Fra Emerik (Mirko) Pavić (Budim, 5. siječnja 1716.Budim, 15. travnja 1780.) je bio hrvatski književnik i prevoditelj iz Mađarske. Bio je teološki i filozofski pisac, pisac prvoga djela iz estetike među Hrvatima u Ugarskoj, latinist, prevoditelj, povjesničar, a u književnosti se okušao u pjesništvu i nabožnoj književnosti.[1]

Životopis

uredi

Fra Emerik (Mirko) Pavić rodio se u sjevernom ugarskom Podunavlju, u Budimu, 1716. godine. S 18 godina je pristupio franjevačkom redu i to franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Studirao je filozofiju na učilištu u Budimu, a bogoslovlje u Budimu i Osijeku. Te iste predmete je poslije predavao. Predavao je na učilištima u Baji te na Studium Generale u Budimu, gdje je bio najvažnijom osobom novoutemeljene (1757.) franjevačke provincije sv. Ivana Kapistrana[2] te samostanskim gvardijanom u Budimu. Poslije je bio tajnikom Provincije, definitorom i generalnim vizitatorom u Bugarskoj.

Smatra ga se dijelom budimskog kruga hrvatskih franjevačkih pisaca, zajedno s Marijanom Jaićem, Mihovilom Radnićem, Matijom Petrom Katančićem, Grgurom Ćevapovićem, Grgurom Peštalićem, Lovrom Bračuljevićem, Stjepanom Vilovim i ostalima, koji je uvelike pridonio razvitku kulture Hrvata u Ugarskoj u 18. i 19. stoljeću.[3] Od svih njih, Stjepan Vilov je najviše utjecao na Pavića.

Pripadao je "franjevačkoj školi" kasnog jansenizma i obnovnog katoličanstva, kao i franjevac iz iste provincije Ivan Velikanović.[4]

U razdoblju od 1746. do 1780. je uređivao kalendare, jednostavna djela kojom se tijekom 18. i u prvoj polovici 19. st. služilo za stvaranje hrvatske čitateljske publike, razvijanje čitateljskih navika kod socijalno i obrazovno nižih slojeva, kojima su oni bili jedina knjiga u kući i jedino književno štivo.[5] Iako se vjerovalo da nijedan primjerak tih budimskih kalendara nije sačuvan, autor Milovan Tatarin je u radu Jedan zaboravljeni slavonski kalendar iz 18. stoljeća nastojao dokazati da su dva kalendara iz 1766. i 1769. Pavićevo djelo.[6]

Za povijest hrvatskog školstva je značajan što je priredio hrvatsku početnicu, za hrvatsku leksikografiju što je priredio hrvatski rječnik, a za hrvatsku pedagogiju je značajan što je priredio jedan pedagoški priručnik.[4]

1764. je objavio lekcionar na štokavskom narječju hrvatskog jezika.[7]

Autor je prvog priručnika biblijske povijest na hrvatskom jeziku, Ogledalo temelja vire i zakona katoličanskoga iz 1759., kojeg je preveo s njemačkog jezika,[8] a po narudžbi pečuškog biskupa Đure Klime. 1778. je objavio spis Oca poštovanog Goffine ... uređeno knjižestvo.

Poznat je kao osoba koja je dopjevala djelo Andrije Kačića Miošića.[5]

Njemu je u čast Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata nazvao svoju književnu nagradu, nagradu Emerik Pavić.[1]

Izvor

uredi
  1. a b ZKVHArhivirana inačica izvorne stranice od 20. listopada 2012. (Wayback Machine) Utemeljenje nagrade za najbolju knjigu godine „Emerik Pavić“
  2. Bosna Srebrena[neaktivna poveznica] Visokoškolske ustanove u Budimu
  3. Croatica Kht.Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. prosinca 2007. (Wayback Machine) Dinko Šokčević: Povijest Hrvata u Mađarskoj
  4. a b Scrinia Slavonica, br. 1/2005. Franjo Emanuel Hoško: Hrvatska crkvena historiografija o tzv. kasnom jansenizmu u idejnom sustavu jozefinizma
  5. a b Hrvatski plus Milovan Tatarin: Uloga pučkih kalendara u stvaranju hrvatske čitateljske publike
  6. Hrv. znanstvena bibliografija Tatarin, Milovan: Jedan zaboravljeni slavonski kalendar iz 18. stoljeca, zbornik radova 33. dana Hvarskoga kazališta : Prešućeno, zabranjeno, izazovno u hrvatskoj književnosti i kazalištu, 2007.
  7. Glas Koncila[neaktivna poveznica] Ivan Dugandžić: Hrvatski prijevodi Biblije
  8. Bogoslovska smotra, br. 1-2/1985. Franjo Emanuel Hoško: Prvi priručnik biblijske povijesti na hrvatskom jeziku u prijevodu Emerika Pavića

Vanjske poveznice

uredi
Nedovršeni članak Emerik Pavić koji govori o hrvatskom književniku iz Mađarske treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.