Dvojno nazivlje

Dvojno nazivlje ili binarna nomenklatura u biologiji označava službenu metodu imenovanja vrsta koju je uveo Linnaeus. Kao što i sama riječ sugerira, znanstveni naziv se oblikuje kombinacijom dvaju izraza: imena roda i specifičnog naziva. Pri tome su općenito prihvaćene sljedeće stavke:

• Znanstveno nazivlje se ispisuje u kurzivu; npr. Homo sapiens. Rukom pisani naziv se podcrtava.
• Prvi izraz (ime roda, rodno ime) se prema aktualnom hrvatskom pravopisu i međunarodnom dogovoru uvijek piše velikim, dok se specifični naziv uvijek piše malim početnim slovom, čak i ako je izveden iz vlastitog imena; npr. Canis lupus ili Anthus hodgsoni.
• Općeprihvaćeni naziv je obično popraćen znanstvenim nazivom u zagradama; npr. »kineski aligator (Alligator sinensis) ugrožena je vrsta.«
• Znanstveni naziv se pri prvoj upotrebi u tekstu ili pri popisivanju više vrsta istoga roda treba pisati u punom obimu. Kasnije se može kratiti korištenjem početnog slova s točkom umjesto imena roda; npr. Canis lupus će biti C. lupus. Iznimke su slučajevi kada je skraćeni naziv prerastao u opću upotrebu; npr. bakterija Escherichia coli se najčešće navodi kao E. coli, a Tyrannosaurus rex je poznatiji po nazivu T. rex.
• Kratica "sp." (ili "spec.") se koristi kada nije poznato pravo znanstveno ime; npr. Canis sp. znači "vrsta roda Canis". Kratica "spp." (množina) zamjenjuje "više nepoznatih vrsta".
• Kratica "cf." se koristi kada nije potvrđena identifikacija: npr. Corvus cf. splendens označava upitnost vrste.
• Kada je ime autora u zagradi vrsta je stavljena u drugi rod ili je ime roda promijenjeno.
• Pravo autorstva: Ako vrsta ima više imena, pripada joj prvo i najstarije ime koje joj je dao neki stručnjak.

Povijest

Prihvaćanje sustava dvojnog nazivlja dugujemo švedskom botaničaru i liječniku Carlu Linnéu (1707. – 1778.) koji je u želji da opiše čitav poznati živi svijet svakoj vrsti (mineralu, biljki ili životinji) pripisao dvostruki naziv. Dvojno je nazivlje u raznim oblicima postojalo i prije (primjerice za vrijeme Bauhina), no tek se pojavom Linnéa raširilo među taksonomima.

Vrstu kojoj organizam pripada označavaju dvije riječi, ime roda i vrsta, koje su latinizirane riječi izvedene iz različitih izvora. Ovaj sustav, koji se naziva Linnaeov sustav binomne nomenklature, uspostavio je 1750-ih Carolus Linnaeus. Nakon Linnaeusovog rada, došlo je do proliferacije binomnih imena kako su ustanovljene nove vrste i formirane više Taksonomske kategorije, što je rezultiralo da je do kasnog 19. stoljeća došlo do velike zbrke u nomenklaturi mnogih skupina organizama. U 20. stoljeću, uspostavljanje pravila od strane međunarodnih odbora u područjima zoologije, botanike, bakteriologije i virologije učinilo je mnogo da razjasni situaciju.

Suprotno široko rasprostranjenom stajalištu da su znanstvena imena, jednom dodijeljena, fiksna i univerzalna u svojoj upotrebi, stalna istraživanja o odnosima organizama i ispitivanje povijesti imena, zajedno s neslaganjima među znanstvenicima o valjanosti određenih imena, rezultiraju više naziva koji se primjenjuju na neke dobro poznate vrste. Međutim, međunarodna pravila postupno donose stabilnost u taksonomiju mnogih skupina minimiziranjem promjena imena, upotrebom standardnih metoda uspostavljanja novih imena i funkcioniranjem uglednih odbora za rješavanje sporova.

Važnost dvojnog nazivlja

Sustav dvojnog nazivlja je na cijeni prvenstveno zbog svoje ekonomičnosti, široke upotrebe i stabilnosti prihvaćenog nazivlja:

• Svaka vrsta se može nedvosmisleno imenovati upotrebom samo dviju riječi.
• Jedinstveni naziv je raširen u čitavom svijetu, i prelazi jezične barijere pri prevođenju.
• Iako je daleko od savršenstva, raznim postupcima teži potpunoj stabilnosti. Npr. dolaskom do novih saznanja i prebacivanjem između skupina, prijašnje ime vrste ili vrsni atribut ostaju isti.

No u praksi često naiđemo na vrstu koja nosi više znanstvenih imena, ovisno o točki gledišta pojedinog biologa. Osnovni izvor nestabilnosti je širenje zaboravljenih naziva kroz publikacije, kada se pristupa imenskim kodovima.

