Ivo Lozica (Lumbarda, 10. lipnja 1910. – Lumbarda, 27. ožujka 1943.), bio je hrvatski kipar.

Ivo Lozica
Ivo Lozica
Ivan Lozica
Rođenje 10. lipnja 1910.
Smrt 27. ožujka 1943.
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti kiparstvo
Praksa Korčula, Zagreb, Pariz, Split
Utjecali Frano Kršinić, Ivan Meštrović, Robert Frangeš-Mihanović
Poznata djela Pržinar, Poslije kupanja, Proljeće, Ženski torzo
Portal o životopisima

Životopis

uredi
 
Nadgrobni spomenik na grobu Vladimira Nazora, rad Ive Lozice.[1]

Ivo Lozica rođen je 10. lipnja 1910. godine u Lumbardi, prvi sin u obitelji Anice i Antuna Lozica Barbareško. Kamenoklesarsku školu izučio u Korčuli (1923. – 1925.). Na preporuku svog mentora, kipara Frana Kršinića, 1926. godine kao prvi u klasi akademije, sa šesnaest godina primljen je u klasu Ivana Meštrovića na Likovnu akademiju u Zagrebu.[2] Radio je u kamenu, bronci, mramoru, sadri, drvo i terakoti, a najbolja je djela ostvario u kamenu s posebnim osjećajem za harmoniju i ljepotu oblika. Radio je ekspresivne likove težaka, ribara i aktove naglašene voluminoznosti.[3]

Usavršavao se u Parizu i kod Ivana Meštrovića. Godine 1931. dobio je francusku stipendiju te je poslije toga u Parizu specijalizirao na Sorboni.[4] Nakon godine dana specijalizacije po povratku u Meštrovićevu atelijeru u Splitu klesao je karijatide za njegov Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu (1935. – 1938.). U Zagrebu postao je docent, a kasnije i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1938. – 1942.).[5]

Kipar Frano Kršinić bio je često u društvu svojega mladog učenika. Lozica je jednom prilikom napisao:

  »Frano i ja, stalno sanjamo da smo u Lumbardi. Čini mi se da bismo oba bili sretni kada bismo mogli ribu loviti kao što smo negda činili.«
([6])

Ivo Lozica izradio je brojne skulpture koje imaju istaknuto mjesto u novijem hrvatskom kiparstvu. Tu su i aktovi Poslije kupanja, Proljeće i Ženski torzo. Na posljednjim skulpturama odmaknuo se od krutog realističkog oblikovanja i naglašavanja pojedinosti, te prelazi u cjelovito obuhvaćanje oblika. U mramornom Ženskom torzu, koji je izradio pred kraj života, čistoćom oblika i blagim prijelazima potpuno se približio modernom shvaćanju kiparske forme.[7]

U proljeće 1943. talijanski fašisti uhitili su ga ispred kuće u Lumbardi. Kasnije je zamoljen mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Čule da, zbog poznavanja talijanskog jezika, uputi pismo talijanskoj upravi kako bi se spasio Lozicin život. Čule je molbu napisao i poslao, ali je intervencija zakasnila.[8] Strijeljan je 27. ožujka 1943. godine.[5]

Izabrana djela

uredi
  • Pržinar
  • Žena s mijehom
  • Poslije kupanja
  • Proljeće

Izvori

uredi
  1. Ivan Markešić, Nadgrobni spomenici - vjerni pokazatelji hrvatskoga religijskog, narodnosnog i ideolosko-političkog identitetaArhivirana inačica izvorne stranice od 19. veljače 2021. (Wayback Machine), str. 15., u: Zbornik radova sa Znanstevnog skupa Hrvatski identitet, Zagreb, Matica hrvatska / Horvat, Romana (ur.). Zagreb : Matica hrvatska, 2010. Str. 233-254., hrstud.unizg.hr, (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
  2. Ivan Lozica, korcula.net, (pristupljeno 29. ožujka 2013.)
  3. Lozica, Ivan, enciklopedija.lzmk.hr, (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
  4. Ubijen Ivan LozicaArhivirana inačica izvorne stranice od 27. ožujka 2018. (Wayback Machine), vijesti.hrt.hr, 27. ožujka 2015., (pristupljeno 27. ožujka 2018.)
  5. a b Lozica, Ivan, enciklopedija.hr, (pristupljeno 27. ožujka 2018.)
  6. Ivo Milat, 28/03/2010 Lumbarda Spomen na pok. Ivana Lozicu, str. 55, Korcula.NET - Vijesti 2010., (pristupljeno 27. ožujka 2018.)
  7. Na današnji dan, hrt.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org, 21. svibnja 2008.), (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
  8. Goluža 1991, str. 310.

Literatura

uredi
  • Goluža, Božo. 1991. Biskup Čule u uspomenama svećenika i vjernika hercegovačkih biskupija. Luburić, Ante; Perić, Ratko (ur.). Za Kraljevstvo Božje - Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule. Biskupski ordinarijat Mostar. Mostar.