Wikipedija

Čaplja govedarica

Čaplja govedarica (Bubulcus ibis) je kozmopolitska vrsta ptice iz porodice čaplji. Živi u tropskim, suptropskim i umjerenim područjima. Jedini je pripadnik monotipičnog roda Bubulcus, iako neki taksonomi smatraju dvije podvrste jednom vrstom. Unatoč tome što je po perju slična čapljama roda Egretta, srodnija je čapljama roda Ardea. Prije je nastanjivala dijelove Azije, Afrike i Europe, a onda se naglo proširila i uspješno kolonizirala većinu ostatka svijeta.

Čaplja govedarica
Odrasli glavne podvrste u svadbenom perju
Status zaštite

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)
Sistematika
Carstvo:Animalia
Koljeno:Chordata
Razred:Aves
Red:Ciconiiformes
Porodica:Ardeidae
Rod:Bubulcus
Vrsta:B. ibis
Dvojno ime
Bubulcus ibis
Carl Linne, 1758.
Rasprostranjenost

Rasprostranjenost čaplje govedarice
  • Plavo: ne razmnožava se
  • Zeleno: stanarica
  • Žuto: razmnožavanje
Podvrste
B. i. ibis

B. i. coromandus

B. i. seychellarum
Sinonimi
Ardea ibis

Ardeola ibis
Bubulcus bubulcus
Buphus coromandus
Cancroma coromanda
Egretta ibis

Lepterodatis ibis
Baze podataka

To je zdepasta bijela ptica sa svijetlooker perjem tokom sezone parenja. Gnijezdi se u kolonijama, obično blizu vode i često s drugim močvarnim pticama. Gnijezdo je platforma od grančica na drvetu ili grmu. Za razliku od drugih čaplji, hrani se na relativno suhim travnatim staništima i često prati goveda ili druge velike sisavce, hraneći se kukcima koje oni uplaše. Neke populacije se sele.

Rijetki grabežljivci love odrasle čaplje govedarice, ali druge ptice i sisavci mogu opljačkati gnijezdo. Ptići umiru i od gladi, nedostatka kalcija i ometanja od strane drugih velikih ptica. Ova vrsta je korisna jer se hrani krpeljima s goveda, ali može biti i prenosilac raznih životinjskih bolesti vezanih za krpelje.

Taksonomija

uredi

Čaplju govedaricu je prvi opisao Carl Linne 1758. u svojoj knjizi Systema naturae kao Ardea ibis,[1] ali joj je Charles Lucien Bonaparte dao sadašnje ime.[2] Naziv njenog roda Bubulcus je latinska riječ za stočara, što se odnosi na njezinu vezu sa stokom.[3] Ibis je latinski i grčki naziv koji se prije odnosio na jednu drugu bijelu močvarnu pticu, svetog ibisa.[4]

Postoje dvije geografske podvrste koje se ponekada klasificiraju kao odvojene vrste B. ibis i B. coromandus. Ove dvije forme su odvojili McAllan i Bruce,[5] ali ih skoro svi autori smatraju istom vrstom. Istočnu podvrstu B. (i.) coromandus je opisao Pieter Boddaert 1783. Ona se razmnožava u Aziji i Australaziji, a zapadna podvrsta zauzima ostatak areala, uključujući i Amerike.[6] Neki autori misle da postoji i treća podvrsta sa Sejšela, B. i. seychellarum, koju je prvi put opisao Finn Salomonsen 1934.

Unatoč velikim sličnostima u izgledu, čaplja govedarica je sličnija vrstama iz roda Ardea, nego onima iz roda Egretta.[7] U rijetkim slučajevima je zabilježena hibridizacija između ove vrste i vrsta Egretta caerulea, Egretta garzetta i Egretta thula.[8]

Opis

uredi
 
Odrasli istočne rase pokazuje crvenkastu boju tokom sezone parenja.

Čaplja govedarica je zdepasta čeplja s rasponom krila od 88 do 96 cm. Duga je 46-56 centimetara i teška je 270 do 512 grama. Ima relativno debeo vrat, krupan kljun i izgleda grbava. Odrasli van sezone parenja imaju uglavnom bijelo perje, žut kljun i žućkastosivo perje. Tokom sezone parnja odrasli zapadne podvrste dobiju narančasto perje na leđima, prsima i kruni, a kljun, noge i dužica oka postanu jarkocrveni.[9] Oba spola slično izgledaju, ali mužjak je marginalno veći i ima neznatno duža "svadbena pera" od ženke. Mladunci nemaju svadbeno perje i imaju crn kljun.[10]

