Katedralna škola

Prve katedralne škole osnovane su u ranom srednjem vijeku kao središta naprednoga obrazovanja, a mnoge od njih su se kasnije razvile u srednjovjekovna sveučilišta. Tijekom čitavoga srednjeg vijeka i kasnije bile su komplementarne monastičkim školama. Neke od ovih ranih katedralnih škola nastavljaju svoj rad i danas.

Katedralna škola u Trondheimu, osnovana 1152., najstarija je škola u Norveškoj. Katedralskole danas ima status srednje škole.

Rane škole

uredi
 
Prikaz filozofa na jednom od arhivolta iznad desnih vrata zapadnog portala na Katedrali u Chartresu.

Za vrijeme kasnoga Rimskog Carstva rimski je municipalni sustav obrazovanja postupno propadao, a kako bi osigurali crkvi dovoljno školovanog klera, biskupi su započeli osnivanje vlastitih škola vezanih za katedrale u kojima su služili. Najraniji zapis postojanja tako osnovane škole nalazi se u vizigotskoj Španjolskoj za vrijeme Drugoga sabora u Toledu 527. godine.[1] Ove rane škole koje su davale naglasak na religiozni nauk pod vodstvom lokalnih biskupa tijekom 6. i 7. stoljeća pojavile su se i u drugim dijelovima Španjolske i u otprilike dvadesetak gradova u Galiji[2].

Tijekom i nakon misije Augustina od Canterburyja zajedno s osnivanjem novih dijeceza pojavljuju se i katedralne škole diljem južne Britanije, najznačajnije od kojih su one u Canterburyju 597., Rochesteru 604. i Yorku 627. Ova skupina škola spada u najstarije škole na svijetu u stalnoj funkciji. Značajna funkcija katedralnih škola bila je i obrazovanje dječaka za pjevanje u crkvenim zborovima i mnoge od njih i danas imaju istu ulogu.

Franački kralj i kasnije car Karlo Veliki vrlo je brzo prepoznao važnost obrazovanja klera i u manjoj mjeri i plemstva, te je u pokušaju preokretanja silazeće tradicije izdao niz dekreta o potrebi obrazovanja u manastirima i katedralama. Godine 789., njegov dekret Admonitio Generalis nalaže da se škole moraju osnovati u svakom manastiru i biskupiji, u kojoj "djeca mogu naučiti čitati i gdje se naučavaju psalmi, pisanje, pjevanje, računanje i gramatika."[3] Kasniji dokumenti, poput pisma De litteris colendis, nalaže da biskupi imaju dužnost izabrati učitelje koji imaju "volju i vještinu učenja i želju naučavanja drugih"[4], a dekret Sabora u Frankfurtu (794.) preporuča da se biskupi pobrinu za obrazovanje svojeg klera.[5]

Kasnije su se katedralne škole osnovale u svim velikim europskim gradovima poput Chartresa, Orleansa, Pariza, Laona, Reimsa ili Rouena u Francuskoj, te Utrechta, Liegea, Kolna, Metza, Speyera, Würzburga, Bamberga, Magdeburga, Hildesheima i Freisinga u Njemačkoj. Na temelju prethodnih tradicija ove su katedralne škole uglavnom obrazovale buduće svećenike i školovale pismene upravitelje za sve složenije poslove na dvoru za vrijeme renesanse 12. stoljeća. Škola u Speyeru se afirmirala kao središte obrazovanja budućih diplomata Svetoga Rimskog Carstva.[6] Dvor Henrika I. bio je usko povezan s katedralnom školom u Laonu, a on sam bio je jedan od primjera prvih pismenih kraljeva Europe.[7]

Razvoj i karakteristike

uredi

Katedralne škole uglavnom su se orijentirale na akademsko blagostanje djece plemstva. Pošto su katedralne škole imale ulogu obrazovanja za buduću karijeru unutar crkve, djevojke nisu imale mogućnost njihovog pohađanja. S vremenom su se mnogi dječaci željeli upisati premda nisu imali ambiciju nastaviti karijeru unutar crkve. Povećani su zahtjevi za obrazovanjem ljudi u segmentima vladavine državom, diplomacije i neduhovnih crkvenih poslova. Neke su škole prihvaćale manje od stotinu studenata. Učenici su se morali iskazati znatnom inteligencijom i morali su biti sposobni savladati zahtjevno akademsko gradivo. Uzevši u obzir da su knjige u ono doba bile izuzetno skupe, studenti su morali usvojiti sposobnost pamćenja učiteljevih predavanja. Katedralne škole u ono doba bile su uglavnom podijeljene u dvije grupe ovisno o dobi učenika: schola minor bila je namijenjena mlađim studentima i kasnije je postala osnovna škola, dok je schola major bila namijenjena starijim studentima i kasnije se razvila u srednju školu.

Predmeti koji su se izučavali u katedralnim školama bili su mnogobrojni, od književnosti do matematike. Ovi su se predmeti nazivali sedam slobodnih vještina: gramatika, astronomija, retorika (govorništvo), logika, aritmetika, geometrija i glazba. Na predavanjima gramatike učenici su podučavani čitanju, pisanju i razumijevanju latinskoga jezika, univerzalnog jezika Europe onoga doba. Astronomija je bila potrebna za izračunavanje vremena i nadnevaka. Retorika je bila važna komponenta glasovnog obrazovanja. Logika se sastojala od otkrivanja umjetnosti rješavanja matematičkih problema, a aritmetika je davala osnove za razmišljanje o količinama. Učenici su čitali priče i pjesme na latinskome jeziku slavnih autora kao što su Ciceron ili Vergilije. Slično kao i u današnje vrijeme, katedralne škole dijelile su se u niže (osnovne) i više škole s različitim kurikulima. Kurikul niže škole obuhvaćao je čitanje, pisanje i pjevanje psalma, dok su kurikuli viših škola sadržavali tzv. trivijum (gramatika, retorika i dijalektika), ostale slobodne vještine i izučavanje svetih spisa, te pastoralnu teologiju.

Izvori

uredi
  1. Riché 1978, str. 126f.
  2. Riché 1978, str. 282–90
  3. Pierre Riché, Daily Life in the World of Charlemagne, Univ. of Pennsylvania Press, 1988., str. 191. ISBN 0-8122-1096-4
  4. Charlemagne: "De Litteris ColendisArhivirana inačica izvorne stranice od 14. kolovoza 2014. (Wayback Machine)"
  5. Pierre Riché, Daily Life in the World of Charlemagne, Univ. of Pennsylvania Press, 1988, str. 192. ISBN 0-8122-1096-4
  6. Geschichte der Stadt Speyer. Vol 1, Kohlhammer Verlag, Stuttgart 1982, ISBN 3-17-007522-5
  7. C. Warren Hollister, Henry I (Yale English Monarchs), 2001. str. 25.

Literatura

uredi
  • NN. 1999. Domschulen. Lexikon des Mittelalters. J.B. Metzler. Stuttgart. str. columns 1226–1229
  • Kottje, R. 1999. Klosterschulen. Lexikon des Mittelalters. J.B. Metzler. Stuttgart. str. columns 1226–1228
  • Riché, Pierre. 1978. Education and Culture in the Barbarian West: From the Sixth through the Eighth Century. University of South Carolina Press. Columbia. ISBN 0-87249-376-8

Vanjske poveznice

uredi