Wikipedija

Srpskohrvatski jezik

južnoslavenski jezik
(Preusmjereno s Hrvatsko-srpski jezik)


Srpskohrvatski jezik (ćirilica: српскохрватски), poznat i kao hrvatskosrpski, hrvatsko-bosansko-srpski ili bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpski (eng. Bosnian-Croatian-Montenegrin-Serbian, skr. BCMS), naziv je koji se ponegdje upotrebljava za sve govore Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, za službeni jezik Kraljevine Jugoslavije te za dogovoreni zajednički jezik 4 države SFRJ od 1954. do 1991. godine.[1] Pojam je kao takav skovao Jacob Grimm u svojem prijevodu gramatike srpskoga jezika Vuka Karadžića 1824. godine.[2][3]

Srpskohrvatski
српскохрватски језик
Razredba indoeuropski
 slavenski
  južnoslavenski
   zapadnojužnoslavenski
    srpskohrvatski
Pismo latinica, ćirilica
Jezični kôd
ISO 639-1 sh
ISO 639-3 hbs
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)

Vode se dalekosežne rasprave oko toga je li srpskohrvatski stvaran jezik koji obuhvaća sve oblike govora zapadnojužnoslavenske grane slavenskih jezika (tzv. naški),[4] ili se radi o isključivo političkoj jezičnoj kategoriji,[2] za koju neki tvrde da činjenično ne postoji.[5]

Ideja zajedničkog južnoslavenskog jezika seže barem od doba Ilirizma,[6] kada su predstavnici Ilirskog pokreta potpisali Bečki književni dogovor za osnutak jedinstvenog štokavsko-ijekavskog književnog jezika za govornike hrvatskoga i srpskoga.[7]

Povijest

uredi
  Podrobniji članak o temi: Povijest srpskohrvatskog jezika

21. stoljeće

uredi

U slavistici se u inozemstvu i dalje upotrebljavaju sjedinjavajući nazivi poput »srpskohrvatskoga« i »bosansko-hrvatsko-srpskoga«,[8] kojima su označeni studiji jugoslavistike na Cambridgeu, Oxfordu, Sorbonni, Sveučilištu Arizone u Phoenixu i drugdje.[9][10] Jedan od razloga tomu je malena zainteresiranost za individualne južnoslavenske jezike.[11]

Godine 2017. preko 200 intelektualaca iz država bivše SFRJ potpisalo je Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koja nalaže da hrvatski, crnogorski, srpski i bošnjački jezik imaju zajednički, pluricentrični standardni jezik,[12] oslanjajući se pritom poglavito na međusobnu razumljivost četiriju jezika kod materinskih govornika.[13][14] Deklaracija također tvrdi da »nasilno razdvajanje« standarda na četiri inačice za posljedicu ima »niz negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava«.[15] Ipak, podržava zasebno kodificiranje standardnih nacionalnih inačica »srpskohrvatskoga«,[16] pozivajući istovremeno na prekidanje »diskriminacije« na osnovi jezika u sklopu obrazovnih i javnih institucija.[17]

Stajališta

uredi

Suvremeno jezikoslovlje

uredi

Među državama nasljednicama Jugoslavije, srpskohrvatski se jezik danas smatra »povijesno-političkim fenomenom«. Hrvatska jezikoslovka Anita Peti-Stantić smatra da je srpskohrvatski kao standardizirani službeni jezik imao »izrazit vanjski identitet«, zbog čega je u inozemstvu odavao snažan dojam jedinstvenosti, ali da izuzev službene uporabe nije imao funkciju u društvu svoga navodnog govornog područja. Stantić tvrdi da su stanovnici toga područja ustvari koristili zasebni hrvatski i srpski jezik.[11] Novinarka Smiljana Rendić srpskohrvatski je jezik 1971. godine opisala kao »torturu rastapanja hrvatskoga identiteta«.[18]

Srpski jezikoslovac Miloš Kovačević smatra da je srpskohrvatski ustvari bio srpski jezik pod drugim nazivom, slažući se da je stvoren u političke svrhe.[5] Ranko Bugarski, lingvist sa Sveučilišta u Beogradu, ipak smatra da se »u znanstvenom smislu« radi o jedinstvenom jeziku, ali da administrativno postoji jasna razlika između njih četiri.[19]