B. i. coromandus se razlikuje od glavne podvrste po boji svadbenog perja, jer se smećkasta boja na glavi širi do obraza i grla, a svadbeno perje više je zlatne boje. Kljun i gležnjevi ove podvrste su u prosjeku duži od B. i. ibis.[11] B. i. seychellarum je manja i ima kraća krila od drugih podvrsta. Ima bijele obraze i grlo, kao B. i. ibis, ali svadbeno perje je zlatne boje, kao kod B. i. coromandus.[12]

Pozicija očiju ove čaplje joj omogućavabinokularni vid dok se hrani,[13] a mnoga fiziološka istraživanja su dokazala da može vidjeti i noću.[14] Prilagođene hranjenju na kopnu, izgubile su osobinu svojih srodnika močvarica da isprave odsjaj svjetlosti na vodi. Time imaju manje šansi da će uhvatiti ribu u vodi o koju se odbijaju Sunčeve zrake.[15]

Ova vrsta je vrlo tiha i glasa se samo tokom sezone parenja, i to s tihim, grlatim "rik-rak" zvukom.

Rasprostranjenost i stanište

uredi
 
Čaplje govedarice na svom travnatom staništu u Kolkati.
 
Bubulcus ibis

Čaplja govedarica je učinila jednu od najbržih i najdalekosežnijih ekspanzija kod ptica.[16] Prije je nastanjivala dijelove južne Španjolske i Portugala, tropsku i suptropsku Afriku i suptropsku Aziju. Na kraju 19-og stoljeća počela se širiti u južnu Afriku, a prvi put se razmnožavala u Provinciji Rta dobre nade 1908.[17] Čaplje govedarice su u Amerikama prvi put viđene na granici Gvajane i Surinama 1877., i vjerojatno su bile preletjele cijeli Atlantski ocean.[6][10]

Ova vrsta je prvi put dospjela u Sjevernu Ameriku 1941. (prije se smatralo da su te ptice odnekuda pobjegle), razmnožavala se na Floridi 1953., i brzo se proširila. U Kanadi se razmnožavala 1962.[17] Sada ih se viđa čak i u Kaliforniji. Na Kubi je njena prisutnost prvi put zabilježena 1957., na Kostarici 1958., a u Meksiku 1963., iako je vjerojatno tu bila još od ranije. U Europi se populacija smanjivala, ali se u drugoj polovici 20-og stoljeća proširila na stara područja, a zatim i počela nastanjivati nova; na jugu Francuske se pojavila 1958., na sjeveru 1981., a u Italiji 1985.[17] U Ujedinjenom Kraljevstvu je zabilježena 2008.[18][19] Tada je također zabilježeno nastanjivanje u Irskoj.[20]

U Australiji je kolonizacija počela 1940-ih. Pojavila se na sjeveru i istoku kontinenta.[21] Počela se pojavljivati na Novom Zelandu 1960-ih. Od 1948. čaplja govedarica je povremena stanarica u Izraelu; prije je bila samo zimski posjetilac.[22]

Ogromna i brza ekspanzija areala čaplje govedarice ima veze s odnosa između nje i ljudi i njihovih domaćih životinja. Prije je bila prilagođena hranjenju blizu velikih životinja poput bivola, gnuova i sl., ali se lako prilagodila domaćoj stoci i konjima. Kako se stočarstvo širilo, mogla je nastaniti druge slobodne niše.[23] Mnoge populacije su i velike selice, što je također pomoglo širenju.[16] Viđena je i na raznim subantarktičkim otocima.[24] Maleno jato od 8 ptica je također viđeno na Fidžiju 2008.[25] Uz prirodno širenje, čaplja govedarica je uvezena i na neka mjesta, npr. Havaje, Sejšele, a pokušaj uvođenja na Mauricijus nije uspio.

Iako se čaplja govedarica ponekada hrani u plićacima, ona, za razliku od drugih čaplji, obično nastanjuje polja i travnjake.[26]

Ponašanje

uredi

Razmnožavanje

uredi

Čaplja govedarica se gnijezdi u kolonijama koje su često, ali ne uvijek, smještene blizu vode. Obično se nalaze u šumama blizu jezera ili rijeka, u močvarama ili ponekada na malenim otocima. Prostor ponekada dijele s drugim pticama, poput čaplji, ibisa i vranaca. Sezona parenja varira u Južnoj Aziji. Gniježđenje na sjeveru Indije počinje u svibnju.[27] U Australiji je to od studenog do ranog siječnja. Sezona gniježđenja u Sjevernoj Americi traje od travnja do listopada. Na Sejšelima sezona parenja podvrste B.i. seychellarum je od travnja do listopada.[28]