Izvedenice

Ime roda i atribut vrste, kao ni imena viših taksona, nisu ograničeni izvorom, ali se najčešće izvode iz latinske ili starogrčke riječi, imena mjesta, prirodoslovca (sufiksalni nastavak -i za muškarce i -ae za žene), lokalnih jezika, šala itd. Bez obzira na izvor, imenima se pristupa po pravilima latinske gramatike, pa je u tom duhu ime vrste i »latinsko ime«, iako znanstvena zajednica više teži izrazu znanstveni naziv.

U Linnéovo doba je u zapadnoj Europi latinski bio jezik znanosti, no ta se praksa nije očuvala do danas. Taj mrtvi jezik, izuzev doprinosa klasičara, botaničara i rimokatoličke crkve, čuva upravo sustav znanstvenog nazivlja. Često je ime roda i vrste latinska ili grčka riječ, no takvi su slučajevi pojedinačni.

Grčki je, za razliku od latinskog, živi jezik. No, sistematika se oslanja prvenstveno na latinski pravopis, češće koristeći starogrčki nego suvremeni grčki vokabular. To, osim za biološke, ne vrijedi nužno i za ostale znanosti. U, primjerice, medicini 80 % riječi potječe iz grčkog leksika, dok se taj broj u biologiji kreće do 65 %.

Na sljedećem popisu navedeni su najčešći izvorni atributi imenice i dodaci pomoću kojih se izvode znanstveni nazivi većine organizama:

Latinski/Grčki	Jezik	Hrvatski	Primjer
albus	L	bijeli
archaeos	G	drevni
arctos	G	sjeverni
argentatus	L	srebrenkasti
arvensis	L	poljski
australis	L	južni
borealis	L	sjeverni
brachy	G	kratki
bradus	G	spori
brevis	L	kratki
canadensis	L	kanadski
cauda	L	repni
caulos	G	stabljika
cephalus	G	glava
chilensis	L	čileanski
chloreus	G	zeleni
cola	L	stanovnik
cristatus	L	grivasti
cyanos	G	plavo-zeleni
dactylus	G	prst
deca	G	deset
dermis	G	koža
di-	G	dvo-
diplo-	G	dvostruki	Diplodocus
dodeca	G	dvanaest
dolicho-	G	produženi
domesticus	L	domaći, kućni
dorsum	L	leđa
dulcis	L	slatki
echinus	G	bodljika
ennea	G	devet
erectus	L	uspravni	izumrla podvrsta čovjeka: Homo erectus
erythro	G	crveni
familiaris	L	domaći	Domaći pas, Canis familiaris
flora	L	cvijet
folius	L	list
fuscus	L	tamno-smeđi
fulvus	L	žuti
gaster	G	trbuh
glycis	G	slatki
hexa	G	šest
hirsuta	L	dlakavi	Cardamine hirsuta
homo	L	čovjek	rod Homo
hortensis	L	vrtni	Atriplex hortensis
indicus	L	indijski
lateralis	L	postranični
leucus	G	bijeli
lineatus	L	s linijama ili prugama
lutea	L	žuti
maculatus	L	točkasti
major	L	veći
maximus	L	najveći
melanus	G	crni
minimus	L	najmanji
minor	L	manji
mono-	G	jedno-
montanus	L	planinski
morphos	G	oblik
mauro-	G	tamni
niger	L	crni
nona	L	devet
nothos	G	krivi
notos	G	južni
novaehollandiae	L	novoholandski
novaeseelandiae	L	novozelandski
noveboracensis	L	njujorški
obscurus	L	tamni
occidentalis	L	zapadni
octa	G	osam	Hobotnica (Octopus)
oeos-	G	cjevasti
officinalis	L	obrtni; medicinski
oleum	L	uljni
orientalis	L	istočni
ortho-	G	ravni
pachys	G	debeli
palustris	L	močvarni
parvus	L	mali
pedis	L	stopalni
pelagius	G	oceanski
penta-	G	peto-
petra	G	kameni
phyllo	G	lisni
phyton	G	biljka
platy	G	ravni ili široki
pratensis	L	livadni
protos	G	prvi
pteron	G	krilo
punctatus	L	točkasti
rhiza	G	korijen
rhynchos	G	kljun ili gubica
rhytis	G	naborani
rubra	L	crveni
rostra	L	kljun
rufus	L	crveni
sapiens	L	razumni	posljednja podvrsta čovjeka: Homo sapiens sapiens
sativus	L	uzgojeni, kultivirani
saurus	G	gušter
sinensis	L	kineski
sperma	L	sjemenka
spheno-	G	klinasti
stoma	G	usta, otvor
striatus	L	prugasti
silvestris	L	šumski; divlji	Divlja mačka, Felis silvestris
tetra-	G	četvero-
tinctorius	L	za bojenje
tomentosus	L	krzneni
tres, tris	LG	tri
trich-, thrix	G	dlaka
unus	L	jedan
variabilis	L	promjenjivi
variegatus	L	šareni
velocis	L	brzi
ventrus	L	trbuh
verrucosus	L	hrapavokožni
viridis	L	zeleni	zeleni bičaš Euglena viridis
volans	L	leteći
vulgaris	L	obični
xanthos	G	žuti
zygos	G	opna