Habsburško-turski rat 1716. – 1718.
Habsburško-turski rat 1716. – 1718. ili Habsburško-osmanski rat 1716. – 1718.,[1] oružani sukob između vojnih snaga Habsburške Monarhije i Turskog Carstva u drugom desetljeću 18. stoljeća. Habsburzi su ušli u rat kao saveznici Mletačke Republike, koja je već ranije zaratila s Osmanlijama u takozvanom Drugom morejskom ratu, kod nas poznatom i pod nazivom Sinjski rat.[2] Rat se vodio na velikom prostoru jugoistočne Europe, a počeo je turskom objavom rata caru i kralju Karlu III. (VI.), da bi zatim habsburška vojska, u čijem su sastavu bile i hrvatske postrojbe, pod vodstvom princa Eugena Savojskog krenula u smjeru jugoistoka i oslobodila velika područja, od sjeverne Bosne, preko Vojvodine i sjeverne Srbije, do znatnog teritorija današnje Rumunjske. Požarevačkim mirovnim sporazumom 1718. godine rat je okončan[3], a Habsburzi su preuzeli kontrolu nad dijelovima Hrvatske, Ugarske, Srbije i Vlaške, koje su Turci osvojili dvjestotinjak godina prije toga.
| Habsburško-turski rat 1716. – 1718. | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio habsburško-turskih ratova | |||||||||||
 Prikaz bitke kod Petrovaradina suvremenog bavarskog slikara Georga Philippa Rugendasa (1666. – 1742.) | |||||||||||
| |||||||||||
| Sukobljeni | |||||||||||
 Habsburška Monarhija.svg){kind=small} Hrvatsko Kraljevstvo |
 Osmansko Carstvo
| ||||||||||
| Vođe | |||||||||||
| princ Eugen Savojski
|
Silahdar Ali-paša Hadži Halil-paša | ||||||||||
Tijek rata
urediDana 13. travnja 1716. godine[4] Habsburška Monarhija i Mletačka Republika sklopile su savez protiv Turskog Carstva, koje je odmah zatim Habsburzima objavilo rat. To je bio četvrti (po nekim klasifikacijama šesti) veliki ratni sukob između habsburških i osmanskih snaga na širokom prostoru jugoistočne Europe. I s jedne i s druge strane skupljale su se vojske; habsburškoj je na čelu bio princ Eugen Savojski, a turskoj veliki vezir Silahdar Ali-paša (kasnije je na njegovo mjesto došao Hadži Halil-paša).
Habsburška vojska je odmah na početku rata prešla preko rijeke Save u sjevernu Bosnu[5] i nakon bitaka s osmanskim snagama oslobodila dijelove Pounja, Bosansku Gradišku, Bosanski Brod, Dubočac, Kobaš, Derventu te još neke gradove i utvrde. U tim bitkama su se, među ostalima, istaknuli zapovjednici Ivan V. Drašković (koji je tada obnašao dužnost hrvatskog bana) i pukovnik Maximilian von Petrasch.[6]
Turska vojska je, pod zapovjedništvom velikog vezira Silahdar Ali-paše, u kolovozu 1716. s juga prešla rijeku Savu i opsjela Petrovaradin, ali je princ Eugen Savojski uskoro pristigao sa svojim trupama i razbio Osmanlije. Zatim je potonji nastavio svoj pohod prema istoku oslobodivši u listopadu Temišvar i još neke tadašnje ugarske gradove (koji su danas u Rumunjskoj).
Godine 1717. najvažniji događaj bio je oslobođenje Beograda, grada kojeg su Turci osvojili još 1521. godine i čijoj je obrani na čelu bio Mustafa-paša. Oslobođenje je uslijedilo nakon dvomjesečne habsburške opsade toga grada i izbacivanja osmanske vojske iz njega u mjesecu kolovozu. Pod navalom trupa princa Eugena Osmanlije se su se povukli čak do Niša, a oslobođeni su veliki dijelovi sjeverne Srbije,[7] uključujući jaka uporišta, kao što je, primjerice, bio Šabac.
Izgubivši bitke na bojnom polju Turci su bili prisiljeni na sklapanje mirovnog sporazuma. To se zbilo u Požarevcu dana 21. srpnja 1718. godine. Rat je time završio, a prema mirovnom sporazumu svaka strana je imala pravo zadržati onaj teritorij nad kojim je u tom trenutku imala kontrolu. Do tog su dana habsburške snage istjerale Turke iz Jasenovca, Kostajnice, Bosanskog Novog i drugih dijelova Pounja, zatim iz bosanske Posavine (razmjerno uski pojas uz desnu, južnu obalu Save), od Dubice i Gradiške preko Kobaša, Dervente, Bosanskog Broda i Šamca do Brčkog, te iz sjeveroistočne Bosne, uključujući i Bijeljinu i Zvornik. Turci su se tijekom rata povukli i iz sjeverne Srbije, zapadnog dijela Vlaške, zatim iz Banata, i Srijema, tako da je uspostavljena stara hrvatska granica na dunavsko-savskom međurječju, sa Zemunom kao najistočnijim dijelom Hrvatske.[8]
Nasljeđe
uredi
Požarevačkim mirovnim sporazumom je Habsburška Monarhija, a time i Hrvatska kao njen sastavni dio, dobila, odnosno vratila jedan manji dio teritorija kojeg je izgubila u vrijeme intenzivnih turskih nadiranja. Istodobno je Mletačka Republika proširila svoje posjede u dalmatinskom zaleđu, osobito od Sinja prema jugoistoku, uključujući područje Imotskog. Sporazumom je također utvrđeno da trgovci mogu slobodno putovati i trgovati u dotad sukobljenim državama. Turska strana nije, ipak, bila zadovoljna sklopljenim mirom, što je dvadesetak godina kasnije rezultiralo novim ratom između nje i Habsburške Monarhije koji je trajao od 1737. do 1739. godine i u kojem su Osmanlije ponovno zaposjeli neke dijelove teritorija kojeg su ranije izgubili.
Povezani članci
urediIzvori
uredi- ↑ Valentina Janković, CROSBI, 2016., prestupljeno 17. travnja 2016.
- ↑ Velimir Borković: Sinjski rat, 2014., pristupljeno 17. travnja 2023.
- ↑ Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža: Požarevački mir, 2021., pristupljeno 17. travnja 2023.
- ↑ Matica hrvatska: Odnos Dubrovnika prema Drugom morejskom ratu (1714-1718) i uloga Austrije, pristupljeno 17. travnja 2023.
- ↑ Saud Grabčanović: Razaranje Bijeljine u ratu 1716-18., pristupljeno 17. travnja 2023.
- ↑ Andrea Krijan: Hrvati u austro-turskim ratovima u ranom novom vijeku, str. 27, pristupljeno 17. travnja 2023.
- ↑ Andrea Krijan: Hrvati u austro-turskim ratovima u ranom novom vijeku, str. 28, pristupljeno 17. travnja 2023.
- ↑ Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža: Požarevački mir, 2021., pristupljeno 17. travnja 2023.