Usprkos stajalištima mnogih hrvatskih i srpskih, velik broj drugih jezikoslovaca smatra da je zapravo riječ o makrojeziku i dijalekatskom kontinuumu s četiri službene standardne inačice: hrvatskom, bošnjačkom, crnogorskom i srpskom.[20][21] Snježana Kordić, hrvatska lingvistkinja, argumentira kako bi se sva četiri jezika trebala identificirati kao jedan takav makrojezik na temelju međusobne razumljivosti te sličnosti u sustavu jezika i štokavskoj dijalekatskoj osnovici.[22][23] Paul Louis-Thomas, slavist sa Sveučilišta u Sorbonni, iznio je da je međusobna razumljivost govornika »srpskohrvatskoga« veća od one standardnih inačica engleskoga, francuskoga, njemačkoga ili španjolskoga jezika.[24] Profesor lingvistike John Frederick Bailyn smatra da je međusobna razumljivost četiriju jezika »gotovo stopostotna«.[25]

Javnost

uredi

U anketama provedenim u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori 2023. godine, tek 12,2 % ispitanika iz Hrvatske odgovorilo je da govore istim jezikom kao stanovnici druge 3 države, dok je u Srbiji omjer skoro obratan (samo 25,7 % je tvrdilo da su jezici odvojeni).[26][27]

Najveći postotak ljudi koji smatraju da se radi o istom jeziku nalazio se među Srbima u Crnoj Gori (89,6 %), Srbima u BiH (80,5 %), Bošnjacima u BiH (68,3 %), te Crnogorcima u Crnoj Gori (52,3 %).[27]

ISO klasifikacija

uredi

Od 2000. godine, standard ISO 639 srpskohrvatski priznaje kao makrojezik. Istodobno su iz uporabe uklonjeni jezični kodovi koji su ga predstavljali u standardima ISO 639-1 te ISO 639-2.[28]

U Hrvatskoj

uredi

Međusobna razumljivost

uredi

Godine 2014. Dario Lečić objavio je istraživanje u kojem je promatrao praktično korištenje jezika 40 govornika hrvatskog, iz različitih krajeva Republike Hrvatske, koji su u obrazovni sustav ušli nakon 1991. godine. Većina tih govornika razumije, a ponekad i koristi lekseme koji su učestali u srpskom jeziku (točak, stepen, bure, učestvovati, duvati, pertla i slično). Pri tome govornici hrvatskog neke od standardnih srpskih leksema koriste rijetko ili nikad. Tako primjerice ne koriste izraze prijatno i „pomjeri se” (već „dobar tek” i „pomakni se”), ali često koriste izraze spisak i pertla (umjesto standardnohrvatskih riječi popis i vezica). Mnoge riječi iz srpskoga, osobito one koje su manje učestale (poput aždaja, cicija, drum, hartija i talas) veliki ili čak pretežni dio tih mlađih govornika hrvatskoga ne razumije.[29]

