Švedski jezik

germanski jezik
(Preusmjereno s Šved.)

Švedski jezik (svenska) pripada jezicima istočnoskandinavske skupine u indoeuropskoj grani sjevernogermanskih jezika. Govori ga oko 10 milijuna ljudi, ponajviše u Švedskoj, gdje je i glavni jezik. Također se govori u Finskoj, gdje ima status službenoga jezika uz finski, te na Ålandskim otocima, autonomnoj skupini otoka na teritoriju Finske, gdje je većinski jezik. Značajna švedska zajednica nalazi se i u Oslu, u Norveškoj.[1] Četvrti je germanski jezik po broju govornika.[2]

Švedski jezik
svenska – det svenska språk
Države Švedska
Finska
Norveška
Estonija
Ukrajina
Regije Skandinavija, jugozapad Finske, Aiboland, Gammalsvenskby
Govornici oko 13 milijuna (ukupno)
Rang 89.
Razredba indoeuropski
 germanski
  sjevernogermanski
   istočnoskandinavski
    švedski
Službeni status
Služben Švedska
Finska
Ålandski Otoci
EU
Ustanova Språkrådet
(Švedsko jezično vijeće)
Kotus
(Institut za jezike Finske)
Jezični kôd
ISO 639-1 sv
ISO 639-2 swe
ISO 639-3 swe
Glottolog swed1254
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)
Švedsko govorno područje

Razvio se iz istočnog dijalekta staronordijskoga jezika, jezika pretka kojeg dijeli s drugim skandinavskim jezicima, zbog čega je većinom međusobno razumljiv i s danskim te norveškim jezikom. Nije, međutim, sličan islandskome niti ferojskome, zbog čega se sjevernogermanske jezike danas nerijetko dijeli na otočne i poluotočne.

Kao i kod drugih germanskih jezika, uobičajen red riječi u rečenici jest subjektpredikatobjekt, no u arhaičnim se izrazima može naići i na druge. Morfologija švedskoga je poprilično jednostavna; kod imenica postoji dva roda (zajednički i srednji), dva padeža (nominativ i genitiv),[3] dva broja (jednina i množina) te dva stupnja određenosti (određena i neodređena). Pridjevi se kompariraju te također mijenjaju po rodu, broju i određenosti. Osobitost švedskoga, kao i drugih sjevernogermanskih jezika, jest da određenost izražavaju i sufiksalnim nastavkom, a ne isključivo rječcama prije imenice (usp. eng. the bear, njem. der Bär, niz. de beer, šv. björnen)

Varijeteti

uredi

Službena i standardna inačica švedskoga naziva se rikssvenska (hrv. „nacionalni švedski”), a razvila se iz stockholmskog dijalekta srednjošvedskoga jezika. Standardni finski švedski jezik naziva se högsvenska (hrv. „visoki švedski”), a njega regulira potpuno zasebna organizacija za očuvanje jezika, Institut za jezike Finske, koji ga teži zadržati sličnim rikssvenska standardu.

Dijalektima švedskoga službeno se smatraju svi jezici ili varijante istih koji su se „slobodno i samostalno” razvili iz staronordijskoga jezika na području suvremene Švedske ili u područjima gdje je švedski službeni jezik.[4] Tako se danas raspoznaje šest glavnih dijalekatskih skupina švedskoga koji sadrže ukupno oko 100 dijalekata. Te skupine su:

Manjinska skupina Estonije danas je vrlo mala, iako je kroz povijest ondje postojala velika prisutnost švedskog govornog stanovništva. Razlog nestanka jest većinom migracija u Švedsku nastankom SSSR-a, no velik je utjecaj imala i politika Unije prema Šveđanima na njenom teritoriju. Prevladavajuća je misao bila da bi govornici švedskoga mogli biti špijuni ili izdajice, zbog čega su neki deportirani u Sibir,[5] a drugi su se asimilirali u sovjetsko društvo, izgubivši time švedski jezik. Prema popisu stanovništva iz 2000. godine, u Estoniji je tada živjelo 300 etničkih Šveđana, od kojih je 211 imalo estonijsko državljanstvo. U 2021. godini broj je Šveđana porastao na 811, ali s estonijskim državljanstvom ih je samo 173.[6]

U Ukrajini također postoji malen broj etničkih Šveđana, a posebno se ističu oni koji naseljavaju Gammalsvenskby (izv. Gammölsvänskbi, ukr. Старошведське) sjeverno od Krimskog poluotoka. Kada je Švedska bila prisiljena predati Baltik Rusiji krajem Velikog sjevernog rata u 18. stoljeću, skupina od oko 1000 estonijskih Šveđana s otoka Dagö bila je prisiljena odseliti u Ukrajinu. Kroz povijest se ondje razvio zaseban dijalekt švedskoga s velikom količinom arhaizama

Još je jedna izražena inačica švedskoga rinkebyski švedski (šv. rinkebysvenska, također förortssvenska). To je naziv za skupinu švedskih dijalekata kojima se najčešće govori među imigrantskom populacijom švedskih gradova te predgrađa (šv. förort). Karakterističan je po tome što velik dio vokabulara crpi iz materinskih jezika svojih govornika, primjerice: bre (iz srpskoga, s istim značenjem ili kao pojačivač), guss („djevojka”, iz tur. kız) i keff („loše”, iz arap. كف‎ , „dobro”).