Mužjak se pokazuje na drvetu u koloniji i izvodi razne rituale, poput mahanja grančicom i uperivanja kljuna prema nebu.[29] Parovi se formiraju tokom tri do četiri dana. Svake godine biraju novog partnera, a i kada prvo leglo ne uspije.[30] Gnijezdo je malena neuredna platforma od grančica na drvetu ili grmu, koje grade oba roditelja. Mužjak skuplja grančice, a ženka pravi gnijezdo. Veličina legla može varirati između jednog do pet jaja, ali su tri ili četiri najčešći broj jaja. Jaja su plavkastobijela i ovalnog oblika, veličine 45 mm x 53 mm.[31] Inkubacija traje oko 23 dana, a oba roditelja inkubiraju jaja. Ptići su djelomično pokriveni paperjem kada se izlegu, ali se ne mogu brinuti o sebi; postanu endotermični nakon 9-12 dana, a potpuno su pokriveni perjem nakon 13-21 dana. Počinju napuštati gnijezdo i penjati se okolo nakon dva tjedna, a postanu samostalni oko 45-og dana.

Čaplja govedarica je pomalo parazit, a ponekada je zabilježeno da nese jaja u gnijezdo vrsta Egretta thula i Egretta caeruela, iako se iz ovih jaja ptići rijetko izlegu. Također postoje dokazi za niži nivo međusobnog parazitiranja, kada ženke nesu jaja u gnijezda drugih čaplji govedarica.[32][33]

Glavni faktor smrtnosti ptića je smrt od gladi. Rivalnost između braće i sestara može biti velika, a u Južnoj Africi treći i četvrti ptić najčešće umru. U sušim staništima, gdje je manje vodozemaca, ptići mogu patiti od abnormalnog rasta kostiju zbog nedostatka kalcija.[34] U raznim dijelovima svijeta, ptići čaplje govedarice su hrana raznim grabežljivcima, poput majmuna, štakora, vrana i orlova. Krpelji također mogu izazvati smrt.[35]

Ishrana

uredi
 
Čaplja govedarica koja je upravo ulovila jednu životinjicu.

Čaplja govedarica se hrani raznim životinjama, najviše kukcima, posebno skakavcima, cvrčcima, muhama, noćnim leptirima, paucima, žabama i glistama.[36][37] Ponekada, ali vrlo rijetko, ih se može vidjeti kako jedu smokve s drveta.[38] Obično je u blizini stoke i preživara i hvata malena stvorenja koja oni uznemire. Istraživanja su pokazala da su čaplje govedarice bile mnogo uspješnije u hranjenju kada su bile blizu velikih životinja nego same.[39] Bile su 3,6 puta uspješnije nego inače.

Čaplja govedarica će slabo braniti prostor oko životinje koja pase, ali ako se skupi previše čaplji, ona će se predati i potražiti drugu životinju. Kada se na jednom mjestu nađe veoma mnogo velikih životinja, čaplje će izabrati one životinje koje se kreću 5-15 koraka u minuti i izbjegavati sporije ili brže životinje; u Africi čaplje selektivno biraju da se hrane iza zebri, gnuova, bivola ili močvarnih antilopa.[40] Dominantne jedinke se hrane najbliže domaćinu i dobiju više hrane.

Ona se ponekada hrani i jajima i ptićima drugih ptica, ulovom drugih ptica, a zabilježeno je i da su se tokom selidbe hranile jednom izmorenom pticom.[41][42]

Odnos s čovjekom

uredi

Kako je upadljiva vrsta, čaplja govedarica je dobila brojne narodne nazive. Ona se obično odnose na njen običaj slijeđenja stoke, pa je tako dobila i hrvatski naziv. Njen arapski naziv, abu qerdan, znači "otac krpelja", a dobila ga je po velikom broju parazita u blizini kolonija tokom sezone parenja.

Ona je popularna ptica kod stočara zbog uloge u kontrolisanju broja krpelja i drugih nametnika. Istraživanje u Australiji je pokazalo da su čaplje govedarice smanjile broj muha, koje su dosađivale stoci, tako što su ih kupile direktno s kože. Zbog toga su i uvezene i na Havaje.

Nisu sve interakcije između ljudi i čaplji govedarica bile korisne. Čaplje govedarice mogu napraviti ozbiljne probleme kada se u velikim jatima hrane blizu aerodroma, a umiješane su i u širenje raznih životinjskih infekcija.