Izvori

uredi
  1. ↑ Jezik | Hrvati. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 30. lipnja 2024.
  2. ↑ a b Browne, Wayles. 12. lipnja 2024. Bosnian-Croatian-Montenegrin-Serbian language (BCMS) | Definition, History, Alphabet, & Phonology | Britannica. www.britannica.com (engleski). Pristupljeno 30. lipnja 2024.
  3. ↑ Denecke, Ludwig. 29. svibnja 2024. Brothers Grimm | Biography, Stories, & Works | Britannica. www.britannica.com (engleski). Pristupljeno 30. lipnja 2024.
  4. ↑ Štiks, Igor. 2015. Brothers United: The Making of Yugoslavs (engleski). Bloomsbury Publishing. str. 27. ISBN 9781474221542. Pristupljeno 1. svibnja 2018.
  5. ↑ a b Radisavljević, Z. 2014. Kako je srpski preimenovan u srpskohrvatski. Politika Online. Pristupljeno 30. lipnja 2024.
  6. ↑ južnoslavenska ideja. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 30. lipnja 2024.
  7. ↑ Busch, Birgitta; Kelly-Holmes, Helen. 1. siječnja 2004. Language, Discourse and Borders in the Yugoslav Successor States (engleski). Multilingual Matters. str. 25
  8. ↑ Bosnian/Croatian/Serbian. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. svibnja 2013. Pristupljeno 18. studenoga 2009.
  9. ↑ Pricaj srpskohrvatski da te ceo svet razume. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. srpnja 2011. Pristupljeno 30. lipnja 2024.
  10. ↑ Ćalić, Jelena. 18. studenoga 2021. Pluricentricity in the classroom: the Serbo-Croatian language issue for foreign language teaching at higher education institutions worldwide [Pluricentričnost u učionici: pitanje srpskohrvatskog jezika u nastavi stranih jezika na visokoškolskim ustanovama u svijetu]. Sociolinguistica (engleski). De Gruyter. 35 (1). doi:10.1515/soci-2021-0007. ISSN 0933-1883. Pristupljeno 12. siječnja 2023.
  11. ↑ a b Pavičić, Jurica. 29. studenoga 2008. Anita Peti-Stantić: Hrvatsko-srpski nije se učio u školi. Jutarnji list. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. travnja 2010. Pristupljeno 30. lipnja 2024.
  12. ↑ Predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku. TV news Vesti. B92. 30. ožujka 2017. Pristupljeno 18. lipnja 2019. min 0.13
  13. ↑ Slavenka, Drakulić. 30. ožujka 2018. U tranziciji pisci su gubitnici (intervju vodio Vladimir Matković). Danas. Belgrade. ISSN 1450-538X. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. travnja 2021. Pristupljeno 18. lipnja 2019.
  14. ↑ Bahrer, Manuel. 1. listopada 2018. Zajednički jezik nema veze s Jugoslavijom. Kosmo. Wienna. Pristupljeno 18. lipnja 2019.
  15. ↑ Vučić, Nikola. 14. prosinca 2018. Bosanski, srpski, hrvatski i "logika sirovog nacionalizma". TV news Dnevnik u 19. N1. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. studenoga 2018. Pristupljeno 18. lipnja 2019. 2:13 min
  16. ↑ Avram, Jakov. 30. ožujka 2017. Jezik, Deklaracija i politika. TV show Kontekst. Al Jazeera. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. travnja 2017. Pristupljeno 18. lipnja 2019. Alt URL min 21.42
  17. ↑ Duhaček, Goran; Pavliša, Mija. 28. ožujka 2017. Deklaracija o zajedničkom jeziku uzbunit će duhove; evo što kažu njeni potpisnici. T-portal. Zagreb. ISSN 1334-3130. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. travnja 2017. Pristupljeno 18. lipnja 2019.
  18. ↑ Bagdasarov, Artur. 2012. Jezik kojim nitko nikad nije govorio. Vijenac. 470. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. siječnja 2021.
  19. ↑ Bugarski, Ranko. 17. listopada 2021. O južnoslovenskim jezicima. Danas. Pristupljeno 30. listopada 2021.
  20. ↑ Šipka 2019, str. 206, 166.
  21. ↑ Mørk, Henning. 2002. Serbokroatisk grammatik: substantivets morfologi [Serbo-Croatian Grammar: Noun Morphology]. Arbejdspapirer (danski). 1. Slavisk Institut, Århus Universitet. Århus. str. unpaginated (Preface). OCLC 471591123
  22. ↑ Kordić, Snježana. 2003. Demagogija umjesto znanosti (odgovor Daliboru Brozoviću) (PDF). Književna Republika. 1 (7–8): 176–202. ISSN 1334-1057. S2CID 171739712. SSRN 3433060. (CROSBI). Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 1. lipnja 2012. Pristupljeno 8. travnja 2022. (CROLIB).
  23. ↑ Kordić, Snježana. 2004. Autizam hrvatske filologije (odgovor Ivi Pranjkoviću) (PDF). Književna Republika. 2 (7–8): 254–280. ISSN 1334-1057. SSRN 3433015. (CROSBI). Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 29. svibnja 2012. Pristupljeno 1. ožujka 2015. (NSK).
  24. ↑ Thomas 2003, str. 325.
  25. ↑ Bailyn, John Frederick. 2010. To what degree are Croatian and Serbian the same language? Evidence from a Translation Study (PDF). Journal of Slavic Linguistics. 18 (2): 181–219. ISSN 1068-2090. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 9. listopada 2019. Pristupljeno 9. listopada 2019.
  26. ↑ Jutarnji list - Dok u Hrvatskoj 12 % ispitanika vjeruje da Hrvati i Srbi govore isti jezik, u Srbiji je takvih 74 posto. www.jutarnji.hr. 16. prosinca 2023. Pristupljeno 6. siječnja 2024.
  27. ↑ a b Stojanov, Tomislav. 1. prosinca 2023. Understanding spelling conflicts in Bosnian, Croatian, Montenegrin, and Serbian: Insights from speakers’ attitudes and beliefs. Lingua. 296: 103622. doi:10.1016/j.lingua.2023.103622. ISSN 0024-3841
  28. ↑ Codes for the representation of names of languages. Library of Congress
  29. ↑ "Remnants of Serbo-Croatian Lexis in Present-day Croatian", Dario Lečić, "Slavia Centralis" 2/2014

Literatura

uredi
  • Thomas, Paul-Louis. 2003. Le serbo-croate (bosniaque, croate, monténégrin, serbe): de l'étude d'une langue à l'identité des langues. Revue des études slaves (francuski). 74 (2–3): 311–325. doi:10.3406/slave.2002.6801
  • Šipka, Danko. 2019. Lexical layers of identity: words, meaning, and culture in the Slavic languages. Cambridge University Press. New York. doi:10.1017/9781108685795. ISBN 978-953-313-086-6

Vanjske poveznice

uredi
Dobavljeno iz "https://hr.wiki.x.io/w/index.php?title=Srpskohrvatski_jezik&oldid=7067001"