Bisko

Bisko je naselje u sastavu grada Trilja u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Bisko
Država	Hrvatska
Županija	Splitsko-dalmatinska
Općina/grad	Trilj
Površina	13,6 km2
Visina	340 mnm
Koordinate	43°34′48″N 16°40′55″E
Stanovništvo (2021.)
Ukupno	351
– gustoća	26 st./km2
Odredišna pošta	21240 Trilj
Pozivni broj	+385 (0)21
Autooznaka	ST
Bisko Bisko na zemljovidu Hrvatske

Zemljopis

Bisko je smješteno na području Cetinske krajine, u Zagori. Upravno se vodi kao sastavni dio grada Trilja (Splitsko-dalmatinska županija)

Naselje Bisko koje teritorijalno pripada gradu Trilju prostorno obuhvaća zaseoke ili dijelove naselja: Donji Kraj, Gornji Kraj, Grmljani i Mirić.

Stanovništvo

Apsolutno većinsko i jedino autohtono stanovništvo ovog sela su Hrvati, a većina stanovništva izjasnila se kao pripadnici Katoličke Crkve.

Naselje Bisko: Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2021.

broj stanovnika	474	458	475	517	605	610	586	627	587	604	564	578	514	509	470	395	351
	1857.	1869.	1880.	1890.	1900.	1910.	1921.	1931.	1948.	1953.	1961.	1971.	1981.	1991.	2001.	2011.	2021.

Napomena: U 1991. naselju Bisko pripojen je dio područja naselja Liska, općina Dugopolje, gdje je i sadržan dio podataka od 1857. do 1981. Izvori: Publikacije Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske

Crkva

Zaštitnik župe je sv. Mihovil. U crkvenom ustrojstvu do 1964. godine župa je pripadala Cetinskom dekanatu, a danas pripada dekanatu Klis u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

Povijest

Ako se prihvati publikacija Stjepana Gunjače o mjestu gdje su se sukobili ban Ivan Babonić i Mladen II. Bribirski, Bisko se prvi put spominje u svibnju 1322. godine.

Općenito, podaci o seoskom stanovništvu unutrašnje Dalmacije iz razdoblja prije kraja 17. stoljeća vrlo su rijetki i oskudni. Stoga popis bišćanskih kuća iz 1572. godine, s navedenim imenima i patronimima njihovih domaćina, imaju paradigmaticno značenje. Popis kuća u Bisku, uklopljen u dukalu iz 1572. i Stanje duša iz 1725. godine, pokazuju da se u Bisku zadržalo starosjedilačko stanovništvo i tijekom osmanskog vladanja ovim krajem.

U vrijeme osmanske vlasti, Bisko je pripadalo Kliškom sandžaku, sve do oslobodenja tijekom Morejskog rata (1684./99.), kad je u okviru Sinjske providurije došlo pod mletačku vlast. Tako se starosjedilačko stanovništvo u Bisku održalo i u vrijeme velikih migracija koje su zadesile sinjski kraj u doba povlačenja osmanske granice u dublju unutrašnjost koncem 17. i početkom 18. stoljeća. Od osmanskog zaposjedanja kontinentalne Dalmacije do početka 17. stoljeća nisu prestajali, jači ili slabiji, granični sukobi između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike, pa je ovaj prostor gotovo dva stoljeća bio poprište "malih ratova", a to je utjecalo na njegov društveno-gospodarski razvoj.

Nakon zauzimanja Sinja 1686. godine, Mlečani su zagospodarili plodnom, ali gotovo napuštenom krajinom. Pod vodstvom franjevaca Sinjska krajina je naseljena stanovništvom iz Rame i drugih krajeva pod osmanskom vlašcu. Kako bi napučili opustjela područja, Mlečani su uz pomoć vojnih upada krajišnika poticali prelazak stanovništva iz okolice Livna, Duvna i Rame u Sinjsku krajinu (seoba 1688.). U ratu je razrušeno mnogo naselja, a stalne borbe vezale su velik broj ljudi na obranu. Uz ovu, intenzivniju imigraciju, zabilježene su i imigracije Bišcana i Poljičana u opustjela sela sinjskog kraja. Naime, nakon Mletačko-osmanskog rata (1714/8.) i pomicanja osmanske granice dublje u unutrašnjost prema sadašnjoj granici s Bosnom i Hercegovinom, neke su stare bišćanske obitelji od mletačkih vlasti dobile zemlju, pašnjake i staništa u selima preko rijeke Cetine, na podrucju tada vrlo prostrane župe Tijarica (sela Strizirep, Apatovac, Medići, Voštane i sama Tijarica), i ondje se nastanile. Usto su mnoge bišćanske obitelji, takoder zbog zasluga u ratovima na strani Mlečana, dobile zemljišne posjede u obližnjem Sinjskom polju.

Veći broj arhivskih dokumenata svjedoči da je Bisko jedino selo u Sinjskoj krajini za koje se pouzdano zna da su se u njemu, u stoljećima osmanske vladavine, održali starosjedioci, sačuvali svoju staru crkvu, vlastitu župu i, barem od 1618. godine ako ne i prije, posebnog župnika glagoljaša. Najstariji poznati podaci o stanovništvu Biska datiraju iz 1572. godine, kada mještani sela Bisko, posredstvom smederevskog biskupa Nikole Ugrinovića (oko 1526-1604), upućuju molbu Veneciji da ih Mletačka Republika primi pod svoju vlast i zaštitu. Tada u Bisku ima šest kuća sa stotinjak stanovnika. Prema popisu župljana Biska iz 1625. godine, selo je imalo 130 “duša od pričesti” (prema tadašnjim crkvenim propisima to su bile osobe u dobi od dvanaest i više godina). Na temelju dobne strukture karakteristicne za predtranzicijsku etapu razvoja stanovništva možemo procijeniti da je 1625. godine Bisko imalo između 160 i 170 stanovnika.

Prema mletačkom popisu iz 1709. stanovništvo Biska bilo je u banderiji Marka Sučića Akrapa koja je sačinjavala 36 obitelji s 209 članova i 19 prezimena (Sučić, Roguljić, Dadić, Janković, Vrgoč, Benković, Sandreković, Mrkonjić Anđelić, Ćajić,Gačić, Ercegovac, Pranjić, Petrović, Bulatović, Vidović, Đonlić, Sarkolović, Kovačević, Bradarić i Terzić).

Gospodarstvo

Stanovništvo se nekada bavilo poljoprivredom i uzgojem stoke. Danas se sve više napuštaju ove djelatnosti.

Znamenitosti

• Crkva sv. Ante, zaštićeno kulturno dobro
• Crkva sv. Mihovila, zaštićeno kulturno dobro
• Crkva sv. Roka, zaštićeno kulturno dobro

Literatura

• Ivanković, Ante, Podrijetlo hrvatskih rodova u Trilju i okolici, Trilj, 2003. ISBN 953-98664-2-1

Vanjske poveznice

• Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., www.dzs.hr  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. prosinca 2013. (Wayback Machine)

Nedovršeni članak Bisko koji govori o naselju u Hrvatskoj treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.