Alodij
U srednjovjekovnom pravu, alodij (lat. allodium) je nasljedno imanje u slobodnom vlasništvu, bez davanja i drugih obaveza[1] i s pravom otuđenja.
Izraz "alodij" najčešće se koristi u kontekstu feudalizma, gdje je suprotstavljen vlasništvu s obavezama. U hrvatsko-ugarskom pravu zemljište vlastelina — vlastelinstvo ili feud — dijelilo se na alodij i na urbarijal ili rustikal. Potonji se sastojao od selišta gdje su vlastelinovi kmetovi stanovali i od čije su zemlje živjeli. Vlastelinu su pripadali plodovi zemlje u alodiju, koju su kmetovi obično imali obavezu obrađivati (tlaka) u zamjenu za zaštitu i pravo uživanja selišta.[1][2][3] Za razliku od alodija, koji se mogao slobodno darovati ili prodati, kmetovi na svojim selištima nisu imali ta prava.[2] Alodij se u hrvatskim izvorima katkada nazivao i "plemenšćina" ili "bašćina".[1]
Vezani članci
urediIzvori
uredi- ↑ a b c alodij. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 11. 12. 2020.
- ↑ a b selište, kmetsko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 11. 12. 2020.
- ↑ feudalizam, Proleksis enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2012. Pristupljeno 11. 12. 2020.
- Mali leksikon hrvatske pravne povijesti, Filip Hameršak, Leksikografski zavod Miroslav Krleža