kraljevstvo, kao da tamo stoji jedna stranka protiv druge. Očito je da ako netko poštiva Sunce ili božicu Atenu, tada slavi i velikog Boga. Jer poštovanje Boga, koji sve drži, postaje time potpunije. Oni koji su mu posebno posvećeni nemaju razloga ne sudjelovati u javnim svečanostima (IV. 2). Međutim, ako kršćani ne će prinositi životinjske žrtve, onda neka budu dosljedni:

»Ako kršćani ne će sudjelovati u prinošenju životinja, tada bi se morali suzdržavati od hranjenja svim životinjama, kao što je činio Pitagora (V. 41).«

Celzo također prigovara kršćanima da se ponašaju drsko prema slikama bogova drugih naroda: »Vidi, prilazim kipu Zeusa ili Apolona ili bilo kojeg drugog Boga i vrijeđam i tučem ga, i on mi se uopće ne sveti«. On međutim podsjeća da je i njihov demon Isus Krist bio bespomoćno vezan i razapet.

Opasnost za državu

Celzo tvrdi kako kult cara treba poštovati jer doprinosi održanju reda.

»Ako ti se zapovjedi među ljudima se zaklinjati caru, tada to nije ništa strašno. Jer njemu je dano vladati zemljom, i što u životu primaš, primaš od njega.«

Celzo se poziva na drevno shvaćanje "neka jedan čovjek bude gospodar" (Homer) i kaže da kada bi svi radili kao kršćani, nestalo bi vladavine zakona i tada ništa ne bi sprječavalo da upravljanje zemljom dođe u ruke najbezakonitijih barbara (VIII. 68). Celzu nije razvidno što je toliko strašno u odavanju počasti vladarima ovog svijeta, jer ni oni nisu dobili svoje zemaljsko dostojanstvo bez snage božanstva. Ali kršćani rade upravo obratno. Umjesto da nastoje da im kraljevi i vladari budu milostivi, oni ih ljute i izazivaju.

Celzo smatra kako su kršćani obvezni boriti se za cara i pomagati ga. To se ne odnosi samo za slučaj rata, već i za vrijeme mira kršćani su dužni pomagati i štititi državu. U svojim gradovima treba poduzimati upravne dužnosti ako se radi o održavanju zakona i pobožnosti (VIII. 75). Međutim, kršćani stvaraju tajne udruge u suprotnosti prema postojećim zakonima, te Celzo ocjenjuje da oni predstavljaju opasnost za Rimsku državu. Primanje kršćanstva ne bi donijelo nikakve prednosti Rimljanima, već bi imalo samo negativne posljedice. Celzo predviđa da kada bi kršćani uvjerili vladara da primi kršćanstvo, oni se tu ne bi zaustavili već i njegove nasljednike i sve druge htjeli bi preobratiti na svoje učenje, dok ne bi sve pokorili:

»Naime, ako bi vladar primio kršćanstvo i ako bi ga tako ti pokorio, ti bi i njegove nasljednike htio pridobiti za svoje učenje. Kada bi i njih pokorio, to bi tada učinio i s drugima i tada opet s drugima, i to sve dotle dok ne bi svi bili pokoreni koji povjeruju tvojim riječima.«

Celzo zaključuje da mudra vlast može predvidjeti takvu svoju sudbinu "i stoga vas treba uništiti prije nego što sama propadne" (VIII. 71).

Harnack je tumačio Celzov spis kao suštinski politički spis, koji iz ljubavi prema domovini poziva kršćane ne izdvajati se iz općeg poretka, nego uklopiti se u društvo i pomoći kako bi car mogao održati carstvo s njegovim dobrima. Celzo je u društvenom i političkom smislu konzervativac, on kršćanstvu prvenstveno prigovara njegovu novost, njegov raskid s tradicijom i društvenu subverzivnost.

Origenova kritika Celza

Origen je kao odgovor na Celzov Istinski logos napisao veoma opsežno djelo Protiv Celza, u nastojanju pobiti sve stavke njegove kritike.

Origen Celza predstavlja kao jednog od epikurejaca, kojima je pripisivao sve najgore osobine, navodeći kako on ne vjeruje u vječnost duše, kao što vjeruju platonisti. Origen također predbacuje dio Celzove kritike na razne ranokršćanske sljedbe, kao što su markioniti.

Origen odbacuje Celzovo doslovno čitanje Svetog pisma, objašnjavajući da se stvaranje »po božjoj slici« odnosi na unutarnjeg čovjeka, sposobnog biti prema slici stvoritelja (Kol. 3,10). Jer koji se vladaju po duhu Božjemu, oni su sinovi Božji.

Najveći značaj Origenove kritike je u tome što nam je Celzov tekst danas uopće poznat.

Značaj Celzove kritike

Celzov rad je bio prva temeljna kritika kršćanstva. Njegova kritika kršćanstva sadrži mnoge i dalje aktualne prigovore. Karl Löwith kaže kako se u kritici kršćanstva već 1 800 godina ponavlja ono, što je u biti rekao Celzo. Na primjer, Nietzscheova kritika kršćanstva umnogome je ponavljanje Celza. Celzo je metodološki uspio naći sve slabe strane novog vjerovanja. Pomoću komparativne metode dolazi do mnogih analogija, dokazujući kako se sadržaji kršćanskog učenja ne mogu smatrati kao objavljena istina:

»Svojom komparativnom metodom Celzo je razbio opsjene o kršćanstvu kao objavljenoj religiji i o Kristu kao božjem sinu, kojega je rodila djevica Marija posredstvom Svetoga duha.«

(Branko Bošnjak)

Celzo nastupa s pozicija platonovske sinteze filozofije i mitologije, odnosno logosa i mita u njihovom međusobnom prožimanju. On s pozicija grčke filozofije i mitologije kritizira judeo-kršćansku religiju:

»To je bio susret dva svijeta, dvaju suprotnih ideja, koje možemo označiti kao razliku između Atene i Jeruzalema, između Akademije i Crkve, mišljenja i vjerovanja.«

(Branko Bošnjak)

Grčki filozofi smatrali su da ako se govori o Bogu i svemiru, onda se ne bi smjelo ići ispod dostignute razine. S filozofskog gledišta, svaki ozbiljan razgovor o Bogu a priori isključuje mitove judeo-kršćanstva. Bog u antropomorfnim oblicima već davno nije ozbiljna tema filozofije, te ako kršćanstvo ne može izdržati filozofsku kritiku, znači da sadržaj vjerovanja nije došao do razine filozofije. Razgovor o Bogu, duši, smrti, životu poslije smrti, anđelu, raju, paklu, demonu, duhu i slično može biti uspješan ako se kreće na razini mišljenja. Kršćanstvo nije išlo na taj odnos, već se zahtijevalo vjerovanje u ono što se o tome kaže.

»Celzova kritika kršćanstva je posljednja obrana izvornog platonizma. Po djelovanju kao filozof i kritičar Celzo se može usporediti s Boetijem, koji je nazvan posljednjim Rimljaninom. Celzo je u tom smislu bio posljednji Atenjanin. Iako je Platonova Akademija trajala do 529. godine, iako je i Plotinov učenik Porfirije pisao protiv kršćanstva (što je izgubljeno), ipak je Celzo svojim djelom teorijski doveo u pitanje cijelu kršćansku ideju.«

(Branko Bošnjak)