Fonologija

uredi

Bitan dio švedske fonologije jest prozodija, koja je ujedno često i najočitija razlika između raznih dijalekata. U gotovo univerzalnoj uporabi (izuzev istočnošvedskih dijalekata) jest melodijski akcent, koji se u hrvatskome jezikoslovlju naziva naglasak. Švedski koristi dva naglaska, koji se često nazivaju „akcent 1” i „akcent 2”, ali su u uporabi i nazivi akut za prvi te grav za drugi. Ti naglasci su razlikotvorni, što znači da njihova uporaba čini razliku u značenju riječi. Tako riječ anden izgovorena akcentom 1 znači „patka”, a akcentom 2 „duh”, oboje u određenom obliku.

 
Samoglasnici standarnoga švedskoga[7]

Samoglasnici

uredi

Švedski ima 9 ili 18 samoglasnika, ovisno o tome smatraju li se dugi i kratki samoglasnici različitim fonemima. Kao i kod drugih germanskih jezika, dugi samoglasnici upareni su s kratkima, a parovi dijele artikulacijske osobine, osim što je onaj kratki samoglasnik u paru tipično niži i centraliziraniji. Mnogi dijalekti također ne razlikuju kratki glas [ɛ]/[æ] od kratkog /e/ (na slici prikazan kao ⟨ɛ⟩), zbog čega neke analize nalažu sustav od 17 samoglasnika.[7][8] Neki dijalekti, poput skonskih te gutnijskog, koriste i dvoglase.

Suglasnici

uredi

Suglasnika ima 18, iako fonemi /ɧ/ i /r/ često variraju ovisno o dijalektu i društvenom statusu govornika. Često se kombinacija fonema /r/ s dentalnim suglasnikom realizira kao retrofleks, suglasnik izgovoren s vrhom jezika prema natrag, čemu je uzrok alveolaran izgovor [ɾ]. Tako se slijedovi /rs/, /rt/, /rd/, /rn/ i /rl/ realiziraju kao [ ʂ ʈ ɖ ɳ ] i [ ɭ ]. U južnošvedskim dijalektima, fonem /r/ izgovara se kao grleni rotik [ʁ], koji je sličan francuskome glasu za ⟨r⟩, zbog čega ne dolazi do nastanka retrofleksa u kombinaciji sa dentalima.

Za švedski je osobito karakterističan već navedeni glas /ɧ/ (šv. sje-ljudet, dosl. „sje-zvuk”). Najbliži zvukovi su mu bezvučni postalveolarni frikativ (hrvatski glas »š«) i bezvučni labijalizirani velarni aproksimant [ʍ] koji se pojavljuje u nekim dijalektima engleskoga. Fonetičari nisu složni oko toga kako bi se taj zvuk mogao opisati, a Međunarodno fonetsko društvo ga navodi kao „istovremeni [ʃ] i [x]”, odnosno istovremeni hrvatski »š« i »h«. Taj se glas također izgovara drugačije ovisno o dijalektu govornika; sjevernošvedski dijalekti ga izgovaraju kao retrofleks [ʂ], a istočnošvedski isto hrvatskomu »š«. Katkad se nailazi i na izgovor [χ] među imigrantskim stanovništvom, obično pod utjecajem arapskog, kurdskog ili perzijskog.[9]

Labijal Dental

Alveolar

Retrofleks Palatal Velar Glotal
Nazal m n (ɳ) ŋ
Ploziv bezvučni p t (ʈ) k
zvučni b d (ɖ) g
Kontinuant bezvučni f s (ʂ) ɕ ɧ h
zvučni v l j
Tril r

Povezani članci

uredi

Izvori

uredi
  1. Var tionde Oslobo är nu svensk (švedski). Sverige-Norge Personalförmedling. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. listopada 2018. Pristupljeno 11. listopada 2018.
  2. Nordic Languages: What's The Difference?. Wordminds. 25. ožujka 2019. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. veljače 2023. Pristupljeno 3. veljače 2023.
  3. Hultman, Tor G. 2003. Svenska Akademiens språklära. str. 70.
  4. Vad är skillnaden mellan språk och dialekt?. www.isof.se (švedski). Pristupljeno 31. prosinca 2023.
  5. ”Till minne av deportationerna den 14 juni 1941 | Estlandssvenskarnas kulturförening”. Estlandssvenskarnas kulturförening (švedski). 14. lipnja 2022. Pristupljeno 1. siječnja 2024.
  6. Population by ethnic nationality, mother tongue and citizenship – Vali tabel. andmed.stat.ee. Eesti Statistika. Pristupljeno 1. siječnja 2024.
  7. a b Engstrand, Olle. 1999. Swedish. Handbook of the International Phonetic Association: A Guide to the usage of the International Phonetic Alphabet. Cambridge University. str. 140–142. ISBN 978-0-521-63751-0
  8. Andersson, Erik. 2002. Swedish. König, Ekkehard i dr. (ur.). The Germanic Languages. Routledge. str. 271–312. ISBN 978-0-415-28079-2
  9. Garlén, Claes. 1988. Svenskans fonologi. str. 71–72. ISBN 91-44-28151-X

Vanjske poveznice

uredi