Drugi projekti

uredi
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi čaplja govedarica
 Wikivrste imaju podatke o taksonu čaplji govedarici

Izvori

uredi
  1. ↑ (lat.) Linnaeus, C. 1758. Systema naturae per regna tria naturae, secundum classes, ordines, genera, species, cum characteribus, differentiis, synonymis, locis. Tomus I. Editio decima, reformata. Holmiae. (Laurentii Salvii). str. 144. A. capite laevi, corpore albo, rostro flavescente apice pedibusque nigris
  2. ↑ (fr.) Bonaparte, Charles Lucien. 1855. [untitled]. Annales Des Sciences Naturelles comprenant la zoologie. 4 (1): 141
  3. ↑ Valpy, Francis Edward Jackson. 1828. An Etymological Dictionary of the Latin Language. London; A. J. Valpy. str. 56
  4. ↑ Ibis. Webster’s Online Dictionary. Webster's. Pristupljeno 15. ožujka 2008.
  5. ↑ McAllan, I. A. W.; Bruce, M. D. 1988. The birds of New South Wales, a working list. Biocon Research Group in association with the New South Wales Bird Atlassers. Turramurra, N.S.W.. ISBN 0958751609
  6. ↑ a b Krebs, Elizabeth A.; Riven-Ramsey, Deborah; Hunte, W. 1994. The Colonization of Barbados by Cattle Egrets (Bubulcus ibis) 1956–1990. Colonial Waterbirds. 17 (1): 86–90. doi:10.2307/1521386
  7. ↑ Sheldon, F. H. 1987. Phylogeny of herons estimated from DNA-DNA hybridization data. The Auk. 104: 97–108
  8. ↑ McCarthy, Eugene M. 2006. Handbook of Avian Hybrids of the World. Oxford University Press. str. 190. ISBN 0195183231
  9. ↑ Krebs, E. A.; Hunte, W.; Green, D. J. 2004. Plume variation, breeding performance and extra-pair copulations in the cattle egret. Behaviour. 141 (4): 479–499. doi:10.1163/156853904323066757
  10. ↑ a b Cattle Egret. All about birds. Cornell Laboratory of Ornithology. Pristupljeno 28. veljače 2008.
  11. ↑ Biber, Jean-Pierre. Bubulcus ibis (Linnaeus, 1758) (PDF). Appendix 3. CITES. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 10. travnja 2008. Pristupljeno 16. ožujka 2008.
  12. ↑ Drury, William H.; Morgan, Allen H.; Stackpole, Richard. Srpanj 1953. General notes (PDF). The Auk. 70: 364–365. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 7. lipnja 2011. Pristupljeno 20. travnja 2010.
  13. ↑ Martin, G. R.; Katzir, G. 1994. Visual Fields and Eye Movements in Herons (Ardeidae). Brain Behavior and Evolution. 44: 74–85. doi:10.1159/000113571
  14. ↑ Rojas, L. M.; McNeil, R.; Cabana, T.; Lachapelle, P. 1999. Behavioral, Morphological and Physiological Correlates of Diurnal and Nocturnal Vision in Selected Wading Bird Species. Brain Behavior and Evolution. 53: 227–242. doi:10.1159/000006596 Nepoznati parametar |vlume= zanemaren (pomoć)
  15. ↑ Katzir, G.; Strod, T.; Schectman, E.; Hareli, S.; Arad, Z. 1999. Cattle egrets are less able to cope with light refraction than are other herons. Animal Behaviour. 57 (3): 687–694. doi:10.1006/anbe.1998.1002. PMID 10196060
  16. ↑ a b Telfair II, Raymond C. (2006). "Cattle Egret (Bubulcus ibis), The Birds of North America Online (A. Poole, Ed.). Ithaca: Cornell Lab of Ornithology; Retrieved from The Birds of North America Online doi:10.2173/bna.113
  17. ↑ a b c Martínez-Vilalta, A. & A. Motis (1992) "Family Ardeidae (Herons)" in del Hoyo, J.; Elliot, A. & Sargatal, J. (editors). (1992). Handbook of the Birds of the World. Volume 1: Ostrich to Ducks. Lynx Edicions. ISBN 8487334091 401–402
  18. ↑ First cattle egrets breed in UK. BBC News. 23. srpnja 2008. Pristupljeno 24. srpnja 2008.
  19. ↑ Nightingale, Barry; Dempsey, Eric. 2008. Recent reports (PDF). British Birds. 101 (2): 108. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 10. studenoga 2009. Pristupljeno 20. travnja 2010.
  20. ↑ Flying in to make new friends. Irish Independent, 15-Jan-2008
