Građanski nacionalizam

Građanski nacionalizam, također poznat i pod nazivom liberalni ili slobodarski nacionalizam oblik je nacionalizma koji, prema tumačenjima političke filozofije, nije utemeljen na ksenofobiji i nesnošljivosti prema drugim narodima, već su, potpuno suprotno, u građanski nacionalizam utkane i domoljubne ideje, ali istovremeno sloboda i jednakost drugih naroda kojima su zajamčena ljudska prava i društvena snošljivost.[1]

Građanski (liberalni) nacionalizam kao oblik političkog pritiska njemačkog naroda tijekom "proljeća naroda".
Zastave keltskih naroda.

Za razliku od etničkog nacionalizma temeljenog naGemeinschaftu, zajednici odnosno narodu, građanski nacionalizam temelji se na Gesellschaftu odnosno cjelokupnom društvu. Narod zasnovan na građanskom nacionalizmu razmjerno je labav i sklon sukobima između većine i malih skupina koje odbijaju prihvatiti većinski i zakonom konstitutivni narod.[1] Takav slučaj čest je zapadnoeuropskim zemaljama, gdje arapska manjina zahtijeva jednaku ili veću samoupravnost od većinskog naroda (npr. Nijemaca, Francuza ili Talijana). Sličan slučaj javio se u bivšim zemljama Sovjetskog saveza, gdje je ruska manjina često tražila odcjepljenje od pojedine države i pripojenje Rusiji.[1]

Političke stranke

uredi

Političke stranke koje svjetonazorski i programski promiču ideje građanskog nacionalizma:

Od ostalih svjetonazorski bliskih stranaka ističu se španjolske političke stranke koje se bore za neovisnost Galicije i Baskije. Građanski nacionalizam promiču i brojne tajvanske političke stranke u svojoj borbi za neovisnost od Narodne Republike Kine. Slični pokreti javljaju se i kod Kurda, Čečena, Tatara, Kopta i u Abhaziji, odnosno svih naroda koji nemaju svoju samostalnost i neovisnost.

Izvori

uredi
  1. a b c Toni Šušnjar, U obranu nacionalizmaArhivirana inačica izvorne stranice od 23. travnja 2017. (Wayback Machine), www.priznajem.hr, objavljeno 22. siječnja 2017., pristupljeno 22. siječnja 2017.

Vanjske poveznice

uredi