  21. ↑ Maddock, M. 1990. Cattle Egrets: South to Tasmania and New Zealand for the winter (PDF). Notornis. 37 (1): 1–23. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. ožujka 2009. Pristupljeno 20. travnja 2010.
  22. ↑ Arnold, Paula: Birds of Israel, (1962), Shalit Publishers Ltd., Haifa, Israel. p. 17
  23. ↑ Botkin, D. B. 2001. The naturalness of biological invasions. Western North American Naturalist. 61 (3): 261–266
  24. ↑ Silva, M. P.; Coria, N. E.; Favero, M.; Casaux, R. J. 1995. New Records of Cattle Egret Bubulcus ibis, Blacknecked Swan Cygnus melancoryhyphus and White-rumped Sandpiper Calidris fuscicollis from the South Shetland Islands, Antarctica (PDF). Marine Ornithology. 23: 65–66
  25. ↑ Dutson, G.; Watling, D. 2007. Cattle egrets (Bubulcus ibis) and other vagrant birds in Fiji. Notornis. 51 (4): 54–55
  26. ↑ Mullarney, Killian; Svensson, Lars; Zetterstrom, Dan; Grant, Peter. 2001. Birds of Europe. Princeton University Press. ISBN 0691050546
  27. ↑ Hilaluddin; Kaul, Rahul; Hussain, Mohd Shah; Imam, Ekwal; Shah, Junid N.; Abbasi, Faiza; Shawland, Tahir A. 2005. Status and distribution of breeding cattle egret and little egret in Amroha using density method (PDF). Current Science. 88 (25): 1239–1243
  28. ↑ Skerrett, A; Bullock, I; Disley, T. 2001. Birds of Seychelles. Helm Field Guides. ISBN 0-7136-3973-3CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  29. ↑ Marchant, S.; Higgins, P.J. 1990. Handbook of Australian, New Zealand and Antarctic Birds, Volume 1 (Ratites to Ducks). Oxford University Press. ISBN 0-19-553068-3CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  30. ↑ Kushlan, James A.; Hancock, James. 2005. Herons. Oxford University Press. ISBN 0198549814CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  31. ↑ Beruldsen, G. 2003. Australian Birds: Their Nests and Eggs. self. Kenmore Hills, Qld. str. 182. ISBN 0-646-42798-9
  32. ↑ Fujioka, M.; Yamagishi, S. 1981. Extra-marital and pair copulations in cattle egret. The Auk. 98: 134–144
  33. ↑ McKilligan, N. G. 1990. Promiscuity in the cattle egret (Bubulcus ibis). The Auk. 107: 334–341
  34. ↑ Phalen, David N.; Drew, Mark L.; Contreras, Cindy; Roset, Kimberly; Mora, Miguel. 2005. Naturally occurring secondary nutritional hyperparathyroidism in cattle egrets (Bubulcus ibis) from central Texas. Journal of Wildlife Diseases. 41 (2): 401–415
  35. ↑ McKilligan, Neil. 2005. Herons, Egrets and Bitterns: Their Biology and Conservation in Australia (PDF extract) |format= zahtijeva |url= (pomoć). CSIRO Publishing. str. 88–93. ISBN 0643091335
  36. ↑ Siegfried, W. R. 1971. The Food of the Cattle Egret. Journal of Applied Ecology. 8 (2): 447–468. doi:10.2307/2402882
  37. ↑ Fogarty, Michael J.; Hetrick, Willa Mae. 1973. Summer Foods of Cattle Egrets in North Central Florida. The Auk. 90 (2): 268–280
  38. ↑ Chaturvedi, N. 1993. Dietary of the cattle egret Bubulcus ibis coromandus (Boddaert). Journal of the Bombay Natural History Society. 90 (1): 90
  39. ↑ Grubb, T. 1976. Adaptiveness of Foraging in the Cattle Egret. Wilson Bulletin. 88 (1): 145–148
  40. ↑ Burger, J.; Gochfeld, M. 1993. Making Foraging Decisions: Host Selection by Cattle Egrets Bubulcus ibis. Ornis Scandinavica. 24 (3): 229–236. doi:10.2307/3676738
  41. ↑ Cunningham, R. L. 1965. Predation on birds by the Cattle Egret (PDF). The Auk. 82: 502–503. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 7. lipnja 2011. Pristupljeno 20. travnja 2010.
  42. ↑ Feare, C. J. 1975. Scavenging and kleptoparasitism as feeding methods on Seychelles Cattle Egrets, Bubulcus ibis. Ibis. 117: 388. doi:10.1111/j.1474-919X.1975.tb04229.x
Dobavljeno iz "https://hr.wiki.x.io/w/index.php?title=Čaplja_govedarica&oldid=6907820"